Iz vlastita kuta

Anđeoski šapat

Promjene su uvijek važne,

Bez njih sve bi bilo sivo.

One dobre, one snažne,

Što prodiru nam u tkivo.

Uz proljeće, jesen, ljeto,

I zime su dio svega.

Sve se mijenja, sve je sveto,

Od rođenja svijest se gega.

Od postanka, od svanuća,

Dobro uvijek prozor nađe.

Gle, nebo je pazikuća,

Što kroz snove podsvijest snađe.

Sanjaj, sanjaj, bit će bolje.

Kroz šapat mi netko reče;

Zatri zrno mrzovolje,

I u sebi sadi cvijeće.

Snivaj, snivaj zlato moje,

K’o beskućnik ruku pruži.

Gledat’ ćete sve u dvoje,

Nek’ vas milost sna udruži.

Nije hrana sve što želiš.

Drugačiju hranu primi.

Sve što imaš to podijeli,

Prepusti se ljudskoj plimi.

Čista irska ezoterija

Dva se duha skrivaju u zidu.

Jedan u traperu, drugi u tvidu.

Nešto šapuću, čini se irskim,

Zvuči mi snažno, prozno i lirski.

Butler i Seamus, špirit i struja,

Dva jaka duha, slika, oluja.

Kucam po zidu da čujem bolje,

Mislim da su danas dobre volje.

Ljubav ih ne muči, zid ne suzi,

Govore strasno o jednoj Muzi.

Ipak Euterpa (čujem ime).

Slušam pjesmu, kao; zagrli me.

Kucanje čin-čin, zdravica neka.

Kucnem i ja (bez straha, ne čekam).

Za Nobela pitam (možda me čuju?),

Ti mala šuti i ugasi struju.

* Butler – W.B. Yeats

* Seamus – S.J. Heaney

-----

Dah ozdravljenja

Iznutra me tkivo peče,

U obraze krv se slijeva.

Zimu zimim u proljeće,

Na te mislit’ ne oklijevam.

Kapi žive razniješe se,

K’o taoci dani leže.

Limun-čaše preliše se,

U bolesti sve je teže.

U mislima ti mi svratiš,

Kucaš mi na vrata snova.

Otkucaje tvoje pratim,

Srest ćemo se isponova.

Ispočetka Olan Rei*,

Na livadi djeteline.

Vilinski će defilei,

Utkat u te dah svježine.

Dah svježine, rumen-lice,

Zlato moje, sunce drago.

Srk nektara, borovice,

Ozdravljenja slušaj nagon.

*Olan Rei – vilinski znak koji
simbolizira iscjeljivanje

-----

Do beskraja Um zagrebi

Što znaš, izreci svjesno.

Što ne znaš, ti prešuti.

Sve je drugo neumjesno,

Široki su znanja skuti.

Što činiš, čini zdušno.

Nečin je traljav pos’o.

Doći će vrijeme sušno,

U riznici trulo proso.

Što misliš drži za se.

Prazan se oblak slomi.

Misli postojanje krase,

Ionosfera ih udomi.

U njoj se znanja zbroje.

Uvez ih zrakom toči.

Genijalnosti se roje,

Na lakat se sad podboči.

On nam je dao znanje.

Da nije, naš  mozak ne bi

Učio do ruba krajnjeg.

Do beskraja Um zagrebi!

Fibonaccijev sonet (8:5=1,6)

Ovaj je sonet malo drugačiji,

Uvija se slogom školjkina plašta.

On je samo moj i On je svačiji,

On je spirala i beskrajna mašta.

Poput Venere oko Zemlje pleše,

I petokraku pulsiranjem crta.

Božji dodir mi disanjem isteše,

Srčan kolovrat zlatorezom vrta.

....................

Diše i hlapi, kuca poput srca.

Na tvojoj koži milovanja vrca,

U tvome oku šarenicom piše.

On je ljubav i sve u svemu pjesma.

Sunce je, mjesec, moja ruka desna.

Golobosa pjesma

Zaista želim razgibati tijelo.

Na njeg’ se oslanjam, nosi me svuda.

Ono me pokreće, ono vrluda,

Ono leprša, zapečati cjelov.

Tijelo me predvodi, sluša i prede,

U njem’ se dešava predstava svaka.

Pokret je život, u tom je kvaka,

Na noge lahke u svijet me odvede.

Želim se vrtjet’ oko svoje osi,

Kao dijete bacakati po travi.

