Vrijeme je da se Putin počne bojati nas

Sergej Lebedev među posljednjim je putnicima napustio međunarodnu moskovsku zračnu luku prije njezina zatvaranja 2020. Prolazeći pored opustjelih ukrcajnih terminala, pozdravio je jedinog preostalog kontrolora i pomislio kako svjedoči generalnoj probi ponovnog navlačenja Željezne zavjese. Tada tomu, naravno, nije bilo osnove, no gledajući unatrag shvaća ozbiljnost simboličkog upozorenja.

Jasan pogled u prošlost zarad boljeg razumijevanja sadašnjosti misija je što ju ruski pisac s potsdamskom adresom uspješno ispunjava svojim književnim, esejističkim i novinarskim radom. Još otkako se 2009. na književnoj sceni javio romanom Granice zaborava Lebedev, geolog po struci, u romanima razgrće slojeve obiteljske povijesti ne bi li u njima pronašao skrivene odsječke kolektivnog i tako pridonio razbijanju, u ruskom društvu sveprisutne, kulture zaborava. Temom se bavi i u hrvatskoj čitateljskoj publici zasad nedostupnim romanima Godina kometa, Ljudi u kolovozu i Guska Fritz, dok posljednji, u Frakturinu izdanju i prijevodu Ive Alebića lani objavljen roman Debitant u maniri punokrvnog špijunskog trilera istražuje pitanje morala i postavljanje znanosti u službu zla.

Snimio Anto Magzan

Nakon četiriju, u vašoj biografiji čvrsto ukorijenjenih romana, Debitanta čitamo kao djelo žanrovske književnosti, fikcijske proze. Znači li to da su slojevi obiteljske povijesti istraženi?

Zapravo, iako žanrovski, i ovaj je roman utemeljen u stvarnosti. Na početku razmišljanja o ovoj temi, znanstvenicima i njihovoj ulozi u totalitarnim režimima, proizvodnji sredstava kontrole i uništenja, na pameti sam imao povijesne primjere. No tad sam se sjetio da primjer imam u svojem životu; za strica Igora iz romana postoji prototip u mojem sovjetskom djetinjstvu. Bio mi je rođak, toliko dalek da nije bilo moguće utvrditi srodstvo, s roditeljima bih ga posjećivao dvaput godišnje i ostajao pod dojmom njegove osobnosti i načina života. Posjedovao je golem stan, odijevao se posve drukčije od ostalih i bio neobična duha. Ponašao se i govorio kao da Sovjetski Savez i ne postoji, bio je najnesovjetskija osoba koju sam poznavao. Sve vezano uz njega bilo je drukčije.

Ostali su bili obični, on je bio enigma. U mojoj djetinjoj naivnosti bio je pisac ili redatelj, nekakav umjetnik, mislio sam da samo oni imaju takvu slobodu i potajno sam želio saznati tko je on. Želja mi se ostvarila tek mnogo godina poslije; nakon smrti strica Igora jedan mi je drugi rođak otkrio da je stric Igor bio u ruskoj vojsci, ondje je razvijao biološko oružje. Ne samo razvijao, bio je jedan od voditelja tog programa. Prisjetio sam se tog čovjeka, gotovo disidenta, otvorena uma, i shvatio da je posrijedi klasična priča o doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu. Jer mi smo poznavali jedno lice, no iza zatvorenih vrata krilo se nešto posve drugo. Tako sam iskusio dvostrukost, da ne kažem dijaboličnost, uma darovitih ljudi koji mogu nešto ponuditi državi i za tu službu dobivaju određene povlastice, slobodni su voditi život kakav žele. Ipak, ne mogu pobjeći od toga da su činili to što su činili.

Jasno, no koliko je to pitanje dijaboličnosti njihovih umova, a koliko znanstvenog fanatizma kakvom je povijest već svjedočila, slijepom praćenju napretka u određenom polju, čak i kad je upropaštavao društvo, štetio i samim znanstvenicima?

