Proboj u svevremenost

Šibenčanin Ivan Klarić, koji zadnjih godina živi u Palermu na Siciliji, uistinu je kvalitetan pjesnik i prozaik, no zbog raznih okolnosti još nije privukao onu pozornost koju bi njegova književnost zasluživala. Pokazatelj vrijednosti njegove poezije je i to da mu je deveta zbirka pjesama pod naslovom Kasni prostor ušla u ovogodišnji finale (najboljih šest od devedesetak prijavljenih knjiga) nagrade Tin Ujević, koju Društvo hrvatskih kniževnika dodjeljuje za najbolju zbirku pjesama u jednogodišnjem razdoblju. Njegovu prethodnu zbirku pjesama pod naslovom Dragi Marko, u kojoj se lirski subjekt obraća rimskom caru i filozofu Marku Aureliju, temeljito je iščitao Krešimir Bagić na stranicama ovoga lista u studenom prošle godine. Zaključio je da je čitava knjiga „izvedena kao niz apostrofa (ili kao jedna velika apostrofa) koja otvara vrata refleksiji poetskoga subjekta, koja njegovu misao i vrijeme stavlja u širi kontekst te tako relativizira ili potvrđuje ono rečeno... Iz te poezije probijaju erudicija i intelektualistička skepsa, a izvedbeno ju obilježava kontemplativni prosvjetiteljski subjekt koji izrazito afektivno promatra život oko sebe, ali u njemu ne želi aktivno participirati nego tek svjedočiti“.

Uvelike sličan subjekt dominira i u novoj Klarićevoj zbirci Kasni prostor. Ipak, taj je subjekt nešto manje usmjeren na svarnosne reference i izravne kritike društvene svakodnevice, a još je naglašenija kontemplativnost, mudroslovnost, proverbijalnost, epigramatičnost. Klarić u ovoj knjizi govori iz perspektive mudraca koji se hvata u koštac s trošnoću i prolaznošću, s paradoksima postojanja, sa svjetlošću koja u svim stvarima smjera na prostor izvan vremena. Oslanja se na platonističko viđenje ispraznosti pojavnoga svijeta i prisjećanja na idealnu zbilju koja se prozire kroz materiju i osvjetljuje duševne dubine. Jedna od glavnih sadržajnih dvojnosti u ovoj zbirci svakako je suprotnost povijesti kao izvora svakovrsnih zala te, s druge strane, misaonih i pjesničkih pokušaja prodiranja u prostor bez vremena koji pjesnik često naziva „apstraktnim“. Taj se prostor otvara kad se oljušte sve ružnoće ljudskoga svijeta koji nužno reproducira prolaznost, rugobnost i moralno zlo. Kod Klarića se tako vidi omraza prema povijesti, međusobnom ljudskom neprijateljstvu u kojemu je „uvijek netko nečija lovina“, politici, birokraciji, gradskim ružnoćama („To je paroksizam povijesti, kronika,/ političkih ideologija, paroksizam logike, činjenica,/ datuma“), a naklonost prema prirodi i plemenitim proizvodima ljudskog duha („Nigdje kao u kolovozu na Kornatima svjetlost ne stvara/ gradove u zraku. Kako su lijepa ta mjesta bez prolaznika,/ suvišnih riječi, povijesti, zaključaka i sjaja. I kako su nam/ samo potrebna. Ondje je moguće vidjeti graditelja koji podiže kuće bez dlijeta, šestara i viska“).

Izd. Naklada Bošković, Split, 2022.

Dapače, lirski subjekt protivi se i pretjeranoj racionalnosti koja vodi do knjigovodstvenog, birokratskog, matematičkog duha, što pak onemogućuje cjelovitiju ljudsku duhovnost koja se može naći u umjetnosti, filozofskom mišljenju i težnji k idealnoj izvanvremenitosti („To je iznad matematike vremena, herbarija, silogističkih figura,/ matematike zaključaka, datuma, iznad matematike/ svega matematičkog“). A spomenuta idealna izvanvremenost, čiji se religijski ili filozofski profil pobliže ne precizira, mogla bi se tek naslutiti nekim novim jezikom i novim pogledom, također oljuštenima od birokratskog, racionalističkog duha koji ne vidi cjelinu postojanja („Tražim jezik koji može označiti auru/ svih stvari. Tražim uskrsnuće sakralne osobe zatrpane/ ispod betonskih blokova. Tražim korak na zemlji/ identičan koraku na nebu“).

Klarićeva poezija uvelike nastaje u ozračju mediteranizma kao duhovnoga ambijenta u kojemu je svjetlost srž svake stvari i u kojemu se taj arhetipski element nazrijeva smirenom refleksijom. Ona pojedinosti ekologiziranog krajolika anamnestički pribire u prvobitni sinkretizam u kojemu je jedinstvo svega postojećeg. Pritom koristi mnoštvo sredozemnih slika koje počesto uključuju i posve konkretna mjesta s njihovom pitoresknošću. Tako je jedan podciklus u zbirci Kasni prostor naslovljen Na putovanju, a sadrži reference na stvarna mjesta, uglavnom na Sredozemlju (Sicilija, Dubrovnik). Te se reference odnose na spoj prirode i kulturnoga nasljeđa koji bismo današnjim rječnikom nazvali kulturnim krajolikom, čiji simbolički kapital potiče autora na epigramske i poslovične refleksije sa zanimljivim kombinacijama suvremenih i starodrevnih motiva („Kraj auto-puta treperi grčki hram./ U kamenu je med“, „Konzistentno ludilo vrijedi/ više od anemičnog racija./ To su nas naučile ruševine Rima“).

