Uspravni Englezi

George Orwell napisao je da je ponašanje njegovih sunarodnjaka strancima vjerojatno neobično, pa u tom smislu ističe spremnost Engleza da stoje u redu. Britanski humorist mađarskog podrijetla George Mikes rekao je da Englez i kad je sam uredno stane u red. Malo je toga englesko kao ljudi koji na autobusnoj postaji stoje u redu, i pristojno prihvate obavijest konduktera da je vozilo puno, pa mirno ostanu čekati sljedeći autobus. Stvar je i službena: kad je Britanija 2010. napravila prvi test za tražitelje državljanstva, u njemu je bilo i pitanje kako se stoji u redu. I u Kini, i u Sjevernoj Koreji, i u SSSR-u vidjelo se dugačkih kolona štovatelja umrlih vođa, ali tamo se to moralo, a u Britaniji hrle dobrovoljno. Kad je umro Winston Churchill, došlo je 300.000 ljudi, red je bio dugačak milju, a čekalo se tri sata, slično kao i kada je 1952. preminuo Đuro VI. – dok je Johnu Fitz­geraldu Kennedyju došlo odati posljednju počast pišljivih četvrt milijuna Amerikanaca. Nakon iznenadne smrti princeze Diane 1997. bilo je otvoreno čak četrdeset knjiga žalosti, a prije dvadeset godina 200.000 ožalošćenih pohodilo je lijes kraljice majke. No za Elizabetu II. Britanci su nadmašili sebe: samo u katedrali u Edinburghu 33.000 ljudi poklonilo se njezinu odru, a u Londonu je nastao red nad redovima, zavijajući cijelom južnom obalom Temze, započinjući milju istočno od Tower Bridgea, protežući se sve do Lambetha, pa tek potom prelazeći u Westminster, zbog čega se čekalo i po petnaest sati.

Tričetvrt milijuna Engleza mirno je stajalo u redu kako bi odalo počast velikom, starom suncu / Snimio Moritz Thibaud / ABACA / Pixsell

Nobelovac Elias Canetti pisao je na njemačkom, ali živio je u Engleskoj, koju je veoma volio. Promatrajući domaćine uočio je da stoje češće i dulje od ostalih Europljana – dok se na Kontinentu u lokalima obično sjedi, Englezi preferiraju krčme u kojima se pije stojeći. „Gost može otići u svako doba“, piše Canetti na marginama Mase i moći, „i bez velikih priprema. Dostatna mu je malena i neupadljiva kretnja da se odvoji od drugih. Tako se osjeća slobodnijim nego što bi se osjećao da mora vrlo obzirno ustati od stola“, a toj sklonosti slobodi pripisuje i englesku navadu da se stoji na kućnim zabavama, običaj koji znamo tako dobro iz američkih filmova, jer su ga prenijeli i u svoju sada već bivšu koloniju. Canetti stajanje smatra uvijek znakom samostalnosti, i uočio je da se ono izgrađuje i naglašava na sve moguće načine upravo u onim zemljama gdje se čovjekova samostalnost smatra važnom; jednakost unutar određene grupe Canetti smatra „jednom od najvažnijih i najkorisnijih fikcija engleskog života“, jer se nitko ne ističe nad drugima, a oni koji žele razgovarati lako se mogu približiti.

Te riječi možda objašnjavaju neobičnu sklonost Britanaca da stoje u redovima – možda ih i ne vole, ali u njima su strpljivi, ne preguravaju se i ne može se dogoditi da vas tamo netko zamoli da mu pričuvate mjesto, a on će skoknuti nešto obaviti. Ti ponosni ljudi ne smatraju da im se oduzima sloboda sve dok mogu stajati, makar i u repu, što je obratno od Kine, gdje se svi naguraju, i gdje su im uoči Olimpijade u Pekingu držali tečajeve o pristojnom čekanju, da se ne sramote pred strancima. Žalovanje za kraljicom otkrilo je i da kraljevska obitelj rado stoji. U pomno koreografiranim nastupima u drevnom i prostranom Westminster Hallu, uz spor i odmjeren dolazak i odlazak, na znak gardistova udarca mačem o kameni pod, čiji je metalni zvuk samo naglasio tišinu, djeca i unuci preminule vladarice stajali su uokolo kraljičina kovčega postavljena na katafalk. Okrenuti leđima tijelu, uspravni na kvadratnom postolju na koje se uspinje preko nekoliko stuba, nepomično su stražarili dok su građani vijugali uz njih, nakon onih dugih sati čekanja, zastajući tek za najjednostavniju gestu: lagani naklon, poslani poljubac, ruka položena na srce, znak križa kod katolika.

To su kretnje osoba okrenutih prema lijesu; mrtvo tijelo tako ulazi u središte žalovanja, kao neka crna rupa koja usisava sve emocije, a možda i žalobnike. Taj je položaj rezerviran za podanike mrtve kraljice. Obitelj je za sebe, međutim, odredila drugu ulogu. Oni stoje na stubama, a iza i iznad njih je odar s lijesom, što sve čini postavu u obliku piramide na čijem je šiljku, ponad kraljevske zastave, Elizabetina kruna od platine i ljubičastog baršuna, s legendarnim Koh-i-Noorom na vrhu. Ona je tako pretvorena u sunce, a kralj, prinčevi, vojvode, vojvotkinje i vikonti, u koncentričnim krugovima oko nje postali su zrake što ih ona odašilje podanicima. Canetti u putopisu iz Marakeša bilježi posjet groblju i konstataciju da slabost mrtvih, osuđenih na ležanje, nadomješta uspravnost spomenika, pa tako i smrt kraljice nadomješta uspravnost njezinih nasljednika. Ovdje se možemo prisjetiti da riječ odar postoji i u slovenskom, ali s drugim značenjem, jer odar na nama bliskom jeziku znači pozornica. Sprovod je zadnja uloga Elizabete, a dugačak i veličanstven oproštaj dao joj je nadnaravnu veličinu. Da je svetica, njezine bi se moći razaslale širom Commonwealtha, od Kanade i Jamajke do Australije i Novog Zelanda. Ali nije, i zauvijek će počivati u Windsoru, u Kapeli sv. Jurja, uz roditelje, sestru i supruga. Tri četvrt milijuna ljudi strpljivo je čekalo da uhvati zadnje zrake toga velikog starog sunca.