Kad trčimo zemljom tužnozdravi,

Crpimo sreću nagi, golobosi.

Tijelo i duša jedna su cjelina.

Jedno bez drugog tiho patit’ znaju.

Kada su skupa, tada su u raju,

Kretati se želi moja jednina.

Dubiti na glavi i visjet’ s grane,

Sklizati ledom, preko mosta prijeći.

Na čet’ri strane-pokret dušu liječi.

Kolut naprijed-nazad, dušu mi hrane.

Kada je bolno, tad stojim uz njega.

Samo je, krhko, iznutra ga ćutim.

Njišem ga, ljuljam, mane mu odšutim,

I jedrim njime bez konopa, stega.

Iz vlastitog kuta

Za mene je vrijedno sve što ruke stvore.

Topao stolac, užaren, klimav, premoren.

Snaga uma, vrh moje zemlje, pogled gore,

Sve što nema kraja kada vrata se otvore.

I neposluh je vrijedan u više svrhe,

K’o britka miso, različitija od svega.

Heureka kad u vlažnoj sobi prhne,

K’o opeka usred polja prije snijega.

Vrijedno je sretno dugme u tvojem džepu,

Novi putevi u tek probuđenu jutru.

Za mene je vrijedna sol na mekom putru.

Vrijedan je korak u ulicu slijepu,

Sve što ponavljaš stotinu i jedan puta.

Al’ najviše je vrijedan, pogled iz tvog kuta.

Jesenji slador

Pod nama šušti šareno lišće,

K’o tepih prostrt za dvoje ljudi.

Široka staza, šuštave sprudi,

Šarene oči zvukovlje stišće.

Šumovi nježni, zagrljaj šapnu;

Još uvijek zajedno šuštat’ znamo.

Da tako nije, što bismo, kamo,

Godine prođu, trnci izmaknu.

Na usne naše tad kiša kapne.

Pregršt i više škropnih kapi.

Uzdah kovitla nebeskoj napi,

Kuštrav kerubin strelicu napne.

Jesmo li papir, il’ vlažno veče

Sljubljeni tako k’o statua živa?

Slatka nam jesen lica umiva,

Kroz nas još uvijek taj slador teče.

Kao Alisa

Nije nam dano da živimo bez brige.

Niti su u nama potrošljiva roda.

Sve što bješe stvarno ne stane u knjige,

Uvijeke nam nedostaju dva-tri goda.

Pružam ti ruke i držim te za skute,

Kao dijete majku koje dugo nema.

Galaksije su naše skliske i krute.

Vezani smo za njih van svih teorema.

Krvlju i strahom kao ruke za tijelo,

Srcem i dušom k’o majčinstvo za mjesec,

Dok koštanih srži već kuca opijelo.

Unatrag koračam kroz zvjezdane mašne.

Eci-peci-pec, sat popravlja bijeli zec,

U sekundu točno, brojaljke su prašne.

Mediokritet

Ne spadam ni lijevo ni desno, takva me zapala karta,

Ja skočimiš sam sivi što traži svoje mjesto,

Živa prolivena iz toplomjera starog, osmog marta.

Eh, da razvuči se mogu k’o za pite tijesto.

Da mi mozak bolje radi, da svijetu više doprinesem,

Da sam Einstein, Curie, Dostojevski, Sartre il’ Glück,

Preskočila bih oceane, dočekala svoju jesen,

Kao čaša sasvim puna, il’ ratnik goloruk.

Apokalipsa
( Novi Pompeji )

Ako bace nuklearnu,

U zagrljaj ti me primi.

Zarobi nas u jantarnu,

K’o fosile ljeti-zimi.

K’o fosile živa roda,

Dvoje djece ovog svijeta.

Gasi vatru od poroda,

Nosim roza, od djeteta.

Nosim plavo, muškog roda.

Kukavica ja sam živa.

Mir ratuje riječ sloboda,

Maternica za sve kriva.

Krojim muško, u pretvorbi,

Da me nitko ne proziva.

Samo žene u oporbi;

Oh’ kriva si, za sve kriva.

Kriva sam; što ljubav ljubim,

Tu prirodu ženskog roda.

Ravnopravnost za sve snubim,

Bit’ zgoda je il’ nezgoda.

Prestara sam da se smijem,

Nezgodama muškog roda.

Sve propuste muške pijem;

Zrela žena jest sloboda!