Sigurno ima i toga. No pogledajte – vidite li takvo što u demokratskim društvima? Malo teže. Vjerujem da im totalitarni ustroj može ponuditi mnogo toga što demokratski sustav ne može. Znanstvenik u potrazi za znanstvenim napretkom više će mogućnosti imati u totalitarnoj državi. Druga je strana medalje to što totalitarna država ne traga za napretkom u medicini ili poboljšanjem kvalitete života, već traži „napredak“ kojim bi se, jednom zauvijek, mogao dokinuti napredak planeta. I tu se otvara pitanje traga li se za znanstvenim napretkom ili je znanje stavljeno u službu zla.

Pitanje moralne odgovornosti znanstvenika jako je važno u romanu. Koja je zadaća suvremene znanosti i odgovornost suvremenog znanstvenika?

U 20. stoljeću znanstvenici su bili predvodnici „napredaka“ okončavanih u katastrofi. Možda bi sad, s digitalnom tehnologijom i digitalnim koncentracijskim kampovima kakve susrećemo u Kini, bilo pravo vrijeme da postavimo pitanje o etici znanosti.

Uloga danas? Pogledajte ruski rat protiv Ukrajine. Sve rakete i svu sofisticiranu vojnu opremu razvili su sovjetski znanstvenici. Zahvaljujući toj tehnologiji ovo nije poljski rat dviju golorukih vojski i velika je mogućnost da će tom opremom pogoditi civile stotinama kilometara udaljene od bojišnice. A to je rezultat rada jako pametnih ljudi u prošlom sustavu. Iznenađen sam što sad, kad jedan tiranin ponovno koristi tu tehnologiju, znanstvena zajednica ne istupa o opasnostima vojnog napretka. Ne naoružavanja nego napretka sama.

S druge strane, velika je diskrepancija između strelovitog napretka u razvoju tehnologije za masovno uništenje i gotovo nikakva pomaka u pravnoj i političkoj regulativi kojom bi se ograničila njezina uporaba. Na tom polju nazadujemo i trenutno proživljavamo svojevrstan zastoj diplomacija; Vijeće sigurnosti UN-a ne funkcionira jer se Rusija nalazi među zemljama članicama. Događaje u Ukrajini mogli bismo klasificirati barem kao namjeru genocida, ali to ne činimo. Gdje su znanstvenici i političari koji bi trebali promišljati i ukazivati na to što se događa?

Znam da znanstvenici na teorijskoj razini raspravljaju o tome, ali možda je vrijeme za poduzimanje ozbiljnijih koraka, organiziranje neke zajedničke inicijative ili strukture kojom bi se možda spriječilo ponavljanje ovakvih događaja.

Pandemija nam je, među ostalim, pokazala nepostojanje jedinstva unutar znanstvenih zajednica i sve veću težnju k dogmatizaciji znanosti. Možemo li, u takvoj okolini, očekivati jedinstvo bilo kakve vrste?

Točno, ali pandemija je jasno pokazala još nešto; granice povjerenja u znanost. Neobična je bila brzina kojom su ljudi izgubili povjerenje u znanost, bila je to razorna spoznaja. Autoritet racionalnog uma izbrisan je za nekoliko mjeseci, a pojavili su se svakovrsni samoobrazovani stručnjaci. To je bio prvi, tajni znak krize povjerenja u sve vrste autoriteta i vjerujem da je ovo čemu sad svjedočimo generalna kriza. Nema instance koja može zaustaviti što se događa, svi su prijašnji autoriteti oslabljeni i baš se u tom vakuumu javlja Putin sa svojim ubojitim namjerama. Naravno, jer osjeća da je sad pravi trenutak, prazan prostor između vremena i povijesti i da može činiti što želi. Ograničenja postoje, ali ograničavaju ga samo njegove mogućnosti, a ne snažna volja onih koji bi trebali raditi na njegovu zaustavljanju.

