Carski vrtovi na Lokrumu

Knjiga Mare Marić u sunakladništvu Sveučilišta u Dubrovniku i Ogranka u Dubrovniku Matice hrvatske, romantičnog naslova Otok na kojem cvjetaju limuni, posvećena je vrtovima koje je na otoku Lokrumu u drugoj polovici 19. stoljeća dao podići austrijski nadvojvoda Maksimilijan Habsburški, poznat kao car Maksimilijan I. Meksički (1832–1876). Kao veliki zaljubljenik perivojne arhitekture i hortikulture Maksimilijan je osim estetskih motiva želio podići eksperimentalne vrtove za aklimatizaciju egzotičnih vrsta. Podneblje Lokruma i mikroklimatska obilježja omogućavali su to. U stoljeće i pol, od tada do danas, Maksimilijanovi vrtovi samo su dijelom sačuvani u usporedbi s izvornim izgledom. Knjiga nas vraća u doba nastajanja i punog sjaja carskih vrtova, koji su dijelom nastali na podlozi srednjovjekovnih samostanskih vrtova.

Lokrum  / Autor fotografije Boris Jović, 2021.

Autorica je provela opsežna istraživanja da bi odgovorila na glavna pitanja – koliko je Maksimilijanov zahvat promijenio dotadašnji lokrumski krajolik, koji su vrtni i pejsažni koncepti bili primijenjeni, tko su bili autori, koji su uzori vrtova i perivoja bili primjenjivani, koje su nove biljne vrste bile sađene. Uza sve to lokrumski vrtovi sagledavaju se u kulturno-povijesnom kontekstu, u ozračju historicizma u perivojnoj arhitekturi mediteranske i srednje Europe te lokalne tradicije, koja na dubrovačkom prostoru živi još od renesansnoga doba. Autorica je mogla dati vjerodostojne odgovore na postavljena istraživačka pitanja zahvaljujući arhivskom istraživanju koje je provela u Trstu (Državni arhiv), Padovi (arhiv botaničkog vrta), Beču (Gradski arhiv, Ratni arhiv, Austrijska nacionalna knjižnica, Muzej Albertina, Prirodoslovni muzej), Harry Ransom Centru Sveučilišta Texas u Austinu te u državnim arhivima u Zagrebu, Zadru i Splitu, Povijesnom i pomorskom muzeju Istre, Dubrovačkim muzejima i znanstvenim knjižnicama u Dubrovniku i Zagrebu. Opsežan je to istraživački rad na kojemu se knjiga temelji.

Predstavljanje nove knjige prilika je da se ukaže što novo dokumentirano ona donosi, koristeći i interpretirajući arhivske nacrte, planove, projekte, troškovnike, račune i brojne druge dokumente, kao i Maksimilijanove memoarske zapise i njegova privatna pisma koja je slao supruzi Charlotte (1840–1927).

Eksperimentalna
hortikulturna stanica

Maksimilijan je planirao i izvodio zahvate na cijelom otoku, na površini od 72 ha. Izvedena je mreža šetnih staza i odmorišta, vidikovaca, vrtnih prostora oko benediktinskog samostana i Maksimilijanove rezidencije, u južnom i sjevernom dijelu otoka. Sve je to u uporabi do danas. Lokrum je bio kupljen sa svrhom pretvaranja u eksperimentalnu hortikulturnu stanicu za testiranje tada novih biljnih kultura, posebice onih prikupljenih s dvogodišnje austrijske ekspedicije Novarom oko svijeta (1857–1859). Sve je to potvrđeno istraživanjem arhivskih izvora.

Dok znanost određuje mediteranski prostor pojavnošću kultivirane i divlje masline, za Maksimilijana je, prema nalazu autorice, pravi Mediteran bio onaj u kojem je moguće u proljeće osjetiti specifičan intenzivan miris naranača i limuna u cvatnji na otvorenom, a ne u oranžerijama. Na Lokrumu su u Maksimilijanovo doba bili sađeni brojni agrumi, među ostalim prvi put je unesena tzv. mediteranska mandarina. Autorica tumači da naziv otoka Lokruma potječe od latinske riječi acrumen – što znači oštro, kiselo, a preuzeto je kao naziv za tu grupu voća. U memoarima Maksimilijan se tijekom jednog od svojih ranih putovanja Sredozemljem referirao na naslov poznate Goetheove pjesme Poznaješ li zemlju u kojoj cvjetaju limuni? (njem. Kennst du daß Land wo die Zitronen blühn?). Prema priči koju donosi knjiga, upravo je Lokrum za Maksimilijana bio ta zemlja.