Barka spasa

Iz jajeta nekog, oplođenog negdje,

U srcu ledenjaka il’ goloj hridi,

Smetištu, čergi, il’ sirotištu gdjegdje,

Doći će Mesija koji srcem vidi.

Vidjet će visoko, šire i duboko,

Istančanim sluhom, krilom-krila svoga.

Slušati će naš svijet unutarnjim okom,

Iskrom-iskre svoje plavog epiloga.

Da nas opomene, da nas opameti,

Križanja okrene, puteve odmrsi.

Da nam glasno kaže; metlom svijet pometi,

U činu tom se k’o najbolji isprsi.

Ne vidim ga, slutim da se negdje rađa,

U vremenu ovom što na rubu stoji,

Pred sumrakom zadnjim krajnju šansu gađam.

Mesiju prizivam da nas uspokoji.

Filozofija inata

Inat ima svoje čari,

Dobru stranu što me drži.

Inatim se i utvari,

Za boljitak sve do srži.

Kad proplivaš iz inata,

I naučiš abecedu,

Pamtiš dvjesto postulata,

Oplijeviš i vrtnu gredu.

Grizem život iz inata,

Od sebe da budem bolja.

Pljuckam koštice granata*,

Posijem ih na sto polja.

A kad zimsko dođe doba,

Preispitam s čim baratam.

Dobar zanos tek je proba,

Bit’ ću bolja iz inata!

*granat – voće; mogranj, šipak, nar

Signali prve vrste

U kralješku je važna točka,

Gorda, čvrsta, moćna, kruta.

Ta je točka hipnotička,

Strujna žica Mliječnog puta.

Kroz nju plazma svemir lovi,

Antenu i plav grafoskop.

Galaksiju pletu snovi,

Louis* viri kroz Teleskop.

Kablovi su naša ruta,

Od liganja do čovjeka.

Negdje piše i uputa,

Prapočetak drugovjeka.

Kad me dirneš u tu točku,

Struji krug, a svemir pluta.

Bog mi posla vijest proročku;

Stvorih vezu da ne lutaš.

*Louis – Louise Elisabeth Glück američka je pjesnikinja i esejistica. 2020. godine dobila je Nobelovu nagradu za književnost

Pod tamnim velom

Ugledah te kao vranu,

Ljubavni što orkan pije.

Išibanu svojski ranu,

Krilima što plak-plak bije.

Ana* ti si pero crno,

Od ljubavi što izgara.

U zjenici tek nokturno,

Lirskih slika sloj otvara.

Ti za ljubav, ljubav samu,

Pretvorbu k’o slavuj čuješ.

Ni seljanku, niti damu,

Srp i čekič tvoj ne kuje.

O ljubavi ti sve dočuj.

Kršiš spone, zv(jezdiš) nemir.

Počuj vrano, Ano počuj,

Pokreće te drugi svemir.

*Ana Ahmatova

Konci života

Dok sve konce ja polovim,

Cijeli život kraju pođe.

Rastrgam se, raspolovim,

I godina kraju dođe.

Tisuć’ ljeta da se živi,

Do ponoći ja bih šila.

Svaki šav bi nerješivi,

Bol u srcu baštinila.

Samo onaj konac novi,

Uhvatiti nikad neću,

Da se pos’o dogotovi.

Dok ga nađem ja umrijet ću.

Tako je možda bolje,

Da se djelo ne dovrši,

I konac me vrati dolje.

U oblaku negdje strši.

Na minus osam

Ujutro rano-ne vidim ništa.

Krmelje trijebim, pipam po stanu.

Pas na prvoj crti hranilišta,

Tad u akvarij nasipam hranu.

Džezva je negdje-tražim polako,

Udaram glavom u rub kredenca.

(Svađam se usput sa starom svrakom),

S kvrgom na glavi boje plamenca.

Još bosa virim. Ima li koga?

Dobro je, nema (zahvalno kažem).

Tad začuh cvrkut s drveta svoga,

Prije nego putrom  kruh namažem.

Sjenica cvrkut na minus osam!

Dobro se uvijek u pjesmi skrije.

Jučer ostavih zavežljaj štosan,

Nahranih ptice od sviju prije.

Juvenalov savjet

Napršnjak soli i napršnjak papra,

Kap zmijske krvi, šišmiša uretra.

Dlaka crne mačke, cvijetovi kapra,

Žuč divlje svinje, muharina jetra.

