Tri zagonetne glave

Opažena kocka neće nikad tako spontano biti kocka kao zamišljena kocka, zapisali su teoretičari antropoloških struktura imaginarnog. Ta tvrdnja na samo naizgled proturječan način vrijedi i za grad Dubrovnik, monumentalnu kamenu kocku, složenu od mnoštva kamenih kockica koje su ljudske ruke oklesale, oznojile ih dlanovima, podigle na zadanu visinu i ugradile na mjesto koje im pripada u strukturi i stvarnoj i nestvarnoj onoliko koliko se i jedna i druga objema opire prelazeći u sfere koje postaju stvarne tek onda kada na njih padne stvaran pogled i učini ih postojećim.

Takav dojam ima svatko tko prvi put, a i poslije, ulazi u grad Dubrovnik sa zapadne strane. Čeka ga most do prvih gradskih vrata na polukružnom bastionu, iznad kojih se promatra starac-zaštitnik kohezije svih tih kocaka, sveti Vlaho. Ispod njegovih nogu pažljiv promatrač primijetit će tri kamene glave, jednu mušku i dvije ženske. Koga predstavljaju i zašto su baš tu? To pitanje odavno golica i žitelje Dubrovnika, a i druge. Tražeći odgovor na nj ispleli su različite maštovite priče. Jedna od njih zasniva se na činjenici da je Dubrovačka vlada 1602. dala smaknuti fratra Jeronima Jeđupka iz franjevačkog samostana Male braće, zato što je ljubovao s dvjema časnim sestrama iz obližnjeg samostana svete Klare, što su ga Francuzi, kad su 1806. ušli u Dubrovnik, pretvorili u vojarnu za vojnike i konje, a danas je u jednom njegovu dijelu restoran Klarisa. Da bi utvrdili koji je fratar bio taj ljubavnik, sve su ih postrojili u Kneževu dvoru i pozvali onu klarisu koja je „vidjela da je ulijegao u samostan“.

Jeronim je odmah bio bačen u tamnicu u prizemlju Kneževa dvora, gdje se trebao, kao svojevrsni dubrovački Abelard, kajati za svoj grijeh. Ni jedna od dviju njegovih klarisa nije mu, poput Héloise, pisala: „Moja ljubav pretvorila se u ludilo, tako da se i ona sama odrekla onoga za čim je žudjela, bez nade da će to ikad postići.“ Nije se ipak radilo o preljubu s dvjema redovnicama. Taj fra Jeronim Jeđupak bio je upleten u pobunu stanovnika otoka Lastova protiv dubrovačke vlasti koja nije ispunjavala obveze što ih je dala tom i danas nekako nedovoljno vidljivu otoku. Kod Jeronima su pronađena urotnička pisma, a uhvaćeni su i njegovi pomagači, fratri Frano Paskov i Marin Stjepanov. Kao veleizdajnici zadavljeni su u tamnici 13. kolovoza iste godine, a Jeronimu su glavu smrskali toljagom. Dubrovačka vlada prešutjela je pravi razlog njihova smaknuća.

Gvardijan samostana Male braće nije povjerovao u Jeronimovu krivnju i papi Klementu VIII. tužio je dubrovačku vladu za taj bez suđenja počinjen zločin. Papa je u Dubrovnik poslao istražitelja i na kraju naredio da se pogubljeni fratri dostojanstveno pokopaju u crkvi Male braće. Dubrovačka vlada uporno je nastojala dokazati papi da je riječ o veleizdaji. On je pak, rasrdivši se, dao izopćiti iz Crkve sve članove Malog vijeća koji su donijeli takvu presudu. Ipak, sljedeće ih je godine odriješio i odredio im javnu pokoru u dubrovačkoj katedrali.

Vidljivo je da je kamen, ugrađen u podnožje kipa sv. Vlaha, postament stupa iz nekog srušenog zdanja, koji je zbog nekog posebnog značenja tih likova, a ne samo zbog ljepote izrade, ugrađen na to mjesto. Tu se vidi lik zgodnoga, muževnog muškarca s kapom, brkovima i bradom, s dvjema lijepim mladim ženama s velom na glavi. Franjevci nisu nikad nosili takve kape, niti su puštali brkove, pa je teško tvrditi da taj lik prikazuje nekog franjevca, pogotovo ne razvratnog franjevca s dvjema razvratnim redovnicama, jer takvo što, čak ni kao opomena, ne bi moglo biti postavljeno na tako javno, sveto mjesto. One dvije mlade žene neprijeporno pak jesu prikazane kao redovnice.

Ta tri lika prikazuju dakle neke druge, časne osobe. Koje? Pitanje ostaje otvoreno. Odgovor se možda nalazi u legendi o postanku grada Dubrovnika, onoj o kralju Pavlimiru o kojem Junije Palmotić piše istoimenu melodramu. O Pavlimiru fra Serafino Razzi, pisac prve u Europi napisane Povijest Dubrovnika , objavljene u talijanskom gradu Lucci 1595, kaže: „Kad je (…) osnovao grad gotovo u samoj njegovoj sredini, kralj Pavlimir podignu crkvu sv. Stjepanu Prvomučeniku. Njemu također pokloni svete svetačke moći svetih mučenika Nereja, Arhileja, Pankracija i sv. Petronile, kćeri sv. Petra, i sv. Domitile.“ Pavlimiru i tim sveticama počasno mjesto što su ga dobili na ulazu u Grad, svakako više pripada nego nekom grešnom fratru i njegovim sugrešnicama.

Bilo kako bilo, pogledi tih triju lica svakodnevno se, od davnine, susreću s pogledima onih koji s te strane ulaze u Dubrovnik, ne dajući im nikakav odgovor na pitanje: Tko ste zapravo vi? To je njihovo pravo, baš kao što je i naše pravo neprestano ih to pitati. A možda i nije. Možda treba, kao što to mnogi čine, i ne primjećujući ih jednostavno proći ispod njih žureći u susret s Gradom koji, kao svaka mudra ljubavnica/ljubavnik – a Dubrovnik to jest – nikad do kraja ne otkriva sve svoje tajne draži.