Opere i filmovi uz Jadran

-

Najpoznatiji talijanski ljetni festival zasigurno je ljetni operni festival u veronskoj Areni, u Venetu, koji će sljedeće godine proslaviti stoto izdanje. Operni spektakli na najvećoj opernoj pozornici na svijetu u dva mjeseca trajanja privlače stotine tisuća posjetitelja. U Toscani se više od šest i pol desetljeća održava Puccinijev festival, u gradiću Torre del Lago na obali Ligurskog mora, posvećen operama toga skladatelja. A pokrajina Marche može se pohvaliti  dvama ljetnim opernim festivalima na stotinjak kilometara udaljenosti. Pesaro je omiljeno ljetovalište na potezu zelenkastoga jadranskog mora i pješčanih plaža od Riminija do Pescare, gdje je 1980. ustanovljen Rossinijev festival da slavi velikog sugrađanina; a rođena je ondje i Renata Tebaldi.

Četrdesetak kilometara od Ancone nalazi se Macerata, jedan od najvećih markeških gradova na brdima okruženim plodnom zemljom s kojih se pogled na zapad proteže prema Apeninima, a na istok prema moru. U njoj je, u prvoj polovici 19. stoljeća, izgrađen elipsasti amfiteatar za sportske igre i borbe s bikovima – sferisterij koji je postao osebujan pandan antičkoj veronskoj areni i suvremenoj pezarskoj Areni Vitrifrigo za ljetne operne predstave.

Veze opere i filma

Ovogodišnje izdanje Festivala u Macerati, od 19. srpnja do 21. kolovoza, obuhvatilo je tri opere, filmsku glazbu, simfonijski repertoar i jednu plesnu predstavu. Uz rezidencijalne ansamble, Markeški filharmonijski orkestar i Markeški operni zbor Vincenzo Bellini, gostovali su orkestar i zbor Maggio Musicale iz Firence, pod ravnanjem Zubina Mehte, i Orkestar nacionalne akademije Sv. Cecilije iz Rima, pod ravnanjem Myung-Whuna Chunga, s izvedbama Beethovenove Devete te Šeste i Sedme simfonije. Održano je ukupno 14 izvedbi Tosce, Pagliaccia i Seviljskog brijača.

Posebno je zanimljiva bila tema festivala o vezi između opere i filma. Toscu je redateljica Valentina Carrasco zamislila kao filmski set iz pedesetih, dok je Daniele Menghini Seviljskog brijača postavio kao da se odvija u televizijskom studiju. Održan je koncert glazbe Pietra Mascagnija na kojemu je izvedena njegova jedina glazba za film Rapsodia satanica, remek-djelo talijanskoga nijemog filma iz 1917. redatelja Nina Oxilija, prema Goetheovu Faustu, s Lydom Borelli u glavnoj ulozi Albe.

Obnovljena partitura

Posebna je poslastica bila predstava opere Pagliacci kojoj je prethodila projekcija filma Cirkus Charliea Chaplina sa živom izvedbom glazbe za taj film tj. praizvedbom obnovljene partiture što ju je, prvi put nakon 1928, obnovio Timothy Brock. Te je godine Cirkus nastao u produkciji američkog United Artistsa, u režiji i scenariju Charliea Chaplina s njime, dakako, u glavnoj ulozi Skitnice. Godine 1967. skladao je za nj novu glazbu dok je 1928. bio odabrao niz glazbenih motiva – među kojima i neke iz opere Pagliacci, ali i iz Wagnerova Tannhäusera – što ih je kompilirao Arthur Kay.

Prizor iz opere Grof Ory – Juan Diego Flórez i Monica Bacelli, Rossinijev operni festival u Pesaru / Snimio Amati Bacciardi

Obnovljena partitura bujno je zazvučala u raskošnoj instrumentaciji za veliki simfonijski orkestar. Dirigent Timothy Brock sigurno je vodio Markeški filharmonijski orkestar, pomno prateći filmsku projekciju, kako bi glazba pojačala dojmljivost filmskih prizora u rasponu od zarazne komičnosti čaplinovskih situacija i gegova do sjetnih trenutaka pomalo gorke priče o životu cirkuskih artista. Skitnica slučajno dospijeva u cirkus, postaje zvijezda koja privlači publiku i tako ga spašava od financijske propasti. Pogrešno pomisli da se u njega zaljubila kći ravnatelja cirkusa kojoj se sviđa novopridošli hodač po žici Rex. Chaplin je posebno dojmljiv u emotivnim scenama tužnoga pogleda zbog nepravde i razočaranja što ih doživljava no uvijek nalazi novu snagu da ide dalje. Uz njega su u glavnim ulogama Allan Garcia, Merna Kennedy i Harry Crocker.

58. operni festival u Macerati, Projekcija filma "Cikus", Foto Simoncini

-

Zamisao umjetničkog ravnatelja Paola Pinamontija o nastavku festivalske večeri s operom Pagliacci doista je odlična. Leoncavallov operni verizam dobro se nadovezao na tematiku i sličan trag glazbenog stila filma Cirkus. Dirigent Timothy Brock iskazao se i kao vrstan operni znalac na čelu ansambla sa solistima Fabijem Sartorijem u ulozi Canija, Rebekom Lokar u ulozi Nedde, Fabiánom Velozom u ulozi Tonija, Tommasom Bareom u ulozi Silvija i Davidom Astorgom u ulozi Peppea. Prikaz gorkog života putujuće komedijaške družine i tragedije s ubojstvom izazvanim ljubomorom zbog bračnoga trokuta redatelj Alessandro Talevi poentirao je Canijevim ubojstvom ne samo Nedde i Silvija nego i Tonija i Peppea te samoubojstvom, u novoj inačici svoje režije u Sferisteriju iz 2015. Svi su solisti pjevački i glumački bili na visini, a i zbor se iskazao vrlo lijepim tonom i muzikalnošću.