Što danas podrazumijeva biti Rus u Europi i svijetu? Prije su vas često predstavljali kao „ruskog pisca, protivnika Putinova režima“. Je li danas važno komu se priklanjate ili protivite ili se od vas očekuje da ponesete dio tereta ruske krivnje?

U mojem je slučaju situacija vrlo jasna, ne propituje se tko sam ili koga podupirem, jasno je da već godinama oponiram Putinu. Ali to mene, na osobnoj razini, nimalo ne opravdava. Da, bio sam Kasandra i htio objasniti kakvu opasnom slijedu događaja svjedočimo. Ipak, podjela moralne odgovornosti ne može me zaobići.

Mi pisci bili smo slijepi, nijekali svoje dužnosti, nismo mogli podijeliti neke stvari i, a to je za pisca najvažnije, nismo mogli zamisliti. Nezamislivo nam je bilo da bi se ovakvo što moglo dogoditi, a on je vrlo lako mogao, što znači da je bio u prednosti pred nama. Trebali smo se više usmjeriti prognozama i predviđanjima. Od devedesetih imamo vrlo čudan odnos prema povijesti, barem ruskoj, ponašamo se kao da nema izlaza, povratka ili drugih mogućih rješenja. Tada smo vjerovali da idemo ususret svjetlijoj budućnosti, ništa nismo naučili iz rata na području bivše Jugoslavije, smatrali smo da ne razumijemo tu priču i bili sretni što je Sovjetski Savez nestao bez velikog krvoprolića. A to je bio jedan od temeljnih mitova postsovjetskog razdoblja: sve smo napravili ispravno, a izostanak velikog krvoprolića 1991. uzeli smo kao zalog mirnog suživota. Bilo je to, kako vidimo, posve pogrešno.

Tek sad možemo zamisliti prave razmjere i kretanje povijesti. Dakle, ne mogu biti Rus niti ruski pisac bez prihvaćanja odgovornosti. To je zahtjev. I kad bih tvrdio da nemam nikakve veze s ovim, bolje bi bilo da ne pišem ništa.

Dobra bi književnost trebala propitivati traume i izvirati iz slijepih pjega u kolektivnom pamćenju. Koliko je teško stvarati ikakvu, kamoli dobru, književnost unutar zajednice čiji je cilj stvaranje trajnog zaborava?

Naravno, sa sedamdesetogodišnjim nasljeđem zaborava, a državna vlast radi protiv tebe, jako je teško. No gledajući unatrag možemo ustvrditi da društvo ruskih umjetnika nikad nije utemeljilo neku zajedničku poziciju, strukturu ili tijelo kako bi se vlastima usprotivilo na učinkovitiji način. Svi smo vodili svoje narcisoidne živote. I pritom smo nešto izgubili. Naravno, sve su poteškoće jasne, no mogli smo učiniti više.

Primjerice, prvi je čečenski rat započeo 1994, a mi gotovo da i nemamo književnih ili publicističkih djela o njemu. Tema se izbjegava, a upravo je to bio temelj uspona totalitarne vlasti u Rusiji. Zato je bilo nužno da ga istražimo u desecima glasova i znanstvenih pristupa. Sad je, naravno, kasno, ali ni jedan intelektualac ni znanstvenik nije smatrao svojom dužnošću učiniti to dok je još bilo vremena. Da, pisanje o ratu u Čečeniji bila je mogućnost koju su mogli odbaciti, ne dužnost za koju se valjalo zauzeti. Nisam toliko naivan da kažem ili pomislim kako smo mogli spriječiti Putinov dolazak na vlast ili ovaj rat, ali možda smo mogli smanjiti postotak njegove popularnosti. A u kriznim situacijama i postoci su važni. No mi smo sasvim izgubili.