U mužaru zdrobi, srž iscijedi,

Da se prožmu silne, nečiste tvari,

I ostane ono što ti vrijedi.

Sve prokuhaj u kotlu, nek se vari.

Pun je mjesec, ne odgađaj minute,

Tri put se okreni, oči isplači.

U kotlu nek vriju koprive ljute,

Ludo zapleši i zlu kob otkvači.

Tad legni na zemlju, da te preuzme.

Sadržaj gorki u kotlinu baci.

Nek slavuja pjesma dah ti oduzme,

Kad misliš da je moć u tvojoj šaci.

* Juvenal – rimski satiričar

Kakogod da bude

Sve će drame proći, a kad nisu prošle?

Krajevi su razni, nesretni il’ sretni.

Osobnosti su krhke, pune gorke tuge.

Jednom srce pukne, drugom srećke ošle,

Jednoj jutra tonu, drugoj šešir sjetni,

Najmanjemu život u raskoši duge.

Kakogod da bude, kakogod nam bilo,

U grudima srce nek kuca što duže.

K’o ritam tam-tama od jutra do noći,

Da bude nam vruće i bude nam milo.

Nisam od jučer, ne cvatu uvijek ruže,

Miruj, miruj srce moje, sve će kad-tad proći.

Nek’ ostane tajna

Otkud je život na ovom planetu,

Otkuda je sjeme života palo.

Otkud je vrijeme na ovom svijetu,

Iz ničeg možda, il’ sveg’ pomalo?

Otkud je prva čestica došla,

Otkuda izvor, kamen mudraca.

Kroz čiji svemir je duša prošla,

Što svjetlost prvu kroz tamu baca?

Svete su stvari k’o list mimoze,

Što lice svoje na dodir skriva.

Lirika-duša, bez trunke proze,

Život je cvijet što prolazan biva.

U nebo gledam posljednje sutra.

Čuđenje, rasplet k’o strofa krajnja.

Sakrament-čudo nosim iznutra,

Možda je bolje da ostane tajna.

Krzneno čudo

Okrugli vjenčić na vratima čeka.

Božićno drvce pripremljeno stoji.

Doći će sutra moji izdaleka,

Dok zvono na crkvi sate izbroji.

Naš pas cvili, on sad nema strpljena.

Čeka nekog, osjeća to u zraku.

Prebire kroj mjesečevih mijena,

I šušanj smreke ga podsjeća na kvaku.

Pred vratima sjedi krzneno lice,

K’o anđeo čuvar, stvorenje malo.

Kućom se vrtim, virim letimice;

Njemu je izgleda najviše stalo.

To Božićno čudo i mene dirne,

Kad vidim biće drukčije po svemu.

Daje mi šapu k’o cvijet od smirne,

Božićni  duh  se začeo u njemu.

Malenoj Vladi
(iz Mariupolja)

Beton-blato, beton-blato,

Lomi staklo, bombu spusti.

Strah strahuješ život zlato,

Dječje oko suzu spusti.

Kako taj što djecu ima,

Drugim’ o životu radi?

I zasluge za to prima,

Svojih slugu uvijek gladnih.

Gladnih moći u nemoći,

Gladnih zemlje u prizemlju,

Žednih krvi bespomoćnih,

Žednih blaga u podzemlju.

Déjà-vu i lude psine.

Izjeda me nemoć ljudska.

Da rat stane, da bol mine,

Da zaori međuljudska.

Međuljudska-ovozemna,

U skloništu ti što plačeš,

Za oprost sad nisi spremna.

U rubac svu bol natačeš.

Molim za te, da preživiš,

Da te mržnja ne proguta.

Djevojčice ti nadživi,

Sve nepravde svjetskog puta…

Nesanica

Nesanica, bol u vratu.

Snježić prši, noć je hladna.

Otkucava bat u satu,

Škripi miso neupadna.

Noćna smjena, netko radi.

Majka rađa, porod, strka,

Previjanja dojenčadi,

Za život se vodi trka.

Netko gine ovog časa.

Traje savez dobrih ljudi.

Uz tonove kontrabasa,

Na straži se vojnik budi.

Nesanica budne prati.

Tijelo spava, mozak radi.

Ponekad me sunovrati,

A ponekad stav izgradi.

Ravnoteža duše (Razum)

Ljudi su zacrtane točke,

Nekako svojstveni i kruti.

