Grad je relikt unutar neobuzdane prirode

Stvaralaštvo Danijela Žeželja intenzivnije pratim od 2014, kad sam s njim radila intervju u povodu performansa slikanja uživo njegovim, već legendarnim, soboslikarskim valjcima, a koji je bio dio promocije knjige Daniila Harmsa Pucanj ispred čije je pjesme Žeželj ilustrirao grafikama. Odonda promatram kako se taj u biti slikar, štovatelj baroknoga slikarstva te odnosa svjetla i sjene, ali i interdisciplinarni umjetnik, „uvlači u kožu“ drugih umjetnika i književnika kao autor stripova (primjerice Fractalia o Van Goghu) ili dizajner / ilustrator različitih naslovnica knjiga, odnosno kako se kroz isključivo vlastiti narativ i imaginaciju uvlači i u različite medije putem stripova (primjerice interdisciplinarni projekt Brooklyn Babylon). Table su akromatski postavljene, a u posljednjih trinaestak godina karakterizira ih i odsutnost riječi. Izložba Svjetlo-crno (kustosica Leila Topić) koja će na jesen biti postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu donosi nam akromatski postavljenu izložbu koja ne samo da u kontrapunkt postavlja crno-bijele tonove nego i samu prirodu i grad. Umjetnik će transformirati prostor u ambijent Poglavice jelena, njegova najnovijeg stripa koji priziva u sjećanje posljednji eksperimentalni film Abbasa Kiarostamija 24 kadra, djelo nadahnuto nepokretnim slikama – bilo slikarstvom, Lovcima u snijegu flamanskog slikara Pietera Bruegela Starijeg iz 1565, bilo njegovim vlastitim fotografijama. Eksperimentalni projekt veliča prirodu i također je u crno-bijeloj tehnici. Nadolazeća izložba povod je razgovoru.

Snimila Dubravka Turić

Naslov izložbe je Svjetlo-crno. Svjetlo kao oznaka za boju otvorene nijanse, svjetlo kao pojava svjetlosti. Odsutnost riječi, ali i odsutnost boje karakterizira Poglavicu jelena pa stoga i samu izložbu.

Izložba će primarno biti crno-bijela. Svjetlo u naslovu pomalo je ironično jer ne postoji svijetlocrna (to bi bila siva), iako je svaka crna boja drukčija, ali sam je naslov oksimoron. Ali svjetlo je i svjetlost, kao suprotnost tami, utoliko i sve ono što svjetlost simbolički znači i nosi.

Kako je došlo do ideje za strip Poglavica jelena?

Poglavica jelena naslov je performansa Josepha Beuysa. Ne znam sadržaj performansa, vidio sam jednu fotografiju izvedbe, a i inače Beuysa shvatim samo polovično. Ali sam naslov je sjajan, pobuđuje razne slike prirode i društva, i iz tih slika postupno je nastajala priča o odlasku, o napuštanju, o traženju i o povratku. Puni krug.

Kao i u vašim drugim radovima, ponovno vas zanima odnos pojedinca i društva. Zašto jelen? Što vam taj simbol znači?

Jelen je arhetip, pozitivan i negativan simbol, voli ga svaki totalitarizam, ali meni je poslužio na drugi način, kao utjelovljenje prirode – neumoljive, nezaustavljive konstante, privlačne i okrutne istovremeno. I rogovi su tu kao simbol obnavljanja, kružnog toka, reinkarnacije, a to je jedna od tema Poglavice jelena.

Ponovno je riječ o wordless graphic novel koja se često pojavljuje u vašem radu posljednjih godina. Zašto ona prevladava u tom posljednjem desetljeću, zbog čega ste napustili riječ?

Zato što slike volim više od riječi. Pripovijedanje kroz slike otvara neke nove prozore i vrata, drukčije diše, ima drukčiji ritam. Osim toga, Poglavica jelena specifična je priča, priča o liku koji je između ostalog prestao govoriti, odrekao se civilizacije, pa tako i riječi i verbalne komunikacije.

Čini mi se da je strip te vrste blizak izvedbenoj ili plesnoj umjetnosti – uključuje pokret i sliku, a promatrač ima veću slobodu da sam kreira tumačenja.

Mislim da promatrač / čitatelj uvijek treba imati apsolutnu slobodu tumačenja, utoliko Poglavica nije cesta nego šuma, jesenska, zimska, proljetna i ljetna, mračna i prošarana svjetlom, hladna i vruća, gruba i meka.

Strip i interdisciplinarni projekt Brooklyn Babylon govori o nestajanju kvarta, Poglavica jelena vraća nas prirodi. Jeste li i vi počeli više vremena provoditi u prirodi? Ambijent šume, odakle potječe?

