Čuvarica brojnih riječkih uspomena

Iako termin kultura kao i njezini sadržaji bivaju sve manje vezani za formalne institucije i akademske zajednice, većina Riječana taj će pojam prije svega povezati s gradskom kazališnom kućom Ivana pl. Zajca. Kazališna zgrada obilježila je brojne generacije, tijekom smjena država dočekivala velike povijesne ličnosti i umjetnike svjetskoga glasa. Riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem iščekivala nova gostovanja glumačkih skupina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta.

Mjesto gdje povijesne ličnosti oživljavaju, a činjenice postaju anegdote / Snimio Dražen Šokčević

Puccini, Caruso, Sarah Bernhardt…

Riječku su Taliju tako od njezinih najranijih dana pohodila brojna slavna imena kazališne umjetnosti poput tada mlada ali već proslavljena skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija, koji je dirigirao operom Il piccolo Marat, zatim rođene Riječanke, velike glumice Irme Gramatica. Godine 1898. gostovao je i najslavniji tenor svoga doba Enrico Caruso, a 1941. nastupio je i slavni Begniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde, među kojima je svakako u kolektivnom pamćenju trajno ostala velika tragetkinja Sarah Bernhardt, koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj Dami s kamelijama. Stoga je veliki interes građana pobudilo otvaranje Galerije Zajc, jedine kazališne galerije u Hrvatskoj i čuvarice brojnih riječkih uspomena. Galeriju su u studenom prošle godine otvorile najmlađa i najstarija glumica toga kazališta, Cvita Vidučić i Neva Rošić. Koncept izložbe osmislili su Katarina Mažuran, Marin Blažević i Alan Vukelić, uz koautorstvo Stjepana Bukovića (scenografski segment), Manuele Paladin (kostimografski segment) te Alana Vukelića i Dalibora Fugošića (dizajn svjetla). Autorice dizajna i postava su Borka Širola i Lada Sega.

Novi život bočnog stubišta

Neke zgrade u gradovima u kojim odrastamo i starimo rijetko zamišljamo u prošlosti i drukčijim kontekstima. Dok danas publika pred fontanom iščekuje otvaranje vrata, ne razmišlja o davnim godinama kada su kroz taj glavni ulaz ulazili samo imućni građani koji bi dolazili kočijama. U finim frakovima i večernjim toaletama penjali bi se u parter i mezanin, dok bi oni manje imućni ulazili na bočni ulaz koji je vodio do balkona. Taj je nekadašnji ulaz za niže staleže bio potpuno zapostavljen do stvaranja ideja o dvama kracima bočnih stubišta s najvišom točkom, Vidikovcem Klimt, kao i novom Galerijom. Sam je prostor artefakt za sebe i njime se odaje počast svim manje imućnim staležima društva. Riječko kazalište specifično je po povezanosti s publikom, što je polazišna točka u prvom kazališnom neslužbenom muzeju.

Stoga je galerija koncipirana kao mjesto koje se sastoji od mnogih priča i anegdota nekadašnjih i sadašnjih zaposlenika kazališta te publike. Dijelovi su tih priča izloženi, dijelom su dostupni online, a priče se i dalje prikupljaju i daju kazalištu kao instituciji i kao građevini brojne višeslojne perspektive. U budućnosti se planira i posebna internetska stranica, gdje će se prikupljati sva svjedočanstva građana.

Od drvene do
reprezentativne zgrade

Na ulazu izloženi su nacrti kazališta s odsječcima iz povijesti koji govore o razvoju kazališnog života u Rijeci. Izloženi tekstovi koncipirani su kao kratke zanimljive crtice, lišeni nepotrebnih detalja. Saznajemo da je prvo riječko kazalište bila drvena baraka namijenjena kartanju i plesovima, da je sadašnjem kazalištu prethodilo kazalište Teatar Adamić, koje je zatvoreno jer je gradska uprava ocijenila sigurnosne propise nezadovoljavajućim u vremenu kada su diljem Europe često izbijali požari. Odluka o izgradnji današnje zgrade bila je kontroverzna jer je mjesto izgradnje bilo plavljeno morem i vrlo zahtjevno za izgradnju, sama konstrukcija bila je novitet u ondašnje vrijeme.

Projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom atelijeru za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera, a na suradnju su pozvani brojni umjetnici s raznih strana koji su radili ornamente, kipove i ukrase. Gradska uprava pozvala je trojicu mladih slikara, u dvadesetim godinama, tada još potpuno nepoznatih, braću Klimt i Franza Matscha. Nailazimo i na priču o veličanstvenom, raskošnom otvaranju, na programu se bile opere Aida Giuseppea Verdija i La Gioconda Amilcara Ponchiellija. U novom kazalištu jedna od atrakcija bila je prva električna žarulja kao i prvi telefon u Rijeci, no upravo te večeri nestalo je struje pa je održana ceremonija otvaranja, a predstave su izvedene idućeg dana.

