Uzbudljivi tematski dosezi

U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti 6. rujna otvorena je izložba slikara Ive Friščića Očima kameleona. Retrospektivni pregled opusa istaknutog slikara svoje generacije zaigranim i slikovitim naslovom vješto sažima i publici najavljuje autora čiji su ciklusi obuhvatili nevjerojatan raspon tema – od bilježenja nove kulture hipija iz zagrebačkoga Zapruđa sedamdesetih i simbolički izraženih ekoloških preokupacija galopirajuće vesternizacije do likovno kontroverzna ciklusa osobne interpretacije ideala apsolutne ljepote. Takvi uzbudljivi tematski dosezi u slikarstvu ne bi bili mogući bez jednako široke lepeze izvedbenih tehnika, koje prati nesvakidašnja sposobnost radikalnih, gotovo kameleonskih stilskih preobražaja. Vizualno mnogoliko slikarstvo koje zastupa podjednako, a zapravo i simultano, apstraktni i hiperrealistički tretman slike, uvijek lucidno interpretira urbani društveni kontekst kroz precizne figuralne ili pak potpuno simboličke, gotovo alegorijske motive doživjelo je pozitivne recepcije kritike i publike. No problem slikarove razasute likovne ostavštine nakon smrti početkom devedesetih godina dokida neposredan kontakt autora sa sada pak zrelijom publikom, ali i mladim generacijama. Bez njihove pak interakcije s radovima izostaje konačna kritička valorizacija opusa ikoničkog umjetnika, kako navodi Branko Franceschi, koji uz Željka Marciuša potpisuje autorstvo izložbe.

Iz postava izložbe / Snimio Goran Vranić / NMMU Zagreb

Četiri tematske cjeline

Friščićeva zagrebačka retrospektiva nije još jedna u nizu monografskih izložbi s kronološki preciznim postavom koji prati autorov razvoj. Naprotiv, izložba je koncipirana u četiri različite tematske cjeline, ne samo zbog simultana nastajanja radova u dvjema krajnostima vizualne interpretacije nego i kako bi se jasno prikazala ta kameleonska prilagodljivost stila. Dok prolazi postavom izložbe, posjetiocu je jasno da je tematsko nizanje cjelina svjesno suprotstavljeno, prijelazi nisu nimalo suptilni. Takav smioni kustoski koncept, baš kao što je smion i sam Friščićev slikarski izraz, nije lagodan – u svakoj od prostorija promatraču je potrebna nova intelektualna prilagodba i znatna koncentracija, ali je postav, kao i slikarski izraz koji problematizira, veoma uzbudljiv i poticajan. Po ulasku na kat muzeja jasno je da su dvije reprezentativne kružne prostorije posvećene autorovu najpoznatijem urbanom ciklusu čiji su glavni motivi automobili i masovno kretanje objekata, dosljedno u više radova. Izvedeni su najčešće kontrastima gotovo hiperrealističkih crteža crvenih tonova ljudskih figura, smještenih u precizno slikana vozila, koji se brzo rastaču u fine apstraktne forme i stapaju s urbanom okolinom. Izbor motiva i njihov tretman, potencijalno inspiriran reproduciranjem objekata konzumerističke požude pop-arta na tragu suvremenika Jamesa Rosenquista. Najintimniji prostor čuva umjetnikove najosobnije radove, sa sama početka karijere pedesetih godina do kraja života, zanimljivo netipičnih malih formata, gdje je uz autoportrete u jednakoj mjeri tematizirana i smrt.