Mene je grad odredio, ali grad postupno postaje negativan simbol, talog civilizacije, zalazak dinosaura. Grad je već sada relikt, sve ovo što vidimo već je prošlo. Meni to postaje nemoguće idealizirati, mi smo definitivno na silaznoj putanji u pakao. Pritom nisam uopće pesimist, naprotiv, zatvara se krug da bi se otvorio neki novi. O prirodi i životinjskom carstvu Czeslaw Milosz rekao je otprilike: „Životinje iz crtića, zečići koji govore, psići, vjeverice, bubamare, imaju isto toliko zajedničkog s pravim životinjama kao i naša ideja svijeta s onim što svijet zaista jest.“ Neizmjerna moć regeneracije prirode, brzina kojom se obnavlja i vraća u ravnotežu dokaz je da život uvijek pobjeđuje, s nama ili bez nas. Iluzija je da smo mi nosioci života, mi smo nosioci vlastitog pada.

Dosta ste surađivali kao ilustrator i dizajner i s izdavačkom kućom DAF, koja objavljuje anarhističku literaturu. Među ostalim objavila je djelo H. D. Thoreaua Walden nastalo jer se Thoreau povukao na dvije godine na jezero Walden, gdje je bilježio svoje misli. Kakav je vaš odnos prema anarhizmu? Jesu li Poglavica jelena i Walden anarhistička djela?

Da, upravo sam napravio naslovnicu za DAF za knjigu tekstova Errica Malateste (odlično ime za anarhista). Nisam stručnjak za Thoreaua i anarhiju, ali meni se Walden danas čini kao romantizirani idealizam s kojim se ne mogu povezati. Poglavica jelena nema nikakvih ideoloških pretenzija, on je moja osobna posveta slobodi, pa tako i slobodi od ideologije.

Nadalje, ono što je zanimljivo jest da u stripu Fractalia o Van Goghu vizualni pristup nije asocirao na Van Goghov rad, dok bih u Poglavici jelena prije mogla povući paralelu s Van Goghom, impresionistima, odnosno našim suvremenikom Hockneyjem. Poglavica jelena obiluje detaljima šume, pa mi „tkanje“ djeluje treperavije i minucioznije nego kad prikazujete, primjerice, uglate zgrade. Također te asocijacije javljaju se i zbog sama motiva šume – i impresionisti i Van Gogh slikali su motive prirode u vanjskom prostoru.

Vidim to malo drukčije: Van Gogh je u osnovi ekspresionist, iako ga se u teoriji naziva slikarom impresionistom, interpretacija Van Goghova života u Fractaliji ekspresionistička je, drama crnog i bijelog, kao što je i njegov život bio emotivna i fizička drama razapeta između krajnosti. Poglavica je također ekspresionizam, sudar krajnosti. Hockneyja jako volim, iz tisuću razloga, njegovu inovativnost, radost i inteligenciju.

Kakvo je iskustvo slikati grad, a kakvo slikati šumu?

Tehnički, princip slikanja i crtanja uvijek je jednak, neovisno o motivu, nema nježnog i grubog crtanja, riječ je uvijek o promatranju i interpretaciji istog u mediju i materijalu. Ta šuma atmosferom je zapravo vrlo slična mojim gradovima iako je njezino značenje drukčije.

Kod vas je nerijetko strip, knjiga, polazište za izložbu. Tako je bilo i s Fractaliojm u Galeriji Kranjčar. Zbog čega se ne zadržavate samo na knjizi, već iskoračujete i u prostor?

Knjiga u principu nije polazište za izložbu, dok radim strip-album uopće ne razmišljam o izložbi ili izlaganju tih slika i crteža. Izložba se eventualno dogodi naknadno, ako se za to stvore uvjeti, i zato jer mene sve umjetničke forme zanimaju kao mediji naracije, meni su i arhitektura i glazba i ples – priče. Pa tako i izložbe doživljavam kao narativne cikluse, i ukoliko u nekoj izložbi ne pronalazim narativnu nit, teško se s njom povezujem. Izložba Svjetlo-crno u MSU-u zamišljena je i bit će postavljena kao trodimenzionalni narativni volumen veličine 27 x 9 x 4 metra.

Možete li malo detaljnije opisati kako ste zamislili postav izložbe u MSU-u? Što točno mislite kad kažete „trodimenzionalni narativni volumen veličine 27 x 9 x 4 metra“?

Izložba u MSU-u bit će postavljena u prostoru koji se zove Black Box i koji je doista velika crna soba. Krenuo sam od sama prostora kao polazišta, jer kao što sam spomenuo, izložbe doživljavam kao narativne forme. Ideja je transformirati kompletan prostor u priču, ulaskom u prostor fizički i mentalno ulazi se u priču. Black Box postaje materijal i podloga, dug je 27 metara, širok 9, visok 4 metra, i taj prostor, i ono što će biti u njemu, postaju cjelina.

Opišite nam svoj radni dan. Kako ulazite u proces rada?

Dan nastojim započeti crtanjem, crtanje je sidro koje me drži, dijalog sa samim sobom, kroz vizuale razmišljam, meni su oni riječi i rečenice koje se eventualno slože u suvislu misao, projekt. Tih nekoliko stotina kvadratnih centimetara na papiru ili zidu ili dasci jedna su od rijetkih stvari koje mogu kontrolirati (donekle), oblikovati vlastitim rukama, sve drugo izmiče, prolazi i odlazi, to što šaram meni je konstanta. I tvrdoglav sam kao magarac, stalno perem isto, ne odustajem.