Zgrada riječkog HNK-a, riznica mnogih uspomena iz kulturne memorije grada

O zaključanom Zajcu

Uspinjući se nailazimo na slike i plakate iz različitih razdoblja koji prikazuju razvoj kazališta kroz promjenu država i imena kazališta te priče o Ivanu Zajcu, Borisu Papandopulu i prvom intendantu kazališta Đuri Rošiću. Prva vrata u galeriji posvećena su upravo Zajcu. Naime, manje je poznato da je imao strogu i zahtjevnu suprugu, koja je inzistirala da skladatelj što više radi pa ga je tako imala običaj zaključati u stan dok bi ona bila negdje drugdje. Pokraj vrata nalazi se zvonce na koje posjetitelji mogu pozvoniti Zajcu, možda baš poput delegacije iz Karlovca koja mu je htjela uručiti neke darove i diplomu, a Zajc nije mogao izaći jer je ključ od stana bio kod njegove žene pa je svečana ceremonija održana ispred vrata. Zanimljiva anegdota ispričana je i o Borisu Papandopulu, jednom od najvećih hrvatskih skladatelja. Papandopulo je optužen za suradnju s ustašama jer je u doba NDH bio direktor opere i organizator muzičkih priredbi pa je kažnjen s pet mjeseci zabrane javnog djelovanja tijekom kojih je radio kao vozač. Izložene su cipele Đure Rošića koje je nosio na otvaranju.

„Ajme, kakve cipele!“

Neva Rošić sjeća se da je njezin otac bio gurnut na pozornicu i dok je smišljao tekst, iz lože se čuo uzvik njegove supruge: „Ajme, kakve cipele!“, prve riječi na hrvatskom jeziku koje su odjeknule u kazalištu. Na stepenicama je svoje mjesto pronašao i kazališni notni arhiv u kojemu se mnoštvo svezaka gleda kroz staklo. Istaknute su tri predstave za koje se smatra da su obilježile svoje vrijeme. Riječ je o predstavama Vježbanje života u režiji Georgija Para, Karolina Riječka sa Severinom u glavnoj ulozi te Frljićev Turbofolk.

Potom se ulazi u prostor gdje se nalazi maketa jedne operne predstave na kojoj se može isprobati scenska rasvjeta, rotacija bina, otvaranje i zatvaranje zastora, a može se pogledati i ubrzani snimak o postavljanju pozornice za koncert i neke baletne predstave. Posebno je dojmljiv dio galerije izložba kostima koju je uredila Manuela Paladin. Odabrala je kostime koji su izrađeni u radionicama kazališta i izloženi na lutkama, a može se pogledati i modna revija tih kostima koje nose dramski glumci. U galeriji se nalazi i prostorija gdje se posjetitelji mogu odmoriti, ali i isprobati šešire, krune, perje, plašteve i fotografirati se.

Riječko kazalište kao rijedak prostor za upoznavanje s ranom fazom Gustava Klimta

Kutak za najmlađe

Još jedno popularno mjesto za fotografiranje je Šuma Striborova koju je izradio scenograf Dalibor Laginja, a kostime je dizajnirao riječki dizajner Juraj Zigman. Iz tog magičnog prostora ulazi se u mali scenski prostor za djecu i mlade, nazvan Zajčić, s gledalištem sa samo 24 mjesta, pozornicom i pultom za upravljanje rasvjetom. Taj je prostor bio slabo korištena tonska dvorana, a s otvaranjem galerije postao je omiljeno mjesto osnovnoškolaca koji prvi put osjete magiju pozornice i izvode što žele prijateljima iz razreda. Na vrhu koji je zapravo balkon dolazimo do Vidikovca Klimt.

Klimt i riječko kazalište

Riječko kazalište jedna je od rijetkih lokacija na svijetu koje čuvaju djela Gustava Klimta iz njegove rane mladosti, prije secesijske faze po kojoj je slikar postao poznat. Alegorijske stropne slike u riječkom kazalištu Ratna glazba, Koncertna glazba i Religiozna glazba, djela koja pokazuju naznake genijalnosti mladoga Gustava Klimta, jedina su njegova djela u Hrvatskoj, a prethodila su znamenitom oslikavanju bečkog Burgtheatera. S vidikovca se izlazi kroz scenografski dio, a tu je i butiga magica, gdje se nalaze čarobne stvari poput ljubavnih napitaka. U prostoru koji je osmislio Stjepan Buković nalazi se i prijestolje iz predstave Macbeth, a najneobičniji je eksponat razbijeni klavir na kojem posjetitelji smiju pokušati svirati, a pronašao je svoje mjesto u galeriji nakon što je u jednoj predstavi bačen sa stropa.

Na svečani dan otvaranja kazališta u jednu stepenicu položena je vremenska kapsula. Sadržavala je prvi plakat na kojemu je bila najava cijele sezone, novčiće ondašnjeg vremena, deklaraciju zašto se odlučilo graditi kazalište, popis obrtnika koji su sudjelovali u radovima i arhitektonske nacrte. Nađena je 1970. kada je rađena velika rekonstrukcija kazališta, koja je trajala dvanaest godina. Danas je u galeriji replika kapsule u koju posjetitelji ubacuju ispunjene ankete o galeriji te pohvale, kritike i poruke za budućnost. Dok se posjetitelji spuštaju prema izlazu na zidovima mogu pročitati anegdote djelatnika koji nisu na sceni kao i objašnjenje kazališnih zanimanja te specifičnih kazališnih termina. Mogu se pročitati i uspomene gledatelja i njihovi dojmovi. Na izlazu nalazi se studio kazališnog fotografa Dražena Šokčevića, koji je izložio svoje najdraže fotografije.

Galerija Zajc pruža uvid u svijet iza pozornice, svijet u kojem povijesne ličnosti postaju ljudi, mjesto gdje se činjenice i brojni podaci transformiraju u anegdote koje slikovito pripovijedaju o prošlosti. Svatko tko prođe te stube gledat će sva kazališta drukčijim očima.