U Dubrovniku pronađen rukopis najstarije pjesničke zbirke na slavenskom jugu

Najstarija autorska pjesnička zbirka nastala na slavenskom jugu dolazi nam, kao i mnogo drugih naših vrijednih starina, iz Dubrovnika. Njezin je autor Ivan Lovro Regin (latinski Iohannes Laurentius Reginus, talijanski Giovanni Lorenzo Regini), istaknuto lice Dubrovnika 15. stoljeća. Riječ je o Talijanu iz Feltrea, u talijanskoj pokrajini Veneto, koji je u Dubrovniku boravio sredinom 15. stoljeća i ondje obavljao kancelarsku dužnost, o čemu nam svjedoče njegovi preživjeli službeni spisi koje je kao kancelar sastavljao na talijanskom i latinskom jeziku. Prije boravka u Dubrovniku pretpostavlja se da je bio u Milanu, a nakon Dubrovnika, 1465. godine, nalazio se ponovno u Venetu, ali u Asolu, gdje je bio kancelar Paola Michiela, da bi se početkom 1470-ih opet pojavio u našim krajevima, sada pak kao kancelar na Rabu. Za kulturnu povijest Regin je posebno važan kao pjesnik u čijoj je rukopisnoj pjesničkoj zbirci okupljeno preko 150 latinskih i talijanskih pjesama te pokoje kraće latinsko pismo, a taj je opus nastajao od oko 1435. do 1469. većinski u Dubrovniku, dok je manji dio vjerojatno pisan za njegova boravka u Milanu. Uglavnom se može govoriti o prigodnim tekstovima koji svjedoče o Reginovim intelektualnim kontaktima s brojnim uglednim kulturnim i političkim ličnostima Dubrovnika i Italije, ali zbirka sadrži i pjesme drugih autora i autorica, dubrovačkih i inih. Osim što nam ti tekstovi pomažu da se rekonstruira gdje je Regin bio, kad je pisao i komu, oni su važni i kao najranije veće svjedočanstvo lirskoga pjesništva 15. stoljeća na talijanskom jeziku na našim prostorima.

Državni arhiv u Dubrovniku, ostavština Pavlović, kutija 9, rkp. 74, listovi 87v-88r. Na listu 88 nalaze se dva soneta na talijanskom koje je napisala Katarina, Reginova supruga, i uputila ih Orsi Sussi, supruzi Francesca Sussija. Velika ljubav i naklonost između dvojice muževa poticaj je njihovim suprugama da i same postanu prijateljice. Drugi sonet oblikovan je kao katalog antičkih žena, primjera bračne ljubavi i odanosti, koje bi Katarina i Orsa trebale slijediti u učvršćivanju svojih brakova i prijateljstva. Riječ je o rijetkim primjerima ženskog lirskog stvaralaštva iz 15. stoljeća na našim prostorima.

Od Rešetara do zaborava

Reginova pjesnička zbirka znanstvenoj javnosti nije nepoznata. Nju je prvi i jedini put davne 1901. godine većim dijelom izdao Milan Rešetar u Građi za povijest književnosti hrvatske tadašnje Jugoslavenske akademije. To izdanje, na koje su se poslije oslanjala sva druga istraživanja, utemeljeno je na rukopisu Reginovih pjesama koji je Rešetaru iz Dubrovnika u Beč poslao Mato Gracić, koji ga je pak koncem devetnaestog stoljeća kupio s mnogim drugim stvarima na dražbi ostavštine Luke Pavlovića, posljednjeg velikog dubrovačkog književnog pisara i pasioniranog kolekcionara starih knjiga. Sudeći prema podacima koje donose stari dubrovački biografi, koji uvijek spominju samo jedan rukopis Reginovih pjesama i smještaju ga u benediktinski samostan sv. Jakova na Višnjici, može se zaključiti da je do Pavlovića rukopis dospio nakon što je vrijedna benediktinska zbirka početkom devetnaestog stoljeća raspršena. Iako je Rešetarovo izdanje dobro, ono nažalost nije potpuno jer su u njemu objavljene samo pjesme koje se tiču Dubrovnika i Dubrovčana, dok je za ostale pjesme Rešetar donio tek sažetke od jedne rečenice. Poslije Rešetara nikad nije priređeno novo izdanje rukopisa koje bi uključivalo sve tekstove, a o rukopisu se nije ponovno pisalo, pa je pao u zaborav i više se nije znalo gdje se nalazi. Za rukopisom su u novije vrijeme tragali i naši najneumorniji proučavatelji dubrovačke rukopisne baštine, ali bez uspjeha. Drago mi je stoga da mogu ovaj rukopis sada proglasiti opet pronađenim iako je zanimljivost njegove arhivske sudbine upravo u tome da zapravo nikad nije bio izgubljen. Pripovijest o njegovu nalasku može poslužiti kao pouka svima koji se zanimaju za našu još uvijek nedovoljno istraženu književnu baštinu.