Jedna pak od zanimljivih odlika Klarićeva stila su česte apostrofe kojima se lirski subjekt obraća živim i mrtvim fenomenima. No, za razliku od prethodne zbirke pjesama koja je, kako je Bagić ustvrdio, izvedena kao jedna velika apostrofa Marku Aureliju, u ovoj zbirci Klarić se, uvelike poput Danijela Dragojevića, apostrofama obraća hipostaziranim apstraktnim pojmovima i prirodnim fenomenima koji time postaju važni protagonisti značenjskog ustrojstva pjesama (veliki Zakon, svjetlost, dubina, misli, vrijeme, more, Kornati). Subjekt se tako izravnije povezuje, zapravo intimizira, s onim što ga privlači svojom duhovnom supstancom te zaboravom konkretnog i prolaznog izlazi iz povijesti i približava se svjetlosti, suncu, kao svojevrsnom logosu koji ravna svijetom („To sunce je kao um nekog pauka koji plete svoju svjetlosnu mrežu, postavlja je u prostor, određuje joj tonalitet, ulogu i ime“).

A svjetlost ljudskoga duha može se pronaći i u svojevrsnoj intelektualnoj igri, Klarićevoj misaonoj kombinatorici kojom se stvaraju posve novi umjetnički svjetovi. To se, primjerice, događa umnažanjem ili negacijom subjektova identiteta koji figurom sinegdohe i identifikacije samoga sebe poistovjećuje sa svime („Moja glava je svuda,/ u zelenim krajolicima,/ brodovima, šumama,/ u drugim glavama,/ u glavama drugih glava“), koji se metaforom i ironizacijom relativizira i poništava („Svako ja je nedaroviti klaun“) i koji se dragojevićevski raskoljuje na sebe i na svoj sasvim suprotni alter ego („Možda je moj ateist mudar./ Možda je moj ateist bolji metafizičar od mene“). Klarić u nastojanju za izlaskom iz povijesti kao čiste događajnosti, najčešće bez esencije i dobrote, ipak voli svojevrsnu povijesnu patinu. U njoj može naći oslonac svojoj lirozofičnoj spekulaciji i duhovnu supstancu te tako ući u neku nadvremenost. Tome mu služi i spominjanje starodrevnih grčkih i rimskih mislioca i božanstava (Heraklit, Pitagora, Hipatija, Heremes Trismegistos), evociranje antičkih ambijenata i artefakata, navođenje pojmovlja na latinskom i starogrčkom, razmišljanje o umjetnicima različitih razdoblja i njihovim djelima.

U takvim, počesto i mikroesejističkim, meditacijama u kojima se isprepleću povijest, suvremenost i nadvremenost pjesnik kombinira dva temeljna poetska oblika u zbirci Kasni prostor – pjesmu u slobodnom stihu i pjesmu u prozi. Njegove pjesme u prozi mahom djeluju kao da su nekim pjesmama samo produljeni stihovi, a način unutarstihovnog strukturiranja rečenica i ritma vrlo je sličan u obje forme. Riječ je, naime, o tome da  Klarićeve pjesme u stihu, kao i one u prozi, djeluju govorno, poštuju uobičajeni poredak riječi u rečenici pa se upravo i radi o takozvanom besjedovnom slobodnom stihu. Njegov stil kombinira visoku misaonost i dosjetljivu, konkretnu asocijativnost. To posljeduje duljim, razvedenijim  rečenicama mirne intonacije koje se kontrastiraju s kraćim, eliptičnim rečenicama, a takve suprotnosti dinamiziraju ritamske i značenjske napetosti. Intenzitetu Klarićevih tekstova pridonosi i to da, premda u njima prevladava mudroslovni, epigramski, apstraktni diskurs („Moj prijatelj kaže: apsurdizacija apsurda upućuje na odsustvo tragedije“), poetska slikovitost zna biti vrlo svježa i značenjski motivirana („mogu objesiti u zraku ove požutjele kosti,/ mogu u oceanu sagraditi katedralu od pepela“).

Razmjerno opsežna zbirka pjesama Kasni prostor ima osam nenaslovljenih ciklusa (i spomenuti naslovljeni podciklus Na putovanju), no pjesme su u njima značenjski i stilski uvelike ujednačene pa je cijela zbirka zapravo vrlo homogena, kompozicijski promišljena. Najveća vrijednost Klarićeve poezije u ovoj novoj knjizi je u tome da je uspio povezati misaonost sa životnom konkretnošću, apstrakcije s metaforičnošću, duboko osobnu egzistenciju sa sveopćom sudbinom, filozofičnost s liričnošću. Premda su neki postmodernistički teoretičari uvelike prokazali dihotomiju površine i dubine, efimernog i esencijalnog, Klarićevo pjesništvo, koje ponovno uspostavlja tu opreku, nikako ne bismo mogli proglasiti zastarjelim, nesuvremenim, nikako ne bismo mogli umanjiti važnost njegove poetike na aktualnoj hrvatskoj pjesničkoj sceni. On se iznimnom poetskom pribranošću i spekulativnom vještinom iz kaotične i površinske suvremenosti ipak uspijeva probiti do neke vrste svevremenosti, kao što je to uostalom činio i jedan od najvažnijih začetnika samog postmodernizma – Jorge Luis Borges.