Pitanje je hoće li Putin riskirati opću mobilizaciju. To bi uzdrmalo uspavanu većinu / Niti jedna religijska, kulturna ili znanstvena institucija u Rusiji nije istupila nakon početka rata. Prisegli su na odanost Putinu

Je li reakcija izostala iz straha ili inercije? Jesu li Rusiju još tada izdali njezini intelektualci?

Ponajprije vjerujem da je to zbog shvaćanja većine da nakon sloma komunizma nužno dolazi nešto dobro. Koliko vidim, većina je vjerovala da smo time završili svoj povijesni zadatak, štoviše, da ga je za nas odradila sama povijest; ona se 1991. okrenula u pravom smjeru! Dakle, to više nije naša odgovornost, sve će biti u redu, nemamo osjećaj dužnosti, ništa nam ne treba biti zabranjeno. I eto, nakon petnaest godina Putinove vladavine odjednom smo se našli u ratu s Ukrajinom, ali bilo je prekasno.

To jest pitanje kvalitete znanja, intelektualaca i njihovih moralnih načela. Važno je znati da su u gotovo svim, nekoć od Sovjetskog Saveza okupiranim, zemljama bivši disidenti oformili političke pokrete i zahtijevali lustraciju, pravdu i kaznu za počinitelje sovjetskih zločina. U istočnoj Njemačkoj bili su jako učinkoviti, u Poljskoj napola, u zemljama poput Bugarske i Litve ishod je upitan, ali namjera je bila vrlo jasna. Rusija je jedina zemlja gdje su bivši disidenti rekli ne, ne bismo trebali primijeniti zakonske mjere protiv bivših komunista. Zbog dobrobiti čovječanstva i da izbjegnemo građanski rat. Dakle, bitka je bila izgubljena već potkraj osamdesetih, kad je narod rekao da bi htio oprostiti svojim ubojicama.

Taj potpuni nedostatak kritičkog razmišljanja, način poimanja povijesti kao nečega što se događa s nama, a ne nečega što vodimo u određenom smjeru, opasan je način promišljanja i o tome trebamo razmisliti. Više, nažalost, nije pitanje kako zaustaviti rat, već kako pomiriti tu zemlju, pretvoriti je u sigurna susjeda, a ne u ratnog neprijatelja broj jedan. Nemam odgovora jer ne vidim društvenu grupu koja bi poduprla niz mjera tranzicijske pravde.

Koliki postotak Rusa trenutno podupire Putina? Je li na djelu neslaganje koje izostankom reakcije prerasta u prešutno odobravanje?

Rekao bih da je većina indiferentna, što je za Ruse najgore jer škola indiferentnosti u našoj zemlji ima dugu tradiciju, u njoj smo obučavani trideset godina. Želimo li je razbiti, treba dotaknuti osobne interese pojedinaca. Kad su za vrijeme perestrojke vladale nestašice hrane, kad se za osnovne namirnice čekalo u višesatnim redovima, ljudi su se brzo zabrinuli. Ali sada vlada indiferentnost, neko vjerovanje da pojedinac nije povezan s onim što se događa, to je svojevrsna pozicija žrtve koja samo živi svoj život.

Naravno, poricanje odgovornosti svjetski je problem, no u Rusiji smo nakon 24. veljače vidjeli podbačaj svih institucija kojih je reakcija očekivana; svi su religijski vođe prisegnuli na odanost Putinu, nije bilo nikakva crkvenog odgovora. Crkva je nestala, više nije institucija nego supstitut koji vodi država. Kulturne institucije? Ništa. Sveučilišta? Isto tako. Samo su se pojedini znanstvenici i intelektualci obratili otvorenim pismima, ali ne postoji institucija koja bi mogla biti kičma prosvjeda. Samo atomizirano društvo.

Vidite li u Rusiji mogućnost pobune?

