Glas, orkestar i dirigent u jedinstvenom suglasju

Došli su zbog njega. Njegova glasa. Popunili su crkvu Presvetog Trojstva do posljednjega sjedećeg mjesta, a bilo je i onih koji su odstajali čitavu večer. Da, ima u tome lokalpatriotizma, što je posve očekivano, no više od toga riječ je o prepoznavanju trenutka, kvalitete i doživljajnog iskustva koje se ne događa svaki dan. Glas koji je publika znala da ne smije propustiti doći poslušati jest glas Krešimira Špicera, tenora koji je odrastao u Slavonskom Brodu, a umjetničku je karijeru uspješno ostvario na europskim pozornicama. Špicer se redovito vraća u rodni grad u različitim koncertnim varijantama. Ovoga puta, 18. rujna, nastupio je kao solist uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija, u sklopu obilježavanja 50 godina Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić.

S obzirom na pjevača kao solista, program koncerta bio je usmjeren na izbor brojeva iz operne literature. No izbor nije bio uobičajen, kako bi se moglo očekivati od ovakva tipa koncerta. Brodska publika koja prati koncertna događanja ne bi trebala biti iznenađena jer se mogla već naviknuti da ni od Krešimira Špicera ni od Tomislava Fačinija ne treba očekivati ništa manje doli ambiciozan, pozitivno začudan i uzbudljiv repertoar koji nerijetko izlazi izvan tipičnih kanonskih okvira otkrivajući slušatelju nove perspektive.

Haydn, Salieri, Mozart, Weber, Mendelssohn, Wagner – šestorka koja se teško može naći na istom koncertnom programu, u pametno strukturiranoj cjelini pokazuje generacijski, stilski i interpretacijski kontinuitet. Večer je otvorena izvedbom brojeva iz opere Orlando Paladino Josepha Haydna. Čim su zazvučali prvi taktovi uvertire, prostor crkve ispunjen je bogatim, zaokruženim i uravnoteženim zvukom četrdesetak glazbenika Simfonijskog orkestra HRT-a kojima se, za potrebe dijela literature, pridružio i čembalist Franjo Bilić.

Izvor Fotoklub KadarSB

Još dok su odzvanjali posljednji taktovi uvertire, Krešimir Špicer diskretno se pridružio orkestru i otpočeo izvedbu recitativa Angelica, mio ben na koji se nadovezala arija D’Angelica Il nome istoimenoga naslovnog lika Haydnove opere. Taj kazališni moment – ulazak i kretanje, makar minimalno, prostorom, koje je primijenio i poslije tijekom koncerta – logična je nadogradnja načina na koji Špicer doživljava operu kao umjetnost. Osjećaj glazbe, prostora i trenutka uvijek su ključni faktori njegovih interpretacija, jedinstveni i neponovljivi jer izvedbeno iskustvo samo po sebi jest takvo. Čuti glazbu Antonija Salierija na hrvatskim pozornicama još je unikatnije iskustvo negoli čuti ulomke Haydnovih opera. Ovom prilikom Špicer je otpjevao ariju Di questo bosco ombroso iz opere La grotta di Trofonio. Zatim je veći odsječak večeri bio u znaku Wolfganga Amadeusa Mozarta i opere Idomeneo. Orkestralna uvertira i pantomima iz prvog čina pripremili su recitativ Eccoci salvi alfin te recitativ i ariju Oh voi, di Marte e di Nettuno all’ire… Vedrommi intorto u čijoj je izvedbi tenor pokazao svu raskoš interpretacije. Šteta je što inače izvrstan akustički prostor crkve nije idealan za isticanje svih nijansi vokalne interpretacije uz orkestralni zvuk.

Kako je program odmicao, tako su i zahtjevi stavljeni pred pjevača bivali složeniji. Nakon poletnog valcera iz Strijelca vilenjaka Carla Marije von Webera slijedila je arija Nein, länger trag’ ich nicht die Qualen. A zatim uvertira Hebridi Felixa Mendelssohna, koja se karakterom izvrsno uklopila u koncepciju, doimajući se poput podsjetnika na kakvu Mendelssohnu nesuđenu operu. Fantastičnom izvedbom toga djela Simfonijski orkestar HRT-a ostvario je svoj vrhunac večeri – savršene čistoće tona, ujednačenih orkestralnih boja, izvrsnih kratkih solističkih dionica i duboka osjećaja za glazbenu cjelinu. Nakon takve izvedbe večer je mogao zaključiti jedino Richard Wagner i Parsifalov monolog Amfortas! Die Wunde! u kojemu su se glas, orkestar i dirigent stopili u jedinstvenoj kasnoromantičarskoj bujnosti.

Krešimir Špicer još jednom je potvrdio pjevačku kvalitetu dostojnu svjetskih pozornica, izvrsno snalaženje u raznovrsnom repertoaru, besprijekornu tehniku i rijetko voluminozan glas, ali i golemu strast za stvaranjem glazbe. U toj strasti slijedili su ga ostali glazbenici pod sigurnim, nadahnutim i minucioznim vodstvom Tomislava Fačinija, dirigenta koji stvarno i metaforički diše s ansamblom ispred sebe, za kojega se bespogovorno može reći da je jedan od najsvestranijih i najkvalitetnijih glazbenika na umjetničkoj sceni u Hrvatskoj danas.