Suvremeni klasik s porukom za budućnost

Prema najšire prihvaćenu narodnom vjerovanju, mitskom su, čudesnom prisutnošću sirena, bića napola ljudskog, a ostatkom ribljeg obličja, ispunjena gotovo sva mora svijeta. No proturječja se među tumačenjima legende javljaju već u samim njezinim zasadama; u starogrčkoj pučkoj predaji simbolizirale su demone smrti i podzemna božanstva, a Homer ih je, zbog vokalnog natjecanja s muzama, pretvorio u poluptice te su u grčkoj ikonografiji prikazivane s krilima i ptičjim nogama.

S druge strane, asirska mitologija sirenu od prvih njezinih spominjanja (pre)poznaje kao ženu, štoviše božanstvo, svojevoljno premješteno u rijeku i, samim time, fizičkom preobrazbom prilagođeno životu u vodi. Takvu su, u većoj ili manjoj mjeri izmijenjenu, legendu o sireni preuzele gotovo sve kulture svijeta, čak i one čije su geografske granice zaključane u unutrašnjostima kontinenata.

Kao prepoznatljiva se mitološka odrednica navodi sirenin pjev, sredstvo zavođenja i oružje kojim svjetske pomorce tjeraju u ludilo ili do prve hridi. U tom je svjetlu i zanimljivije što Aycayia – oko koje se raspreda priča romana Sirena s Crnog školja spisateljice Monique Roffey – iako njezino ime na jeziku naroda Tauno znači „ona s ljupkim glasom“, radije ostaje nijema, a umjesto da ona u svoju, od melodije satkanu, mrežu navede mornare, oni će nakon živopisno prikazane borbe zarobiti nju ne bi li je, kao predmet fetišizacije, izložili i time otvorili prostor zadovoljenju dvostrukih, erotskih i financijskih, pretenzija.

Izd. Fraktura, 2022, s engleskoga prevela Sandra Šćibajlo

O događajima što ih smješta u malo karipsko mjesto St. Constance godine 1976. Monique Roffey čitatelju pripovijeda koristeći se trodijelnom strukturom i trima pripovjednim perspektivama; ponajprije, tu su dnevnički zapisi Davida Baptistea, pogled iz budućnosti kojim se sad već ostario ribar prisjeća vremena kad je s Aycayiom dijelio svakodnevicu, potom njezin, u lirski oblik prenesen, neposredan pogled na događaje i, naposljetku, nezaobilazna perspektiva sveznajućeg pripovjedača koja, ma koliko je čitateljski kulturološki habitus pokušava usmjeriti, ne podliježe bijeloj, kolonizatorskoj optici, što će se pokazati ključnim u razgrtanju slojeva teksta.

Za oblikovanje središnje figure romana autorica se koristi mitološkim tropom mlade žene, neoprostivo lijepe i stoga od svojih sumještanki proklete. U prozaičnom obratu slobodna volja, što ju prema legendi sirene oduzimaju mornarima, oduzeta je jednoj od njihove vrste, uz osudu na tisućljetno samovanje u morskim prostranstvima, seksualnosti sapete, skrivene u repu. Njezinu osamljeničku epopeju poremetit će pojava mladog ribara Davida, predanijeg pjesmi i dokolici nego ribolovu. Među njima stvorena duboka, nijema povezanost kulminirat će kad se, za vrijeme tradicionalnog lova na velike ribe, na udicu Amerikanaca Thomasa i Hanka Clayssona upeca sirena. Premda se mitsko biće grčevito bori za ostanak u moru, muškarci ostaju neumoljivi u pokušaju otimanja od prirode, kako bi izlažući svoj ulov vrijednost povećali i sebi samima, a potom ga i, za znatan novčani iznos, prodali nekom od američkih prirodoslovnih muzeja i time nastavili neraskidiv krug pokoravanja. Već u prve scene nepoštenog i bespoštednog lova, onoga što za jednu stranu predstavlja borbu na život i smrt, a za drugu tek dokoličarsku igru, muževnu razonodu, spisateljica upisuje igru moći između (prvenstveno bijelog) čovjeka i prirode, kolonizatora i koloniziranog, muškog i ženskog.

Odnosi će se dodatno zaplesti nakon što David, gonjen krivnjom koliko i osjećajem za pravdu, od sigurne smrti i daljnjeg ponižavanja spasi ulovljenu i poput predmeta na aukciji umjetne muškosti izloženu Aycayiju. Kao utočište od neposredne opasnosti, ljutnje razjarenih gospodara ostavljenih bez vrijedne lovine i, još štetnije, najprije neizravne prijetnje zavidnog pogleda zlobne susjede Priscille, David joj nudi svoj dom. Ondje se ona, a čitatelj bi to u bajkovitom ključu lako mogao pripisati čaroliji ljubavi, oslobađa repa, uči prve riječi nepoznatog joj jezika i prve običaje strane kulture, a naposljetku i, postavši žena, pokuša izboriti za svoj položaj i razbiti okove drevnog prokletstva.

No tu, na tekstualnoj i kontekstualnoj razini, magijsko prestaje, a Monique Roffey, uvodeći lik sitne bjelkinje Arcadije Rain i njezina gluhog desetogodišnjeg sina, otvara prostor u stvarnosti utemeljenu sukobu između bijelih kolonizatora i izvornog stanovništva, sukoba koji traje i danas i čiji se krakovi šire i na mnoge gospodarske grane poput turizma, što je, uostalom, jasno prikazano i u scenama lova. Premda sama ne živi u obilju, gospođica Rain personifikacija je opresije, Drugog koji je postao normativ i pod čijim jarmom pati većina, a ne ostatak, stanovništva. Poznavateljima konteksta autorica je tragove uplela u tkivo romana, a hrvatskim je čitateljima, uz nekolicinu jezgrovitih, ali vrlo korisnih bilježaka uz tekst, složenost stanja približila prevoditeljica Sanja Šćibajlo čijom je zaslugom u prijevodu primjetna i jasna jezična distinkcija te dijalektološka karakterizacija različitih pripovjedača.

Unatoč tome što bi podnaslov sugerirao drukčije, Sirena s Crnog školja nije ljubavna priča. Ili možda jest. Ali ne ona žanrovska, patetična, sapeta okovima komercijalne književnosti. Prije svega, alegorija je to simbioze u kakvoj bi trebali živjeti čovjek i priroda, što je autorici, ekološkoj aktivistkinji, važno naglasiti čak i kad roman smješta u vremenski okvir prije ozbiljnih i podrobnih razgovora o klimatskim promjenama. Osim toga, Sirena s Crnog školja roman je političkog podteksta, kojim se otvara pitanje mogućnosti zajedničkog suživota. Biranje magijskog omotača nije slučajno, njime je spisateljica podrijetlom iz otočne države Trinidad i Tobago s trenutnom londonskom adresom željela iskazati počast karipskom nasljeđu i priču prilagoditi lokalitetu povijesti i stvarnosti toliko užasnih da se o njima može govoriti samo posredovanjem mitskih bića, duhova i demona. Naravno, Sirenu s Crnog školja čitatelj može odabrati doživjeti kroz samo jedan od tih slojeva, vjerojatno onaj površinski. No pritom bi od čitateljskog iskustva mogao izgubiti mnogo, ponajprije ono što je romanu osiguralo nagradu Costa i status suvremenog klasika s porukom za budućnost.