Sve je više dnevnopolitičkih košulja, a sve manje umjetnosti

U filmu Spider (2002) Davida Cronenberga mentalno fragilan lik (Ralph Fiennes) na pitanje čuvarice azila zašto je navukao brojne košulje na sebe odgovara: „S vremenom sve je više košulja, a sve manje čovjeka.“ Za ovogodišnji Zagrebački salon, nadahnuta riječima Vlade Gotovca „Mi smo se pojavili kao strategija vječnosti“, umjetnike je odabrala i razmjestila Leila Topić, kustosica iz MSU-a. Spiderov duhoviti rezime primjenjiv je i na zagrebačku „strategiju vječnosti“ – u tom kontekstu košulje pokrivaju društveni aktivizam, dok je umjetnost zamjena pojmu čovjeka. Likovni je program prošao na natječaju jer je tema o trideset godina hrvatske neovisnosti bila izazovna u svakom pogledu. Ključno pitanje, pritom, umjetnička je mjera kojom bi salonska izložba provocirala ili terapeutski djelovala na „neuralgijske točke“ (po kustosici) hrvatskog društva. Može li se likovna paradigma pritom osloboditi drastičnog utjecaja politički i društveno poželjnih sadržaja?

Postav u Galeriji Bačva tijekom otvaranja izložbe / Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Feministička tampon zona

Sudeći po prikazanom u prednosti su bile izraubane teme o migrantima, forenzičko prekopavanje zemlje, sortiranje fragmenata odjeće, obuće i relikata prošlosti, duboka zabrinutost nad sudbinama raseljenih i zlostavljanih te guranje tužnih životnih priča u prvi plan. Na izložbi u Džamiji u tome prednjači aktivistica Ana Dana Beroš. Ne samo što je sakupljala fragmente njihove robe za vlastitu galerijsku instalaciju nego se njezin lik pojavljuje i na trokanalnom videu Selme Banich, u kojem s ostalim kolegicama gleda videozapis o zlostavljanju migranata od strane hrvatske policije. Galerijska publika ne vidi što mlade žene gledaju, već prati njihovu reakciju na viđeno. Svojevrsni videoperformans ili ekranizacija feminističke tampon-zone oportuna je i nategnuta, posebno je iritantna u trenutku kada jedna od sudionica, nakon što je odgledala „uznemirujući“ sadržaj na tabletu, istočnjačkom tehnikom nastoji vratiti ravnotežu „unutarnjega bića“.

Medijski precizna instalacija visoke je produkcije – dizajn potpisuje suradnica Beroš – no teško može izazvati katarzu u publici. Naročito ne među manje strpljivim pojedincima koji ne podnose emotivnu dramu na ekranu, pogotovo ne izvedbe s predumišljajem ili figom u džepu. Selmu Banich i video Kretanja, u suradnji sa Sarom Salamon i ostalim sudionicama, kustosica salona izravno je pozvala i uvrstila u selekciju. (Mala digresija. Pitaju li se sudionice galerijskog aktivizma o tome je li ustroj bivšega režima na Balkanu imao sličnih problema? Razmišljaju li o tome zašto migranti u širokom luku zaobilaze teren na kojem se prakticira partijsko jedinstvo i diktatura proletarijata. Bliskim režimima danas nije potrebna ni betonska ograda ni žilet-žica. Zaboravljaju također činjenicu da se orkestracija Hrvatske kao vojne krajine svojedobno vodila iz Beča te se stoljeće poslije preselila u belgijsku metropolu. Možda bi galerijsko druženje bilo karizmatičnije kada bi ženska udruga okrenula smjer te pod egidom umjetničkog eksperimenta bilježila peripetije europskog migranta prema azijskim ili sjevernoafričkim destinacijama, ilegalno i bez dokumenata. Autor teksta upoznat je sa stvarnim događajem u kojem je belgijski mladić, djelomično balkanskog podrijetla, zbog sličnog eksperimenta završio na šest mjeseci u iranskoj tamnici.)

Salonski aktivizam

Kustosica nije mogla zanemariti ni gestu Siniše Labrovića u ulozi „agenta“, koji u svoje ime nudi koloplet radova stranih kolega s kojima dijeli radnu sredinu u berlinskoj tvrtki za pakiranje čaja. Pored toga što je nadnacionalna selekcija artefakata skromna i nerazumljiva – vjerojatno su realizirani u vrijeme tvorničke pauze – kolegijalna gesta upozorava na drugu stranu socijalne medalje. Naime, posao niske rezolucije po umjetnika s istim se žarom može obavljati i kod kuće. A što se tiče berlinske scene, ona očito ne mari za ulične skečeve koje taj umjetnik izvodi kod kuće, najčešće ispred palače Vlade ili sjedišta dominantne partije sa sjeverne strane Džamije. Sudeći po performativnoj strani festivala u Meštrovićevom paviljonu i oko njega ime pokojnog Tomislava Gotovca ne izlazi iz fokusa salonskih umjetnika i kvirovaca. Najavljeno rekreiranje njegovih javnih istupa, od stražarenja na kupoli Džamije (Mia Zalukar) do ljubljenja asfalta u zagrebačkoj Ilici (Bruno Isaković, udruga Domino) nije realizirano u predviđenim terminima zbog lošega vremena. Ipak, i sama najava inspirativna je platforma za preispitivanje salonskog aktivizma. Dočim je rekreator razgolićavanja u Ilici u nedjeljno podne (Isaković) na otvaranju Salona namjeravao bičevati fotografije gradskih grafita – kiša ga je spriječila u tome – Gotovac je svojedobno duž Savske ceste sa stupova ulične rasvjete skalpelom i noktima strugao nakupine promidžbenih plakata. (Za dokumentarni film o skidanju nelegalnih letaka César Franck – Wolf Vostell nagrađen je Oktavijanom na 14. DHF-u 2005. Njegova „straža na Rajni“, osim što je bila posvećena antinacističkoj mjeri u američkom filmu, izvedena je u smjeru Zvonimirove ulice, golotinjom protiv uzurpatora s istoka.)

