Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

Suvremena hrvatska književnica Božica Brkan već je gostovala u Vijencu, a uvrštena je i u knjigu kritika Kraljevstvo za knjigu (2018) pod naslovom Globalistička prikazanja i mirakuli. Dehumanizirani mirakuli i moraliteti u autoričinoj knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. donose sudbinska stradanja i globalističke lamentacije u kojima Božica Brkan odrješito polemizira, a njezina je istinska rezignacija osmišljena ironijskim odmakom.

Budući da smo okruženi svijetom loših nakana, domišljatost i maštanje stvaraju tzv. filozofiju tjeskobe kojoj se autorica priklonila ostvarujući čiste tonalitete dramatičnog u svojoj najnovijoj prozi, romanu Privremeno neupotrebljivo. Imaginativna romansijerska struktura znak je doživljenih aktualnosti i kad se suprotnosti nagomilaju, sve se pokreće. Svojim romansijerskim duhom autorica je domišljato i maštovito pokrenula funkcionalan splet imaginacije i sjećanja. Katastrofalan potres u Zagrebu (2020) autorica nadahnuto povezuje s isto tako rušilačkim potresom u bijelom gradu Zagrebu 1880, kad je teško obolio i prerano umro naš slavni August Šenoa, neumorno služeći svome gradu.

Izd. Acumen, Zagreb, 2022.

U stvaralačkoj analizi novih neočekivanih stvarnosti bića autorica Božica Brkan pokreće beskonačnu dimenziju proteklih psiholoških zbivanja u nerazmrsiv kaos nedovršenih snova. To su problemi bitka, problemi nove ritmičnosti života što se zahuktalo kreće stranicama osebujne knjige koja se u sklopu oživljenih i nanovo pokrenutih paradoksalnosti zbivanja u stilu žutih oznaka „privremeno neuporabljivo“ i lockdowna, pročita gotovo u dahu: „Razmišlja Dora kako neprestano i dalje živi, kako se rabi prema nuždi, potrebi, ali suzdržano, polovično, da se ne složi poput naherenih građevina neizvjesne sudbine o kojima svakodnevno izvješćuje. Dosadilo joj je citirati ministre, doministre, državne tajnike, šefove ovoga ili onoga, načelnike, inspektore i predstavnike kvartova o tome kako se i zašto ruši slabo, a ne gradi nikako. I najnoviji džingl ostario je.“

I tako dolazimo do književnog fenomena koji smo navikli nazivati užitkom čitanja. Tomu pridonose i lingvističke aktivnosti paradoksalno sjedinjene u dijalogu koji promiče meštriju autoričine nadahnutosti jezikom. To je zagrebački žargon, agramerski, uz upotrebu kajkavskog idioma, ali je u službi i profesionalni žargon, govor i vokabular profesionalaca kojima pripada i glavna junakinja urednica (Purgerica) Dora, koja je i glavni lik, Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata.

Premda ovaj nesvakodnevni roman nema obvezni fine, ni prihvatljivu Ljubav (bez preljuba), bez koje se ne može, nema Happy End, autorica Božica Brkan putem imaginacije pokušava nas vratiti u svijet povjerenja. Autoričino viđenje potresa pomalo je i tužno, možda čak „teško pada“: „Ali što je to s kućom dulje trajalo, to se Dori činilo kako joj i život stvarno postaje privremeno neuporabljiv. Sve više. Sve više i više. Kao da se to stanje produljuje. Nije znala tko bi mogao biti mjerodavan da joj na vlastiti život nakelji spasonosnu žutu naljepnicu. Neki volonter, usputni pridošlica, tko je i ne poznaje dovoljno? Netko blizak joj? Tko njezin? Je li netko propisao i zakon o tome?“