Potraga za izgubljenim rukopisom

S Reginovim pjesmama susreo sam se pukom srećom kad sam kao student kroatistike i talijanistike prelistavao stara Akademijina izdanja u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Reginu sam se vratio tek nedavno pišući znanstveni rad o učenim ženama i autoricama u dubrovačkom i dalmatinskom renesansnom pjesništvu na talijanskom jeziku. U tom radu analiziram tekstove upućene učenim ženama i autoricama koje su napisali dubrovački i dalmatinski renesansni pjesnici čijim se opusima bavim u sklopu svoje doktorske disertacije pri Scuola Normale Superiore u Pisi (Hanibal Lucić, Ludovik Paskalić, Dinko Ranjina, Sabo Bobaljević i Miho Monaldi). U prvom dijelu rada, koji se odnosi na 15. stoljeće, pišem o nekoliko pjesama iz Reginove pjesničke zbirke koje su napisale žene. Na Reginovu zbirku pažnju mi je skrenuo rad Arnolfa Bacoticha o dubrovačkim pjesnikinjama 16. stoljeća, objavljen na talijanskom jeziku godine 1936, gdje se iz Reginove zbirke donosi zanimljiv sonet koji je njegova supruga Katarina uputila Margariti, supruzi Nikole Rastića, Reginova prijatelja i jednog od pjesničkih korespondenata. Kad sam se vratio Rešetarovu izdanju, primijetio sam da su ondje još dva talijanska soneta Katarine Regin upućena Orsi Sussi, supruzi Francesca Sussija, te latinska pjesma Polissene Messalto koju je ta istarska humanistkinja napisala u ime Nicolausa Peregrinusa zato što on sam nije bio vješt stihotvorstvu. Budući da se danas raspolaže s vrlo malo renesansnog književnog stvaralaštva iz ženskog pera na našim prostorima, bilo mi je stalo da iz zaborava izvučem i te pjesme iz Reginove zbirke. Rešetar, međutim, nije priredio tekst tih pjesama, pa sam tako bio ponukan i sam se dati u potragu za rukopisom Reginovih pjesama.

S obzirom na to da je rukopis Rešetar imao zadnji i da mu se otad izgubio svaki trag, najprije sam pomislio da ga je Rešetar možda sa svojom zbirkom rukopisa prodao u Prag, ali u katalogu Rešetarove zbirke u praškoj Slavenskoj knjižnici nije mu bilo traga. To me navelo na pretpostavku da je Rešetar ipak vratio rukopis u Dubrovnik nakon što je priredio izdanje, pa sam potragu nastavio u katalozima dubrovačkih knjižnica, ali ni ondje nisam ništa pronašao. Kopajući dalje, naišao sam na ključan trag koji mi je potvrdio da je rukopis naposljetku vraćen u Dubrovnik i da je ondje bio pedesetih godina 20. stoljeća. Riječ je o izvještaju Iva Viskovića iz 1956. objavljenom u časopisu Naše more u kojem se opisuje izložba starih dubrovačkih rukopisa povodom sedmih Dubrovačkih ljetnih igara. Izložbu je priredio Stjepan Kastropil, tadašnji upravitelj dubrovačke Naučne biblioteke (danas Znanstvena knjižnica), a ondje su bili izloženi vrlo važni rukopisi – među njima i autografi – koji se i danas čuvaju u dubrovačkim knjižnicama i arhivima. Među njima je bio i rukopis Reginove pjesničke zbirke, što me navelo da pišem Znanstvenoj knjižnici i pitam čuvaju li možda oni Reginov rukopis iako on nije naveden u njihovu katalogu. Dobio sam negativan odgovor, ali sam u međuvremenu saznao da je za izložbu priređen i katalog te sam, misleći da bi ondje moglo biti navedeno mjesto u kojem se tada rukopis još čuvao, nastojao doći do primjerka kataloga izložbe. Doista, u katalogu izložbe bilo je navedeno da je rukopis na izložbu došao iz Državnog arhiva u Dubrovniku. No kada sam pisao u Državni arhiv u Dubrovniku, dobio sam negativan odgovor i uputili su me da pišem Arhivu Male braće u Dubrovniku. Prije nego što sam pisao Arhivu Male braće, konzultirao sam novi inventar franjevačkih rukopisa priređen u travnju ove godine, ali ni ondje nije bilo rukopisa koji bi po sadržaju ili dimenzijama odgovarao Reginovu.

