Učeno lupetanje popularnoga američkog reportera

Knjigu sam dobio od dragog prijatelja. Bio sam sumnjičav prema njoj od prvog trenutka, no pročitao sam je s velikim zadovoljstvom. Barem prvu polovicu... Robert D. Kaplan popularan je autor, još od Balkan Ghosts (1993), knjige koju je Noel Malcolm, ozbiljan povjesničar s Cambridgea i Oxforda, žestoko kritizirao. Kako sam ja žestoko kritizirao Malcolmovu Povijest Bosne (Zagreb, 1995), krug se na neki način zatvara i sve se pretvara u obiteljsku raspravu. A sve tri knjige nas se tiču, u našoj provincijskoj samodovoljnosti. U Balkan Ghosts Kaplan je napisao da je Crno janje i sivi soko – putovanje Jugoslavijom Rebecce West knjiga koja ga je odvukla u bivšu Jugoslaviju. Također je napisao: „Radije bih izgubio svoju putovnicu i novac nego svoju izlistanu kopiju Crnog janjeta i sivog sokola s komentarima.“ Ta najutjecajnija knjiga o Jugoslaviji na Zapadu (iz 1941) nije prevedena na hrvatski, ali je, kao izrazito prosrpska, izdana više puta u Beogradu.

Za Kaplanovu zadnju knjigu teško je reći što je: putopis, povijesni esej, turistički vodič, književni esej, niz političkih intervjua. U njoj svega ima... previše, osim discipline, koje, nažalost, uopće nema. Robert Kaplan je jak, svojeglav autor – bez ozbiljna urednika. To je uvijek loše, jer jaki autori nameću svoja rješenja i kad su posve besmislena. Knjiga zvuči jako pametno – za površna čitatelja, ali i jako prevarantski za nekog tko zna problematiku. Ako Kaplanova talijanska poglavlja (Rimini, Ravena, Venecija, Trst) usporedimo s tematski sličnim Gamulinovim Ilarijinim smiješkom (1968), onda vidimo dramatičnu razliku: Gamulin piše poetično o nečem što poznaje bolje od gotovo bilo koga (osim, možda, svog prijatelja Rodolfa Pallucchinija, koji ga je posjećivao na Hvaru), dok Kaplan stalno novinarski prepričava tuđe ideje i stavove. Dodatni problem je što se Kaplan u prepričavanju, u talijanskom dijelu knjige, koristi vrhunskim svjetskim autoritetima, poput povjesničara Edwarda Gibonna (Slabljenje i propast Rimskog Carstva, u šest svezaka, 1796–1798, hrvatski, prve tri, 2009–2021) i Bernarda Berensona (rođen kao Bernhard Valvrojenski u Vilniusu, Litva), stručnjaka za talijansko renesansno slikarstvo, te ozbiljne književnike poput Ezre Pounda, Josifa Brodskog i Claudija Magrisa.

Izd. Random House, New York, 2022.

„Hoće li se
Jugoslavija vratiti?“

Na hrvatskoj obali pak Kaplan ima izrazito ekscentričan izbor sugovornika: od Dejana Jovića, preko Ive Goldsteina, Nebojše Tarabe, Vesne Pusić i Zorana Milanovića, do Giacoma Scottija, Jurice Pavičića i turističkog vodiča Tonija Lozice (dobrog prijatelja novinara Ante Tomića). Kad autor pita: „Hoće li se Jugoslavija vratiti?“ Lozica u svojoj kući u Lumbardi na Korčuli odgovara: „Da, Jugoslavija se mora vratiti. Ona je Europska Unija zapadnog Balkana. Svi mi govorimo, više ili manje, isti slavenski jezik, i moramo trgovati jedni s drugima, tako da nema alternative za novu, neformalnu (!?!) Jugoslaviju.“ Takvim stilom Robert Kaplan slijedi Rebeccu West u njezinim najmračnijim lutanjima balkanskim gudurama, no Rebecca West piše neusporedivo ljepše i poetičnije. Lupeta, ali to zvuči čarobno. Na Korčuli, osim Lozice, Kaplan je očaran i davno preminulim Fitzroyem Macleanom. O Macleanu sam, također, pisao u više navrata, uvijek u pozitivnom tonu, jer je njegova knjiga Eastern Approaches (1949, prevedeno kao Zlatni drum / Pijesak Orijenta / Rat na Balkanu, Zagreb, 1953), u dijelu o ratu na Balkanu i drugu Titu, sjajno svjedočanstvo iz prve ruke. Maclean, najvažniji predložak za Jamesa Bonda, kupio je kuću na Korčuli kad stranci to nisu mogli, jer je njegov ratni drug Tito na 24 sata proglasio Korčulu slobodnim gradom.