Nadvojvoda Maksimilijan / Izvor: Austrijska nacionalna knjižnica, Beč

U knjizi koja je pisana s interdisciplinarnog motrišta prvi put utvrđeni su prostorni i pejsažni koncepti uređenja primijenjeni na Lokrumu. U knjizi su cjelovito objavljeni te interpretirani nacrti za uređenje lokrumskih vrtova. Utvrđene su europske i svjetske referencije primijenjene kod oblikovanja pojedinih lokrumskih prostora.

U dosadašnjoj literaturi nisu bila poznata imena idejnih tvoraca lokrumskih vrtova, koji su uz Maksimilijana zaslužni za uređenje Lokruma. Autorica u knjizi donosi zanimljive biografije glavnih dvorskih vrtlara – Josefa Laube, Antona Jelineka i Wilchelma Knechtela, koji su radili projekte za Lokrum, a ostavili su dubok trag u srednjoeuropskom vrtnom i perivojnom stvaralaštvu druge polovice 19. stoljeća.

Više od dvjesto biljnih vrsta

Prema arhivskim podacima u knjizi je prvi put utvrđen pregled vrsta biljaka koje su bile sađene na Lokrumu. Ukupno je utvrđena 221 biljna svojta. Neke od ukrasnih biljaka prvi su put sađene na Lokrumu, bile su tada prvi put unesene na istočnu obalu Jadrana, a danas su neizostavne u dubrovačkim vrtovima, poput bugenvilije. Istraživanje je dokazalo da je Lokrum bio organiziran kao prihodovno poljodjelsko gospodarstvo s raznolikim poljodjelskim kulturama. Osim testiranja nekih neuobičajenih za dubrovačko podneblje, poput kineske šećerne trske, najveći dio poljodjelskih površina bio je prema nalazu autorice pod tradicionalnim dubrovačkim kulturama – maslinom i vinovom lozom. Na otoku je bilo posađeno više od tisuću stabala maslina, a na pet hektara vinograda uzgajala se i malvasia s Madeire. Za to je trebalo izgraditi goleme spremnike za vodu.

U knjizi je razjašnjena opsežna toponomastika lokrumskih prostora iz druge polovice 19. stoljeća. Većinom ta su imena iščezla u potpunosti i dosad su bila nepoznata javnosti. S obzirom da je i danas čitljiva intervencija u pristupnim vrtovima benediktinskom samostanu i Maksimilijanovoj rezidenciji na Lokrumu, vrijedan je doprinos da je prostor uređen kao specifičan tip španjolske urbanističko-pejsažne forme – tzv. alamede. Ponovno uvođenje pojedinih zaboravljenih naziva na Lokrum, osim prijeko potrebne obnove, dodatno bi istaknulo specifična identitetska obilježja lokrumskih vrtova.

Pod zaštitom UNESCO-a

U znanstvenom smislu, knjiga je vrijedan historiografski materijal poznavanja ne samo jednog važnog razdoblja lokrumske povijesti nego vrijedan doprinos upotpunjavanja povijesti hortikulturnog i pejsažnog stvaralaštva u Hrvatskoj druge polovice 19. stoljeća, koji taj prostor neosporno smještaju u srednjoeuropski kulturni kontekst.

Doprinos je knjige i u brojnoj arhivskoj građi, koja može poslužiti prilikom obnove lokrumskih vrtova, perivoja i cijeloga otoka. Kategorija posebnog rezervata šumske vegetacije u kojem se nalazi Lokrum, kao i neposredne UNESCO-ove zaštite pod kojom se Lokrum nalazi zajedno s povijesnom jezgrom Dubrovnika, nalažu suvremena načela obnove perivojnog nasljeđa koja uzimaju u obzir vrijednosti prostora i kontekst u kojem se nalaze.

Benediktinski samostan i Maksimilijanova rezidencija iz zraka / Autor fotografije Boris Jović, 2021.

Zanimljiv sadržaj s mnoštvom povijesno dokumentiranih podataka i brojnim ilustracijama raspoređen je u jedanaest tematskih cjelina, na 376 stranica knjige veličine 29,5 x 25 cm. Na kraju je zaključak, sažetak na engleskom jeziku, literatura te kazalo imena i kazalo najvažnijih mjesta.

Na početku čitatelj upoznaje Maksimilijanovo odrastanje u okruženju perivojne kulture i vrtlarenja carske kuće Habsburg te mediteranski kontekst perivojne/vrtne kulture – tendencije u perivojnoj/krajobraznoj arhitekturi 19. stoljeća kao i talijanske, španjolske i portugalske utjecaje s kulturološkim raznolikostima.

