Najtraženiji svjetski tenor oduševio Zagreb

Nova intendantica zagrebačkoga HNK-a, operna pjevačica, doktorica muzikologije, društvena djelatnica i sveučilišna profesorica Iva Hraste-Sočo službeno je preuzela tu odgovornu i važnu ulogu na čelu kuće 1. rujna. Najavila je svoj program u kazalištu uz mnogo popratnih sadržaja i događanja na svojoj konferenciji za medije održanoj u lipnju, ali svoj posao zasad radi iza zatvorenih vrata. Publika i uzvanici bili su u prilici doživjeti početak njezina četverogodišnjeg mandata na svečanom Opernom gala koncertu za otvaranje sezone 2022–2023. 18. rujna. Ta će večer ostati u pamćenju svih koji su toga dana imali čast prisustvovati spektakularnom događaju, koji je bio mnogo više od čistoga niza opernih brojeva.

Piotro Beczała, Lana Kos i Ivan Repušić na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu

Najbolje međunarodne
i domaće snage

Intendantica s velikim iskustvom operne umjetnosti kao interpretkinja i znanstvenica, ali i kao iskonska ljubiteljica opernih predstava u zemlji i svijetu, znala je kako najbolje izraziti bit svoje umjetničke i organizacijske koncepcije rada. Povezala je najbolje međunarodne operne snage s najboljim kadrom iz ansambla Opere zagrebačkog HNK-a. Krenula je od našeg najuspješnijeg dirigenta na međunarodnoj opernoj sceni, Ivana Repušića, koji ima kontakte s vodećim pjevačima svijeta, kojemu je povjerila dirigiranje svečanim koncertom na kojemu je htjela naše pjevače staviti uz bok svjetskoj opernoj zvijezdi. Izbor je pao na pravoga, doista za željezni repertoar talijanske i francuske opere trenutačno najtraženijega svjetskog tenora Piotra Beczału, koji je već desetljeće miljenik opernih kuća poput milanske Scale, Bečke državne opere ili njujorškoga Metropolitana. On je sa zadovoljstvom prihvatio poziv i ne samo došao zagrebačkoj publici predstaviti najljepše stranice svojega redovitog repertoara, već je zdušno prihvatio prijedlog da nauči ariju hrvatskog opernog autora, izbor je pao na lirski zapjev Zorko moja, ariju Porina iz istoimene opere Vatroslava Lisinskog, koja je u srčanosti i muzikalnosti nevjerojatnog talenta dobila najljepšu emanaciju u zvuku otkako je napisana.

Umjetnički dosezi dostojni najvećih opernih kuća

Beczala je omogućio ushit s obiju strana rampe i učinio čaroliju muziciranja te večeri u našem središnjem nacionalnom kazalištu do najviših umjetničkih visina dostojnih najvećih opernih kuća. Otkako je posljednji put ovdje nastupio prošlo je točno pet godina (u ciklusu Lisinski arioso u Koncertnoj dvorani Lisinski, uz Simfonijski orkestar HRT-a i dirigenta Ivu Lipanovića), osjeća se razvoj u boji i izražajnosti njegova divnog tenora, koji je s vremenom dobio lijepu baritonsku boju i dramsku ekspresivnost. Čini se da upravo u ovom postpandemijskom razdoblju on doživljava svojevrsnu preobrazbu glasa iz čisto lirskog u lirico spinto, lirskog s dramskim elementima. To pokazuje već i izbor arija u kojima smo ga mogli čuti, poput arije Rodolfa iz rjeđe izvođene Verdijeve opere Luisa Miller, Don Joséa o cvijetu iz Bizetove Carmen, arije Chéniera iz opere Andrea Chénier Umberta Giordana ili pak arije Calafa iz Puccinijeve Turandot u dodatku, koja je odrazila njegovu namjeru da uskoro i na sceni debitira u toj operi. Netko bi poželio da mu se glas razvije i u smjeru Verdijeva Otella, pa da dođe primjerice debitirati u toj ulozi upravo u Zagrebu sljedeće sezone, kada intendantica Hraste-Sočo planira uprizoriti tu pretposljednju operu majstora iz Bussetta. Onda bi mu možda i naš agilni propagator hrvatske glazbe na svjetskoj sceni, maestro Repušić, mogao ponuditi i našega Eru s onoga svijeta, za čiju se naslovnu ulogu Miće taj pjevač slavenskih korijena (Poljak) čini više nego idealan.