Kada je Igor Grubić, jedan između četvero pozvanih autora, počeo etiketirati Kristova raspela diljem Hrvatske, možda nije znao za Gotovčevu tezu o Kristu kao „kralju performera“. I dok je stariji kolega na tome stao, referirajući se na pretpovijest njemu bliske umjetničke discipline, mlađi je u kružnom prostoru Galerije PM predstavio fotografije raspela etiketiranih terminima koji završavaju na ist – konstruktivist, alkemist, ekologist, situacionist, nadrealist, taoist... Vijugava linija uokvirenih fotografija vjerojatno je u službi neuhvatljive metafore na Isusov račun koja po Grubiću ima, ni više ni manje nego 33 (!) lica. Sličnom su strategijom – pločom obješenom oko vrata – etiketirani narodni neprijatelji, vješani ili razapeti duž cesta i putova tijekom Drugoga svjetskog rata. (Malo je izgledno da se umjetnik-aktivist vodio činjenicom da su radikalni izmi prošlosti nailazili na otpor šire javnosti te su u početku smatrani socijalno nepoželjnim u umjetnosti i kulturi općenito – komunizam, situacionizam, dadaizam, suprematizam, nadrealizam…) Estetizirani juriš na raspela banalan je zbog gomilanja etiketa i prema tomu – peglanja njihova smisla. Autor riječima bičuje vremešne figurice pa se, s dozom ironije, može pribrojiti otkazanom obračunu sa zagrebačkim grafitima u režiji udruge Domino.

Bič je, čini se, operativno sredstvo 57. salona – neizravno se može pripisati i mjestima gdje nije materijaliziran, ali je medijski uključen, primjerice u vizualnu i narativnu proceduru Nicole Hewitt, koja u deset videoetapa konstruira život jedne Jasne, fiktivne ili stvarne (?) na relaciji između Vukovara i Den Haaga. Autorica punktira videoekrane hladnom, birokratski preciznom naracijom te je garnira šturim vizualima, izdvojenim iz znatno širih cjelina. Multimedijska je instalacija smještena u Vranyczanyjevu palaču – jer i Nicole Hewitt pozvana je na sudjelovanje. Usredotočena na gomilanje sirovog materijala autorica je sve dalje od snošljivog obrasca za „povijesni roman u filmskom obliku“. Njezina medijska skica pretežno je o njoj samoj, više negoli „Jasni“, a po razlučivosti građe na liniji je Grubićeva umjetničkog menija.

Predah s Mišom i Elvisom

Na ulazu u gornji prsten publiku čeka mehanički bič Alema Korkuta za proizvodnju straha – „prodornim zvukom“, kaže umjetnik. Sprava je faktor iznenađenja za posjetitelje site galerijskih objašnjenja. I nju prati nabildano galerijsko štivo, no zvučni je učinak izravan, i manje deklarativan. Potom je tu i soba u kojoj Mak Hubjer obrađuje sjene javnih spomenika, sizifovski strpljivo jer se izmiču, bez obzira koliko ih gladio, glancao ili polirao. U ekran sa sjenama gleda skulptura Ivan Fijolića. Iz atletskog tijela izlaze dvije glave, lijevo brkati Mišo Kovač, desno pak ljepuškasti Elvis Presley. Premda je Mišo naslov polovična odjeka – jednako bi pristajao Elvis – dvoglavi objekt skromni je predah između redova forenzike i patetičnog žalovanja nad sudbinama migranata.

Za kraj valja spomenuti da aktualni Salon dijeli feminističko ozračje 59. venecijanskog bijenala. Ako ništa drugo, barem po tome što je autorica više od autora. Poput talijanskog uzora i one kopaju po prošlosti, no hrvatska je predstava jednodimenzionalna, po zemljanoj mjeri, estetizaciji patnje ili orkestriranoj empatiji. (Neli Ružić, jedna od sudionica izložbe, fetišizirala je nasilno razbijenu bravu tijekom obiteljskog nasilja.) Važnije manifestacije u Hrvatskoj ne mogu se osloboditi festivalskih parazita, digresija koji razvodnjuju središnju izložbu. Nasljeđe je to kulturnog folklora bivše države. Talijanska manifestacija je, za razliku, nastojala mijenjati prošlost s naglaskom na ekstrasenzorna iskustva i umjetničke vještine izdvojenih sudionica. A o aktivističkim digresijama – nimalo ili gotovo ništa. Atelijeri Žitnjak najavljuju Salon odbijenih. Možda se među stotinjak neuvrštenih otkrije „više umjetnosti, a manje društveno prihvatljiva materijala“.