Prije uređenja Lokruma Maksimilijan podiže vrtove uz dvorac Miramare u Trstu, gdje je želio oživotvoriti svoj dječački i mladenački san o dvorcu s perivojem na obali Jadranskoga mora. Miramare, austrijska dvogodišnja ekspedicija oko svijeta (1857–59), potpora supruge Charlotte i mediteranski vrt s egzotičnim biljkama u drugom poglavlju knjige objašnjavaju kontekst koji je izravno utjecao na uređenje Lokruma.

Treća tema posvećena je krajoliku Dubrovnika koji je uvelike utjecao na Maksimilijanovu odluku o kupnji otoka, kao i o povoljnim klimatsko-vegetacijskim obilježjima Lokruma.

Slijedi prikaz krajolika Lokruma prije Maksimilijana – od srednjovjekovnog benediktinskog doba do 1837. godine, kada je izrađena prva austrijska katastarska izmjera na kojoj je prikazana tadašnja namjena površina otoka.

Prikaz izvedenih radova u Maksimilijanovo vrijeme na Lokrumu, autor slike Anton Perko, oko 1880.  / Izvor: Aukcijska kuća Dorotheum, Beč)Aukcijska kuća Dorotheum, Beč)

Maksimilijan je imao razvijenu mrežu suradnika i savjetnika, što je izloženo u petom poglavlju. Saznajemo o dvorskim habsburškim vrtlarima koji su boravili i radili na Lokrumu, kao i o domaćim pomoćnim vrtlarima. U podizanju lokrumskih vrtova pomagalo je znanjem i iskustvom osoblje iz dvorca Miramare, mornarički časnici te poznati botaničar Robert Visiani, Maksimilijanov savjetnik od velike važnosti.

Vrt „posvećen Fridriku“ s replikom antičke skulpture Klanjatelja / Izvor: Dubrovački muzeji, Knežev dvor

Projekti za Maksimilijanovu rezidenciju i vrtove na Lokrumu, obrađeni kao šesta tema, sadrže grafičke prikaze izrađene prije i za vrijeme boravka u Meksiku. Izrađeno je nekoliko projekata i za rezidenciju i za vrtove različitih autora. Napravljen je generalni plan uređenja otoka 1860.

Posebno je poglavlje posvećeno radovima na lokrumskim vrtovima od 1859. do 1864, koji su arhivski dokumentirani grafički, s dokumentima i s troškovnicima, iz čega su se mogli rekonstruirati zahvati sadnje čempresa, drveća i drugog bilja, izgradnja šetnica i odmorišta, uređenje vrtnih partera, opskrba vodom.

Hortikulturne vrste lokrumskih vrtova osma je tema u knjizi. Saznajemo kako su se prikupljale biljke na brazilskoj ekspediciji, o gradnji staklenika te o osobitostima unesenih biljaka i njihovoj prilagodbi na Lokrumu.

Obnoviti kulturni krajolik otoka

Osim uresnih vrtova i perivoja Maksimilijan je dao podići i urediti poljodjelsko dobro kao gospodarsku aktivnost važnu za financijsku održivost rezidencije, perivoja i vrtova. Tako u devetom poglavlju čitamo o uzgoju vinove loze s Madeire, maslinicima, povrtnim kulturama i žitaricama, voćnjacima, domaćim životinjama na maloj farmi te o lovištu na otoku s farmom fazana.

Rezultat tijeka preobrazbe otoka – od početnih ideja i projekata, višegodišnjih promišljanja i rada – jest pretvorba ladanjskoga gospodarstva u carsku rezidenciju s prepoznatljivim vrtovima. Maksimilijan je posljednji put došao na Lokrum u studenome 1863, prije odlaska u Meksiko. Time završava knjiga, ali i za Lokrum važno doba u kreiranju novoga pejsažnog identiteta koji baštinimo. Maksimilijanovi vrtovi i perivoji na Lokrumu vrijedno je europsko nasljeđe perivojne i vrtne kulture historicističkoga doba druge polovice 19. stoljeća. Naša je zadaća sačuvati i obnoviti kulturni krajolik otoka i revitalizirati ga kao pejsažni perivojni i hortikulturni laboratorij in situ iz druge polovice 19. stoljeća, kada su u europskim dvorcima uređivani historicistički vrtovi, a u svim europskim gradovima i lječilišnim mjestima podizani javni gradski perivoji i šetališta historicističkih obilježja.