Možda u budućnosti, ali trenutno ne. Sve dok se uspavana većina ne probudi, sve dok njihove uspavane svakodnevice ne budu ometene, ništa se neće dogoditi. Također, postoji mogućnost da vojska doživi moralni kolaps. To bi moglo biti okidač događajima.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022,
s ruskoga preveo Ivo Alebić

Kako bi se to moglo dogoditi?

Već su poslali regrutacijske timove u kažnjeničke kolonije, šalju kriminalce u borbu jer nitko drugi ne želi ići. Nude oprost serijskim ubojicama, silovateljima i ljudima bez vojnog iskustva. Imaju mnogo opreme, ali malo ljudstva i pitanje je hoće li Putin riskirati opću mobilizaciju. To bi uzdrmalo uspavanu većinu. Svaka bi se obitelj zapitala što učiniti i ljudi bi na svaki način izbjegavali mobilizaciju. Time će se razotkriti izostanak prave potpore Putinu. Nominalno da, ljudi podupiru Putina, ali kad se postavi pitanje hoće li oni ići u rat, većina će to prepustiti drugome.

Proglašavanje opće mobilizacije jest kao gašenje interneta, razotkriva slabosti i u narodu otvara određena pitanja. Naravno, dio bi stanovništva i to prihvatio, ali nisam siguran kako bi veliki gradovi reagirali. U Moskvi se ljudi odijevaju u zapadnjačku odjeću, voze zapadnjačke automobile i slušaju takvu glazbu. Nisam siguran da će oni u velikim gradovima sve to žrtvovati. Nitko se ne želi vratiti u preddidgitalnu eru. Primjerice, iz istog razloga Putin neće zatvoriti granice, da bi ljudi mogli ljetovati u Turskoj ili Tajlandu. Mogućnosti im moraju ostati otvorene jer, zaključate li ih u Rusiju i ponudite im samo Crno more, počet će postavljati pitanja.

Naravno, korona je svemu tome otvorila put; Rusija je dvije godine bila zatvorena, odvojena od svijeta i to je, barem psihološki, stvorilo odmak za rusko odvajanje od Zapada i rat.

Je li nam pandemija pomogla da ovladamo svojim strahovima ili ih je dodatno raspršila? Kaljitin u romanu kaže da on ne proizvodi oružje za masovno uništenje, već okreće strahove protiv ljudi. Događa li nam se to i danas?

Da, naravno, Putin zastrašuje svijet nuklearnim oružjem, ali nije toliko glup da svoju prijetnju i ostvari. Trenutno imamo aukciju strahova, Rusija široj javnosti nudi različite vrste strahova. Samo trebamo odabrati; želimo li priču s nuklearnom elektranom, teškom zimom, glađu… Da, to je aukcija, svi su strahovi ponuđeni, samo kupite, a mi ćemo vam ih dostaviti potpuno besplatno. Ne treba nas to čuditi ako znamo da je Putin obučavani kontraobavještajac, obučavali su ga da se nosi s političkim disidentima i opozicijom. Ti ljudi ne rade s povjerenjem, ne grade normalne suradnje, nadvladavaju druge strahom, prisiljavaju ih na akciju, pretvaraju u agente, ali samo strahom. Vjerujem da je strah jedino što Putin poznaje, jedini stvaran osjećaj. Prilagođava mu se i otvoren je prema njemu, ali sve te mjere sigurnosti pokazuju da strah djeluje u obama smjerovima. Često me pitaju koja je uloga straha u ratu i, a možda je to optimističan odgovor, ali vrijeme je da se Putin i njegovi pobočnici počnu bojati. Uz samo nekoliko iznimaka, svi su tirani dočekali strašan kraj. Vjerujem da on to podsvjesno shvaća, shvaća da je 24. veljače početak njegova kraja.