Na gala-koncertu predstavljena je nova intendantica HNK u Zagrebu Iva Hraste-Sočo / Snimila Mara Bratoš

Ali da se vratimo koncertu koji je bio sve samo ne standardni opera gala. Nastup velike zvijezde uklopljen je u uhodani pjevački ansambl tako da su na programu bili cijeli dramaturški razrađeni operni prizori, gdje se intenzivirala interakcija između Beczale i naših pjevača. Oni su redom potaknuti suradnjom s tako velikim umjetnikom dali svoje maksimume. Čak i kada on nije bio među njima, bili su na njegovoj razini kao u duetu iz Bellinijevih Puritanaca (Ljubomir Puškarić i Luciano Batinić) ili pak finalu drugog čina Mozartova Figarova pira u kojemu se u brzom tempu isprepleće čak deset solista: Marija Kuhar Šoša sa svojim svijetlim i kristalno čistim sopranom bila je idealna Susanna, topla muzikalnost i šira zvukovnost glasa njezine kolegice Valentine Fijačko Kobić lijepo je ocrtala Groficu, u ulozi sluge Figara scenski i glazbeno briljirao je bas-bariton Ozren Bilušić, kojega bi bilo lijepo čuti u toj ulozi i u predstavi, bariton izražajne boje Davor Radić uvjerljivo je tumačio Grofa Almavivu, nacionalna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović komično je oblikovala Marcellinu, mlada nada hrvatske opere Filip Filipović osunčao je slog srčanim tenorom kao Basilio, bas Siniša Štork kao Bartolo vladao je dubokim registrima, dok je cijeli prizor otvorio za Mozarta idealan zaobljeni bariton, mladi Makedonac Davor Nekjak, trenutačno na angažmanu u Rijeci.

Na sličan je način uskoro publika uvučena u još jednu masovnu opernu scenu, sekstet sa završetka prvog čina opere Lucia di Lammermoor, u kojoj se zagrebačkom ansamblu pridružio Beczała kao nezamjenjiv Edgardo. Njemu ravnopravno zdušno su muzicirali i sopranistica Ivana Lazar kao naslovni lik, mezzosopranistica Emilia Rukavina kao Alisa, naš sjajni bariton Ljubomir Puškarić kao Enrico, zvonki bas Luciano Batinić kao Raimondo te „kućni“ tenor Stjepan Franetović kao Arturo. Prave dramske operne situacije uslijedile su još i u balu iz opere Faust Charlesa Gounoda, gdje su sjajno vokalno dijalogizirali Valentina Fijačko Kobić (Margareta), Filip Filipović (Faust), Siniša Štork (Mefisto) i Emilia Rukavina (Siebel).

Nezaboravni duet
Beczałe i Lane Kos

Školski primjer masovnog opernog prizora bio je i kvartet Bella figlia del’amore iz Verdijeva Rigoletta, gdje je Beczała predvodio glavnu frazu, uz jednako briljantne Mariju Kuhar Šoša (Gilda), Emiliju Rukavina (Maddalena) i Puškarića (Rigoletto). Pravu virtuoznost pjevanja u obliku fuge zahtijevao je završni prizor iz Verdijeve opere Falstaff, Tutto nel mondo è burla, s kojim je završio službeni dio programa, donijevši na kraju još i popularnu napitnicu iz La traviate, Libiamo ne’ lieti calici, u kojoj je više pjevača „bratski“ dijelilo dionice, predvođeni najvećom divom Zagrebačke opere, sopranisticom Lanom Kos kao Violettom. Ona je svojim nastupom, glasom i pojavom najviše i plijenila pozornost u nezaboravnom duetu iz Verdijeva Krabuljnog plesa uz nezaboravnog Beczału. Sve pohvale i uigranom orkestru, dok su nastupi zbora nažalost bili blijedi zbog loše akustike u donjem dijelu gledališta, što je trebalo korigirati nekom dodatnom scenografijom.

Večer za pamćenje!