Državni arhiv u Dubrovniku, ostavština Pavlović, kutija 9, rkp. 74, list 65v. Latinska pjesma koju je Polissena Messalto napisala umjesto liječnika Nicolausa Pelegrinusa jer on nije bio vješt stihotvorstvu. Tko kaže da su u humanističkoj kulturi muški uvijek prednjačili?

Ponovno otkriće

S novim saznanjima o izložbi i njezinu katalogu obratio sam se Ivanu Lupiću, koji zajedno s Irenom Bratičević temeljito obrađuje rukopisnu baštinu starog Dubrovnika, u nadi da će mi on znati pomoći. Na njegov prijedlog ponovno sam pisao Državnom arhivu u Dubrovniku s uputom koju mi je dao: da zamolim osoblje Arhiva da pretraži vlastitu evidenciju o posudbi rukopisa za izložbe. Lupić je pretpostavio da bi ta evidencija trebala imati podatak o tome iz koje je serije rukopis izvađen kad je dan na posudbu. Ta se pretpostavka pokazala točnom. U evidenciji Arhiva pronađena je bilješka o posudbi, a serija iz koje je rukopis izvađen bila je ostavština Luke Pavlovića. I tu je ironija arhivske sudbine Reginova rukopisa, odnosno nesvakidašnja tragedija arhivskog miša. Naime, Lupić i Bratičević svojedobno su pregledali čitavu ostavštinu Pavlović, odnosno Pavlović-Gracić, ali Reginov rukopis nisu našli. Rečeno im je da je zadnja kutija u ostavštini broj 8, dok se Reginov rukopis sada našao u kutiji broj 9. Zahvaljujući trudu arhivistice Paule Zglav, koja je podatak iz evidencije o posudbi ponovno provjerila na policama Pavlovićeve ostavštine, pojavio se među nama opet ovaj drevni dubrovački kancelar – pomalo uvrijeđen da smo ga toliko dugo smatrali izgubljenim. Kao što se vidi iz slikovnog priloga, riječ je o jednom izrazito lijepom književnom spomeniku pisane kulture Dubrovnika petnaestog stoljeća zbog čijeg bismo se izlaska iz arhivskog mraka svi trebali ponositi. Sada konačno možemo prirediti potpuno izdanje Reginovih tekstova kao što ćemo moći, usporedbom s Reginovim kancelarijskim spisima, ustanoviti je li doista, kao što je Rešetar tek nagađao, riječ o autografu.

Pouka za buduće
istraživače

Ponovni pronalazak Reginova rukopisa važna je pouka i za istraživače i za arhive. On je pokazao koliko je odnos istraživača i arhivskih zbirki složen, na koje je sve načine posredovan i u kolikoj mjeri ovisi o slučaju. Sama priroda toga odnosa zahtijeva što bolju suradnju djelatnika arhiva i istraživača, posebno kada ne postoje ažurirana bibliografska pomagala ili su ona nepouzdana. Važno je da arhivisti i knjižničari koji su zaduženi za rukopisnu baštinu prate rad istraživača i omoguće im da što lakše i bezbolnije dođu do građe, da je digitaliziraju i objavljuju, a da istraživači rezultate svojega rada dijele s knjižnicama i arhivima ne bi li im ti rezultati pomogli da poboljšaju svoje kataloge i inventare. Bolja premreženost dviju strana i promjene u strukturiranju odnosa između istraživača i arhivista umanjile bi mogućnost da i znanstvena i arhivistička zajednica smatraju izgubljenim ono što se zapravo nikad nije izgubilo. Stoga bi bilo važno Reginovu pjesničku zbirku, nakon što je toliko dugo zaboravljena ležala u arhivskoj kutiji, ponovno izložiti pred javnost ne samo kao izrazito važan pjesnički rukopis nego i kao simboličan kulturni spomenik koji će nas potaknuti da povedemo ozbiljan razgovor o načinima boljeg povezivanja istraživača i arhivista, o alatima koji bi to mogli omogućiti te o nevidljivosti i prividnoj zagubljenosti hrvatske književne baštine.