Ljudi u Europi ne vjeruju u stvari koje on prodaje narodu, njegov je red da se boji, ne naš! Stvarno vjerujem da si je sam iskopao grobnu raku. Rusija je povukla toliko loših poteza, većinom su prošli nekažnjeno, ali ovo se ne može oprostiti i svi to shvaćaju. Čak i njegovi generali – i svi će biti odani do neke razine. Nitko neće braniti njegov bunker. Svi bogataši bjesne, niti se mogu baviti svojim poslovima, niti imaju novca. Osiromašio ih je, a ništa ne mogu učiniti. Vjerujem da ni dio vojske nije sretan. Obećan im je pobjedonosni marš na Kijev, ne ovo šestomjesečno krvoproliće. Ljudi nisu spremni umrijeti. Zato se nadam da će Ukrajina dobiti odgovarajuću podršku.

Spominjanje podrške vrlo je zanimljivo. Kad je rat počeo, svi su bili spremni ponuditi pomoć, brzo su se za nju organizirali, no kako vrijeme prolazi, kao da je i rat postao samo još jedna vijest. Koliko smo dugo spremni ili sposobni biti osjetljivi?

U pravu ste, ne dugo. A Putin može čekati. On je kroz karijeru povukao još groznih poteza – mislili smo da nema šanse izvući se nakon Beslana i 300 mrtve djece. U svakoj bi zemlji takvo što završilo ostavkom. Ali on je čekao. Bez ikakvih objašnjenja, isprika, javnih izjava. Čekao je i okrenuo to u svoju korist. Potom je ukinuo izbore za regionalne guvernere objasnivši da se Beslan dogodio jer oni nisu imali povjerenja u centralnu vlast.

Putin može čekati. Zna kako funkcionira struktura javne svijesti, medijske potpore; prvo si na naslovnici, pa na drugoj i trećoj i, prije nego trepneš, eto te na posljednjoj stranici. A on ima dovoljno novca i resursa da čeka. Čeka zimu u Ukrajini. Mislim da Europljani ne shvaćaju što zbog temperatura znači zima u Ukrajini – infrastruktura je već ozbiljno oštećena i to će proizvesti novi val, ovog puta klimatskih, izbjeglica. Onda će doći i do raskola u Europi. On si to može priuštiti, još vlada situacijom. Pobijediti ga u toj borbi jedino je rješenje, ali zahtijeva jedinstvo i shvaćanje da ne treba pohrliti pred rudo, da s njim pregovora nema.

Jesu li pisci onda tu da osvijeste, da senzibiliziraju javnost, da ne dopuste ukrajinsko potonuće u zaborav?

Da. Ili bar da objasne cijelu konstrukciju. Putin će u listopadu navršiti sedamdeset godina, to je početak osmog desetljeća i on doživljava svoj pad. Također je važno objasniti njegove vještine i metode operiranja jer dugo su se vremena oporbeni čelnici pretvarali da je on jadan, da nije političar već prosječan špijun. A nažalost nije, opasan je igrač. Uvijek je loše podcijeniti zlo. To smo učinili s pandemijom, a to sad radimo i s ratom.

Hoće li ga, naposljetku, kao junaka u vašem romanu, njegova ambicija doći glave? Predviđate li da će Putin biti uništen vlastitim oružjem?

Ovo je odgovor pisca – nadam se da će se jednom precijeniti. On je dobar u procjenama, ali precijenit će vlastite mogućnosti i to će mu se obiti o glavu. Stanje u Ukrajini ga izluđuje, to više nije racionalno nego osobno pitanje. Uvrijedili su ga. On je utjelovljenje slavenstva, veliki lider, dočekivao je i ispraćao druge svjetske vođe. Čak se i Angela Merkel povukla, a on ostaje kao stup modernog svijeta. I onda se pojavi taj klinac, komičar i pošalje mu odbijenicu. Nečuveno! Te će ga emocije pokopati. Rat nikomu ne čini dobro, Rusija je bačena u 20. stoljeće i trebat će životni vijek da se oporavi. Mojoj generaciji nema budućnosti bez oporavka, a čak i ne znamo hoće li u tome u potpunosti uspjeti.