Ubiremo svježe voćke,

Srce nam djetinjstvo sluti.

Promjene ne dolaze same,

Samo ih ljubavi umnože.

Rekoh ti da učiniš za me,

Ono što nitko sad ne može.

Da ogoliš dušu k’o papir,

Bjelinu da obojiš crno.

Da postaneš biljojed, tapir,

Razgoliš svako svoje zrno.

Ne razumiju oni ništa.

Naše želje, ni naše strepnje.

U nas je vatrenost artista,

I najdublje naše su hlepnje.

Riječi da postoje nakon,

Iza i otprije i svuda,

Da postoji valjani zakon,

Putovanja svugdje i kuda.

Rekli bismo sebi i svima,

Da beskrajnost ljubavi množi.

Da sadašnjost zakone ima,

I trezvenost razdore složi.

Srce da nemam, da je mrtvo,

Rekla bih ti da pođeš amo.

Al’ dvojbenost je stanje škrto,

Na uštrb sebe, ja volim samo.

Samo me zagrli

Kada je vani hladno i stišće leden,

Ti svojim dahom griješ obje mi ruke.

U šal me zamataš, k’o u stih preveden

Glagoljički natpis povijesne struke.

Uvijek mi kopčaš dugmad na kaputu,

Pravilno me hraniš, vitamine daješ.

Prošećemo zajedno poznatu rutu;

Na grafitni kamen ti nikad ne staješ.

Kažeš: tvoje je lice Kijevski listić,

Meki pergament od sveg slavenskog drva.

S njega sve čitaš k’o zagorski bistrić,

Od mojih tajni ne ostaje ni mrva.

Zimsko je doba za nas doba intime.

Zagrijat’ znamo sve razgovore uglas.

Tad kažem: šuti i samo zagrli me,

Zrakom tiho leti tanki listić prugast.

Kijevski listići - radi se o jednom od najstarijih glagoljaških tekstova uopće.To je fragment sakramentara sačuvan na 7 listova (13 str.), podrijetlom iz 10. st. Zovu se Kijevski jer se čuvaju u Kijevu u Ukrajini. No njihova prva stranica je pisana kasnije, u 12. st., pisana pomlađenim starohrvatskim jezikom i pismom. Na listu se nalazi najstarija nama poznata molitva Bl. djevici Mariji pisana hrvatskim jezikom. Radi se o hrvatskoj molitvi Mariji staroj 800 godina.

Shchedrivka za mir
(Mala lastavica, ukrajinska)

Noć je tamna, žaruljica plava žmirka.

Hladan sjever, pukotinom propuh pirka.

Samo miso’ k’o kotao plinski bruji,

Pod oblakom vijesti tužne, o oluji.

Hojte majke, mir-sinove svoje zvati.

Bijelo-bijelim da se sinak k domu vrati.

Boršč nek vrije i peć grije hladnu kožu,

Svak’ na svomu! Krikni majko jad velmožu.

Budi svjetlo, lastavica nebom leti.

Ljubi zemlju, klekni na nju k’o svi sveti.

Ljubi vodu, u kljunu ju uvijek nosi,

Ljubi vatru, u ognjištu kruh isprosi.

Ljubi svoga sina majko i kćer ljubi,

Lastavica zlato tvoje MIR nek snubi.

Mir nek snubi, žitna polja ukrajinska,

Plavo nebo-žuto polje, RIJEČ majčinska.

* Shchedrivka – jedna od tradicionalnih ukrajinskih pjesama, poznata kao Shchedryk, postala je svjetski poznata u muzičkom aranžmanu Nikolaja Leontoviča. Na engleskom jeziku poznata kao Carol of the Bells. Nijedan Božić u SAD -u, Britaniji i drugim zapadnim zemljama nije potpun bez ove ukrajinske pjesme

