Umjetnik do posljednjeg daha

Gotovo točno godinu dana nakon smrti Jean-Paula Belmonda, markantnog protagonista antologijske romantične krimi-drame Do posljednjeg daha, te šest desetljeća nakon premijere maestralne egzistencijalne socijalne drame Živjeti svoj život (20. rujna 1962), napustio nas je autor tih veličanstvenih filmova Jean-Luc Godard. Otišao je onako kako je i živio, vlastitim konačnim izborom, ne pristajući na kompromise. Naslovi Do posljednjeg daha, za režiju kojeg je Godard osvojio Srebrnog medvjeda, i Živjeti svoj život, koji je redatelju donio Posebnu nagradu žirija u Veneciji i nagradu Pasinetti, dva su od desetak uistinu jedinstvenih i neponovljivih ostvarenja filmaša koji je doslovce živio svoj život, i na umjetničkoj i na osobnoj razini.

Tijekom karijere duge 63 godine, u kojoj je posljednje 2018. realizirao tri filma, dva kratkometražna i dokumentarac Kaleidoskop u kojem se fokusirao na nesposobnost umjetnosti kao takve da zaustavi tragične događaje poput rata i Holokausta, Godard je snimio uistinu koješta. I svrevremenske filmske spomenike kojima su se desetljećima nadahnjivali i trajno će se nadahnjivati autorskim prosedeima nerijetko prilično raznorodni redatelji iz svih kultura i krajeva svijeta, od Johna Cassavetesa i Reinera Wernera Fassbindera preko Martina Scorseseja i Briana De Palme, kao i primjerice Wonga Kar-waija i Dušana Makavejeva, do Quentina Tarantina, koji je anglofonim prijevodom naslova maestrove sjajne krimi-drame Neobična banda (Bande à part) nazvao svoju producentsku tvrtku. No tijekom posljednjih desetak godina aktivnog rada snimao je i praktički negledljive samo njemu razumljive eksperimente u koje se ubraja i Zbogom jeziku, njegov posljednji u hrvatskim kinima prikazivan film u kojem je do krajnjih granica testirao gledateljevu mogućnost praćenja pokretnih slika uopće.

Jean-Luc Godard / Izvor IMDb

No 60-e godine prošlog stoljeća Godard je obilježio ne samo kao prvi a u konačnici i posljednji – pa i biološki posljednji živi – novovalovac, nego i kao prvi i posljednji modernist odnosno postmodernist, i kao oštro kritičarsko pero glasovitoga filmskog časopisa Cahiers du Cinéma, i kao veliki zagovornik i promicatelj američkog B-filma i njegovih autora, i kao gorljivi ljevičar koji će do kraja ostati odan svojim idejnim i ideološkim temeljima, i kao lucidni promatrač zbilje sklon autoreferencijalnim, citatnim, metafilmskim i metatekstualnim poigravanjima. Tijekom tih davnih i divnih 60-ih Godard je snimio i izvrsnu humornu romantičnu dramu Žena je žena, u kojoj je prvi put surađivao sa svojom tada novom životnom partnericom i muzom Annom Karina, i spomenuti Živjeti svoj život, i dojmljivu ratnu dramu Mali vojnik, oba također s njom u glavnim rolama, i odličnu romantičnu dramu Prijezir, u kojoj je art-film snimio u obliku komercijalnog djela, i žanrovski srodnu vrlo intrigantnu Udanu ženu, i fantastičnu krimi-dramu Alphaville u kojoj je dekonstruirao kanone gangsterskog filma, kao i jedno od zaglavnih ostvarenja svog opusa, romantičnu krimi-dramu Ludi Pierrot, opet s Belmondom u ulozi neprilagođena i autodestruktivna protagonista.

Snimio je tih 60-ih Godard i dojmljivu romantičnu dramu Muški rod, ženski rod, i uspjelu humornu dramu Dvije ili tri stvari koje znam o njoj, i vrlo zanimljivu žanrovski srodnu Kineskinju, u kojoj je već bio zamjetan njegov razmjerno plakatni ideološki otklon k maoizmu, i odličnu subverzivnu pustolovnu humornu dramu Vikend, u kojoj je 1967. na politički angažiran i pomaknut način anticipirao studentske i radničke nemire koji će izbiti godinu poslije. Šezdesete su zlatno doba Godardova stvaralaštva, i on unatoč nadahnutim izvedbama  glazbene krimi-drame Ime: Carmen te osobito u dijalozima citatnošću natopljene drame Novi val, u sljedećim desetljećima više neće ponoviti takve uspjehe. U konačnici, Jean-Luc Godard ostaje trajni simbol jednog filmskog vremena, simbol autorske i umjetničke slobode, neukrotivosti, nepristajanja na kompromise i dosljednosti pod svaku cijenu, doslovce do posljednjeg daha.