Jedan od najdojmljivijih trenutaka knjige Adriatic jest kad Kaplan sa ženom odlazi na venecijansko groblje na otočiću San Michele. „Poundov grob na San Micheleu jednostavna je ploča položena u zemlju, a na njoj je samo njegovo ime napisano u antičkom rimskom stilu. Izrasli grm i vinova loza gotovo skrivaju ploču, čak i iz male udaljenosti. Tumarao sam okolo četvrt sata prije nego što ga je moja supruga Maria locirala. Nadgrobni spomenik može biti konačni potpis osobe. Ovaj grob ima dojam djelomične napuštenosti: simbolično za pjesnika koji je tako često omalovažavan. Prešao sam do drugog groba udaljena samo dvadesetak stopa: groba Josifa Brodskog. Uspravna ploča Brodskog, s njegovim imenom uklesanim na ruskoj ćirilici i engleskom, izvrsno je njegovana, sa sićušnim, uredno poredanim biljkama u posudama, ružama i grmom ruže, koji su svi nedavno podrezani. Očito je to omiljeno i posjećeno mjesto.“

Niz neobičnih impresija

U takvim zbunjujućim usponima i padovima, neurednoj strukturi i akrobatskim povezivanjima prošlosti i sadašnjosti nastala je knjiga koju će mnogi čitati kao nizanje neobičnih impresija, kao učeno lupetanje, kao turistički vodič – koji se nikad neće koristiti za tu svrhu. Knjiga je kontroverzna kao i sam autor, prepuna bljeskova ljepote, bizarnosti i irelevantnosti. I biografija autora je takva.

Robert D. Kaplan rođen je 23. lipnja 1952. u New Yorku. Diplomirao je 1973. na Sveučilištu Connecticut, gdje je bio urednik Connecticut Daily Campusa. Godine 1973. i 1974. putovao je po komunističkoj istočnoj Europi i dijelovima Bliskog istoka. Od 1974. do 1975. bio je izvjestitelj za Rutland Daily Herald u Vermontu. Godine 1975. napustio je Sjedinjene Države kako bi proputovao arapski i mediteranski svijet, započevši razdoblje od šesnaest godina života u inozemstvu. Služio je godinu dana u izraelskim obrambenim snagama i živio je devet godina u Grčkoj i Portugalu. U braku je s Marijom Cabral od 1983. Žive u brdovitom Berkshireu u zapadnom Massachusettsu. Imaju sina Michaela, koji je oženjen, ima dvije kćeri i radi za investicijsku banku u Bostonu. Kaplan je pisao za The Atlantic, The Washington Post, The New York Times, The New Republic, The National Interest, Foreign Affairs, The Wall Street Journal i brojne druge novine. Bio je ratni dopisnik iz Iraka i Afganistana. Autor je dvadesetak knjiga, od kojih su neke vrlo utjecajne.

Nama blizak povjesničar Peter Frankopan napisao je u osvrtu na Kaplanovu knjigu Adriatic: „Lijepo, osobno putovanje po Jadranu, na kojem Robert D. Kaplan ponovno posjećuje mjesta i ljude koje je prvi put susreo prije nekoliko desetljeća – objašnjavajući regiju koja, iako često zanemarena, nudi tragove o europskoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.“ Peter Frankopan podjednako je slikovita figura kao i svi u ovom tekstu. Školovan na Oxfordu i Cambridgeu, stručnjak je za povijest Bizanta te vlasnik malog ekskluzivnog lanca hotela. O prezimenu bi se dalo raspravljati.

Pročitajte knjigu Adriatic, vjerojatno će vas zabaviti, ali i razljutiti. Na trenutke ćete biti sigurni da je autor genij, potom ćete posumnjati da je šarlatan. Vjerojatno će obje impresije biti točne. Potom odložite knjigu i vratite se ozbiljnim autorima koje obilato citira. A neozbiljne prepustite bespućima povijesne zbiljnosti.