* * * * * * * * * * *

DARIJA ŽILIĆ

Poetska ordinacija WEBER

Mirna Weber u svega nekoliko godina objavila je više pjesničkih knjiga, dobitnica je književnih nagrada, a postala je i članica Društva hrvatskih književnika. Sve to fascinantan je književni put pjesnikinje, po struci stomatologinje, koja živi i radi u Varaždinu. O radu Mirne Weber već je pisala književnica Božica Jelušić, naglašavajući pritom i autoričin uspjeh, ali i veliku erudiciju, te umijeće pisanja i na kajkavskom i na štokavskom dijalektu. Ono što čini prepoznatljivim poetsko pismo Mirne Weber jest upravo obrazovanost, poznavanje književnih oblika, dobro baratanje versifikacijom i rimom. Iznad svega, najtočnije bi bilo izdvojiti i ludičnost („zaigran ti uvijek budi“), igre riječima, sintagmama, stvaranje neobičnih značenjskih sklopova i suzvučja. Držeći se i sonetne forme, te raznih pjesama u kojima je ukrštena rima temeljna, Weberova piše o svijetu, ženi, društvu, ljudskim osobinama, čežnjama, strastima, ukratko o svemu. Pjesme se čine kao maniristični grozdovi u kojima dominiraju maštovite metafore i kalamburi, usporedbe i sjetan i vedar ton.

Smisao im je da se iz svega izvuče crta radosti, da se, kako piše, zatre mrzovolja, tako da autorica i tužne događaje pretvara u lijepe i poziva, kao u pjesmi Kako god da bude, da unatoč svemu ritam srca udara zvuk tam-tama i da to bude pobjeda života. U nizu pjesama u novom rukopisu autorica se bavi i mitološkim, antropološkim figurama, mističnošću, u svoju poeziju unosi i intertekstualnost i ezoteriju, npr. u duhovitoj pjesmi Čista irska ezoterija referirajući na velike pjesnike Heaneyja i Yatesa. Na čudesan način povezuje mistični, vilinski proces ozdravljenja, kroz simbolizam u pjesmi Dah ozdravljenja. Niz pjesama nosi i obraćanje Drugom, poziv na čuvanje duhovnog, duše, ali i na umjerenost, baš aristotelijansku umjerenost. Može se uočiti i da u pjesmama Mirne Weber i jest prisutna ravnoteža, prije svega duha i tijela (Golobosa pjesma), uravnoteženi izraz koji vješto balansira između ironije, satire i sentimenta, ispovjednosti, i imperativa koji su česti.

 Što se tiče same forme, u Fibonacijevom sonetu (8:5=1,6) Weberova stvara sonet koji je i „samo moj i svačiji“, a to znači da je pjesnikinja svjesna tradicije, zadanosti forme, ali i tog se unutar tog mogu ostvariti inovacije npr. u obliku neobičnih metafora i sitagmi. Tako se sonet „uvija slogom školjkina plašta“. Važna je pjesma Iz vlastitog kuta jer u njoj se ističe čak i zagovor neposluha, britka misao, pohvala bilo kojem obliku rada i vlastita perspektiva, pogled na život „iz vlastita kuta“. Pjesme Mirne Weber pune su pokreta, promjena, plesa, senzualnih dodira, ljubavnog uvjeravanja, čežnje, božićnih ugođaja, topline doma, posvete „krznenom čudu“, nalazimo i slike zrelih jesenjih plodova, a pjesnikinja poručuje: „Popit’ ću budućnost kao vino slasno.“ Uvijek okrenuta onom što dolazi, uvjerena u snagu žene (niz pjesama o ženskoj snazi ) i majke koja nastavlja dalje, unatoč svemu. Božica Jelušić uočila je da autorica ima istančan osjećaj za zajednicu, a to se i u novim pjesmama itekako vidi. Posebno u pjesmama posvećenim Ukrajini i ratnom užasu (Malenoj Vladi /iz Mariupolja/, Shchedrivka za mir /Mala lastavica, ukrajinska/). Prizivanje Mesije, prizivanje vladavine ruža, briga za spasenje svijeta, beskompromisnost, želja da se ide za emocijama jer i sva životna „skretanja“ donijela su nova iskustva i nove pjesme. O tome govori i sjajna pjesma Kao Alisa: „Krvlju i strahom kao ruke za tijelo, / Srcem i dušom k majčinstvu za mjesec, / Dok koštanih srži kuca već opijelo.“

U pjesmi Mediokritet uspoređuje se lirska junakinja sa „skočimišem koji traži svoje mjesto“. Skromna pozicija samopropitivanja, izlaganja intimnog, otvaranja, opraštanja, ljubljenja, sveg tog ima u poeziji Mirne Weber, koju vrijedi čitati. Impresije, preludiji, metatekst, igre smislom i riječima, refleksija društva, podsvjesno i erotično, briga za prirodu i životinjski svijet, poezija koja razgaljuje i afirmira život u ovom tenebrizmom obojenu svijetu.