Nastup

-

Od mojih prvih polujavnih nastupa prošlo je 70-ak godina. Polujavni kažem zato što su to bile dječje priredbe na kraju školske godine u uvijek istoj dvorani Muzičke škole „Vatroslav Lisinski“ u Gundulićevoj ulici, uglavnom za rodbinu. Te nastupe nisam voljela, valjda i zato što sam oduvijek znala da klavir ne sviram dobro i da se svaki čas mogu krivo odsklizati po klavijaturi, čega sam se i bojala. No od zborskih nastupa nisam zazirala. Bila sam samo jedan glas među mnogima i ničim se nisam isticala, pa su mi takvi nastupi bili ugodni. Oni bolji i darovitiji đaci nastupali su na javnim priredbama i u Glazbenom zavodu, no ja sam bila zahvalna Bogu na prosječnosti (i manje od toga), jer bi mi nastup pred punom dvoranom bio prava muka. Bio je i jednoj mojoj prijateljici, koja je duboko udahnula prije nego što će udariti prvi ton Chopinova valcera, no on je nažalost bio pogrešan, pa ju je njezin „lijep ton“, koji ju je i pogurao u Glazbeni, spravio u pravu stravu. Ipak, nakon tolikih godina dječje nas more više ne more.      

Roditelji su me rano počeli voditi na koncerte klasične glazbe, potom sam išla i sama. U Glazbenom zavodu davali su se solistički koncerti, a u Istri (danas Zagrebačko kazalište mladih u Teslinoj ulici) simfonijski. Naslušala sam se mnogih svjetskih solista i dirigenata; tada nije bilo ništa čudno da u Zagrebu sviraju A. Rubinstein, D. Ojstrah, M. Rostropovič, Y. Menuhin, E. Gilels, S. Richter, L. Kogan, A. Benedetti Michelangeli, M. Polini, M. Argerich, C. Zecci, A. Janigro, a na jednom Biennalu dirigirao je i I. Stravinski. U mene se ulilo glazbene literature za cijeli jedan bogati život, no sa „svojom muzikom“ drugima ne dosađujem, držim je u sebi i za sebe, jer svaki izlazak s njom pred publiku za koju znam da joj ne znači ništa (osim gnjavaže) bio bi mi ravan svetogrđu.

Kao vrlo mlada bila sam nakon koncerata ili kazališnih predstava ponesena i zanesena, no s vremenom sam postajala sve kritičnija, jer i opetovanim slušanjem raznih interpretacija istih djela brusi se ukus, pa nepogrešivo razlikujem tko doista svira, a tko šmira. Misleći o solistima na njihovim gostovanjima, mislila sam i o vremenu nakon samog nastupa, kad napetost popusti ili sasvim nestane. Poznajem oba lica te medalje: i kao gostujući lik nekoga skupa i kao osoba iz publike. Kad sam u svojem gradu slušala strane soliste, mislila sam o njima kako se – nakon nastupa i možda ugodne, a možda i gnjavatorske, večere – vraćaju u hotelske sobe, koje, koliko god hotelijeri nastojali da vam u njima ništa na fali, mogu vam već i samom svojom uniformiranošću ići na živce i na taj način biti neudobne. Znam da su glazbenici pravi profesionalci, da se moraju brzo prebaciti iz jedne vremenske zone u drugu, s jednoga nastupa na drugi, nerijetko u istom gradu izvode sličan ili isti program 2-3 dana zaredom i već hitaju dalje. Ne znam, doduše, pozivaju li organizatori koncerata i danas svoje goste na večere ili je možda objema stranama bolje da toga nema, no sjećam se davne prakse s Dubrovačkih ljetnih igara, kad sam u nekim društvima i sama bivala na takvim (neformalnim) večerama, kada su silnice s nedavnoga nastupa počele popuštati, a čarolija nastupa blijedjeti. Drago mi je što sam imala priliku vidjeti i onu ljudsku stranu umjetnika kojima sam se nekoć divila.

Naravno, bila sam tek šutljiv pristojni promatrač, jer moji su me naučili: kad velika zvona zvone, mala šute. Te sam umjetnike zamišljala kako nakon svega ulaze u svoje hotelske sobe i ostaju sami s umivaonikom, kadom, tušem, zahodskom školjkom, možda prozorom s lijepim pogledom, no ipak sami, dapače ispražnjeni. Mislila sam o njihovim seljakanjima iz grada u grad, iz države u državu, jer nije neobično da u jednom tjednu promijene tri zemlje ili tri kontinenta, a to znači i isto toliko kreveta i kultura. Neka mi nitko ne govori kako su hotelski kreveti udobni, jer oni to, uza sav trud marnih hotelijera, ipak nisu. Svaki je hotelski krevet neudoban već samom svojom novinom, nenaviknutošću na njega, a jastuke bolje i ne spominjati. Istina je da svaki javni nastup ljude iscrpi, pa se nakon njega možda samo sruše u postelju, no možda je i obratno; možda od uzbuđenja ne mogu zaspati, možda su im zvuci oko hotela i/ili svjetlost oko njega takvi da ih živciraju. A možda ih troši upravo ono kratko vrijeme između nastupa, kad prethodni ne stignu pravo ni odreagirati, a već se mentalno pripremaju za idući. To je zacijelo stvar discipline i prakse, no dugo me uz nastupe vrhunskih glazbenika pratio Hesseov stih iz pjesme Im Nebel (U magli): Jeder ist allein (Svaki je čovjek sam).

Onda sam i sama postala protagonistica nastupa, jer su i javna predavanja nastupi govornika pred publikom. Iskusan predavač u svakom će trenutku osjetiti kako publika diše i kako prima ono što joj govori. Solisti na koncertu vide to tek na kraju. Pred svojim nastupima nemam tremu kao nekoć na školskim produkcijama. Znam i zašto: govorim o onom što znam, sigurna sam u građu koju iznosim (mahom je to hrvatski standardni jezik, ali nije samo on), a i sama uživam u materiji koju volim i predajem je drugima. Još nešto vrlo važno: na svojim predavanjima uvijek govorim, nikada ne čitam, što mnogi predavači rade, pa brzo izgube doticaj s publikom i ona s njim te se počne dosađivati. Zašto toliki predavači ne znaju da za govoreni jezik vrijede jedna pravila, a za pisani druga?!

Nakon svojih predavanja počela sam primjećivati da se domaćini koji bi me pozvali na kavu ili večeru ubrzo okreću sebi i svojim problemima (raspodjela novca knjižnicama, popravci na zgradama sl.), a ja sam im poslužila tek kao katalizator da se uopće sretnu. No i to je nešto. Njima važno.