Povratak festivalske publike

43. Rossinijev operni festival u Pesaru (ROF) održao se od 9. do 21. kolovoza. Od početka do danas kritički je obradio i tiskao skoro sve Rossinijeve opere te kontinuirano izvodi, promiče i objavljuje i glasovirske minijature, solo popijevke te druga vokalno-instrumentalna i instrumentalna djela. Zanimljivo je da su na njegovu čelu dvojica peruanskih tenora, vrhunskih rosinijevskih tenora leggiero: nešto stariji Ernesto Palacio (1946) je intendant, a današnja zvijezda svjetskih opernih pozornica Juan Diego Flórez (1973) umjetnički je ravnatelj. Na programu su bile po četiri izvedbe novih produkcija opera Grof Ory i Otello u Areni Vitrifrigo i obnova produkcije opere La gazzetta iz 2015. u Teatru Rossini, dvije predstave Puta u Reims u izvedbi mladih umjetnika te niz koncerata. Kao što su se turisti, nakon pandemije koronavirusa, u golemu broju vratili na plaže i noćnu promenadu Pesara, tako se vratila i festivalska publika. Službeni podaci bilježe 13 tisuća i sto prodanih ulaznica i prihod od zamalo milijun eura što je pedesetak posto više u odnosu na prošlu godinu, te porast od 3 % stranih posjetitelja koji čine 55 % publike.

Pretposljednja Rossinijeva opera Le Comte Ory praizvedena je 1828. u Parizu. Svekoliko uprizorenje Huga de Ane neodoljivo je i urnebesno zabavno, puno svjetla, vedrih boja i virtuozna pjevanja. Skladatelj je za to djelo preradio nekoliko postojećih glazbenih brojeva iz Puta u Reims, znajući da se on, zbog  forme scenske kantate, neće dulje održati. Osebujno je i po tematici, neuspješnu donžuanskom pokušaju grofa Oryja da osvoji groficu Adèle kojoj je muž otišao u križarski rat. Opera sretno završava povratkom križara dok Ory ostaje kratkih rukava. De Ana je sjajno postavio jedan od najljepših ulomaka. Tercet u kojemu Ory, pod okriljem noći, zavodi Adèle u koju se preodjenuo paž Isolier, a ona to promatra skrivena u grmlju, postavio je kao ljubavni prizor u troje.

Nesumnjivo je da je, uza sve izvrsne rosinijevske pjevače što ih ROF okuplja, najveća zvijezda, kao i prethodnih dvadesetak godina, bio Juan Diego Flórez u naslovnoj ulozi, uza sopranistice Julie Fuchs i Mariju Kataevu u ulogama grofice Adèle i paža Isoliera.

Muzikološka otkrića

Druga komična opera festivala manje je poznata La gazzetta (Novine, ili Bračni oglas), iz Rossinijeva napuljskog razdoblja, iz rujna 1816. Ona je dugo intrigirala muzikologe jer je u partituri nedostajao kvintet iz prvog čina čiji je autograf 2011. pronađen u Palermu. Glazbeno se radi o minimalno variranom finalu prvog čina Seviljskog brijača, nastalog u veljači 1816. u Rimu. Rossini je poznat po posuđivanju od samoga sebe što je rado činio kada je morao skladati brzo i kada je mislio da će djelo biti lokalnoga značenja. Redatelj Marco Carniti također je vedro i razigrano razložio peripetije oko bračnog oglasa kojim Don Pomponio želi naći muža kćeri Lisetti čemu se ona, na tragu ženske emancipacije, protivi, smjestivši sve u Pariz 1950-ih. 

Zanimljivo je kako i La gazzetta i opera Otello, nastala u Napulju u prosincu 1816, imaju istu žanrovsku oznaku dramma per musica iako je jedna komična, a druga tragična. Do pojave Verdijeve opere, Rossinijev se Otello često izvodio. U njemu se pojavljuju likovi Desdemonina oca Elmira i Dužda. A čak su tri uloge skladane za tenore. Najopsežnija je i najvirtuoznija uloga duždeva sina Rodriga kojega Elmiro namjenjuje kćeri za muža. Otello je nešto dramskiji, ali također virtuozan, dok je Jago manja uloga. Izvrsni su bili tenori Dmitry Korchak, Enea Scala i Antonino Siragusa, također i sopranistica Eleonora Buratto kao Desdemona. Redateljica Rosetta Cucchi pomoću tih je likova naglasila vječito društveno neprihvaćanje različitosti i podređen položaj žena.

Nije potrebno posebno naglašavati prvorazrednost glazbenih izvedbi ROF-a. Grofa Oryja dirigirao je Diego Matheuz, a Otella Yves Abel uz sudjelovanje Nacionalnog simfonijskog orkestra RAI-ja i Zbora Teatra Ventidio Basso iz Ascoli Picena. La gazzettu je dirigirao Carlo Rizzi uz sudjelovanje ekipe vrsnih solista, Simfonijskog orkestra G. Rossini i Zbora Teatra della Fortuna iz Fana. Sljedeće godine ROF nudi same raritete – opere Eduardo e Cristina, Adelaide di Borgogna i Aureliano in Palmira.