Ivo Friščić, Čisto putovanje. 1972,

U prostor makabrične atmosfere smiono nas uvodi platno Implantacija, također iz sedamdesetih godina – gotovo znanstvenofantastičan prikaz mozga u koji krv upumpavaju plastične cjevčice. Tema mehanike i pokretanja uvijek je prisutna, ali ovdje ipak u drukčijem kontekstu. U postavu slijede slike iz ciklusa Petrifikat i psihodelična kompozicija aktova i leptira, koja omogućava velika očekivanja i maštanja, a dalje se pretače u prikazima nagrađivanih monokromatskih grafika. Ulaskom u znatno bolje osvijetljene prostorije muzeja preplavljeni smo gusto postavljenim apstraktnim kompozicijama iz sedamdesetih godina, nevjerojatno precizno uslojenih linija vibrantnih boja. One asociraju na strojne komponente koje se fluidno rastaču i podsjećaju na skladno mehaničko kretanje. Smion je to prijelaz iz mračnih prostorija grafike, u početku nelagodan, u prostore koji odjednom pršte energijom i bojama, magnetični u vizualnom skladu i izvrsnosti izvedbe. U apstrahiranim oblicima prepoznaju se karoserije, elementi prometne infrastrukture, urbanih sredina, no ipak ti radovi znače i intelektualni stimulans – jasna je asocijacija na futuriste, dolazi ime Tullio Crali i njegova aeropittura, asocijacije traže druge futuriste, suprematiste, a dolazi se i do Novih tendencija, pa čak i stanovite sličnosti jednog od motiva s Duchampovim pripremnim radovima za prikaz Nevjeste na njegovom amblematskom Velikom staklu. Iduća tematska cjelina, iz osamdesetih, bavi se drukčijim, simbolički izraženim temama, uglavnom ekološkim s figuralnim, ali ipak psihodeličnim kompozicijama.

Cvijeće i žensko tijelo

Autorova interpretacija stvarnosti zaokupljena je ljepotom cvijeća i ženskog tijela. Precizno slikan skakavac podsjeća na viđene mehaničke strojeve jednostavnom građom. Hiperrealistički slikani ljiljani i drugo cvijeće, osim što još jednom uvjeravaju u izvrsne izvedbene sposobnosti, svejedno zadobivaju epitete sladunjavosti i kiča, a dodaje se predznak i lošeg slikarstva pogotovo kada su u pitanju dva platna gdje se sitni cvjetovi hortenzija stapaju sa senzualnim ženskim aktovima. No ne radi li se i ovdje zapravo o mehanizmima i kretanju energije, o pokretanju nekog objekta? Od automobila i aviona, na samu ulasku, pa preko hibridnog sklopa u Implantaciji, prepoznaje li Friščić istu repetitivnost pokreta i prijenosa energije, u ritmičnom i preciznom, uvjetno rečeno mehaničkom sklapanju i otvaranju cvjetova koje diktira sunčeva energija ili pak žensko tijelo koje je kadro energetski pokrenuti i održavati novi život? Navodi li nas možda popartistički momentum motiva, ali i palete boja tog ciklusa, da se negativno valorizira i doda predznak kiča uz standardno gnušanje? Bilo da je riječ o tipu akta popularna u air-brushed pop-kulturi osamdesetih, palete koja asocira na shabby chic ambijente ili ženske higijenske proizvode ili pak na gotove slike u trgovinama za građevinu. To je etapa postava koji je zapravo najmanje ugodan unatoč slikarevoj zaokupljenosti apsolutom ljepote, ali i ekologijom i otpornosti života. Možda taj ciklus bude cjenjeniji ako se uzme u obzir činjenica da Damien Hirst svoje kaleidoskopske leptire izrađuje znatno kasnije, a isto vrijedi i za Koonsove jednako realističke slike cvijeća, odnosno kolaže motiva prirode, seksa i konzumerizma. Namjera ove izložbe stoga je legitimna – s vremenskim odmakom kritički valorizirati opus Ive Friščića.

Izašavši iz kontroverzne cjeline vraćamo se u siguran prostor urbanog ciklusa, a tijelo i pogled promatrača usmjereni su izravno na portret slikareva malenog sina u supermarketu. Autor promišlja o civilizacijskim dometima i sinergiji njemu poznate dominantne tehnologije, njezina utjecaja na prirodni svijet i na ljudsko društvo, ali i na pojedinca koji se njima probija. Zbog toga mi se čini pomalo okrutnom gesta istovremena postava u Galeriji Račić slikarskih radova sada odrasla dječaka iz supermarketa.