Čak i svinje idu u raj

Kad je 1991. debitirao sjajnim kratkometražnim ostvarenjem Mirta uči statistiku, koje je na Danima hrvatskog filma ovjenčano nagradom Oktavijan za najbolji kratki film, Goran Dukić se dinamičnom, efektno pomaknutom, nadrealnim odmakom obilježenom, duhovitom te crnim humorom i notom subverzivnosti prožetom pričom o nevoljama zagrebačke studentice prava iz naslova koja mašta o slobodnom i nesputanom životu predstavio kao jedno od najzanimljivijih autorskih imena tadašnjeg „mladog hrvatskog filma“. Štoviše, na temelju filma snimljena prema motivima pripovijetke Vožnja u okolinu Grahama Greenea nerijetko ga se isticalo kao najpotentnije ime u skupini u kojoj su bili i prerano preminula Jelena Rajković, Hrvoje Hribar, Vinko Brešan, Vlatka Vorkapić, Jasna Zastavniković, Dejan Jovović... Dvije godine poslije, nakon što je 1992. u francuskoj produkciji realizirao 15-minutne Posebne goste, Dukić se preselio u SAD i nestao s obzora hrvatske kinematografije, da bi desetljeće poslije u neovisnoj američkoj produkciji snimio naslove kratkog metra How I Saved the World i The Yellow House. Iako su ta djela naišla na dosta pozitivan odjek, priliku da režira dugometražni film Dukić je dobio tek 2006, kada je prema motivima kratke priče Kneller´s Happy Campers Etgara Kereta snimio kultni film ceste s elementima fantastike Pizzerija Kamikaze, što je i naslov pod kojim je u Hrvatskoj objavljena i Keretova novela.

Pizzerija Kamikaze, izvorno Wristcutters: A Love Story, trajno uživa kultni status, ovjenčana je i nizom nagrada, među ostalim i na festivalima u Motovunu, Seattleu i Wisconsinu, a Dukića je predstavila kao osebujna i samosvojna filmaša velikog dara. Nakon što je prije sedam godina režirao drugu sezonu serije Počivali u miru, a tri godine nakon što je opet u američkoj produkciji kao redatelj potpisao kod nas nedistribuiran, dosta formulaičan i nezapažen triler Obsession, Dukić se konačno vratio u hrvatski film. I to na razmjerno velika vrata, vrlo uspjelom kajkavskom komedijom Nosila je rubac črleni prema scenariju Sandre Antolić, koja je na lanjskom pulskom festivalu ovjenčana Zlatnom arenom za rad na scenariju postratne drame A bili smo vam dobri Branka Schmidta. I u filmu koji je na ljetošnjoj Puli nagrađen Zlatnom arenom u kategoriji najboljeg sporednog glumca (Ljubo Zečević) i nagradom publike Zlatna vrata Pule uz najvišu ocjenu u domaćem programu (4,57), vidi se iskustvo Dukićeva rada na inozemnim produkcijama. Predložak za film dijelom je nastajao paralelno s romanom Svojevrsna Sandre Antolić, no scenarij svakako ima prednost, jer se zbog zastoja u produkciji uzrokovana pandemijom autorica okrenula pisanju proze. I film i roman napučeni su slikovitim likovima, pomaknutim situacijama te elementima groteske i apsurda, čime se filmski projekt skladno uklapa u Dukićev autorski habitus.

Priča filma odigrava se u izmišljenom selu Cugovec Gornji u Hrvatskom zagorju tijekom ljeta 1991, dok zrakoplovi JNA nadlijeću kraj i dok se sluti skori početak Domovinskog rata. Najvažniji je sporedni lik simpatična svinjica Beba, koja posjeduje dar govora (glas Tese Litvan) i koju njezina vlasnica Anka (odlična Nataša Dorčić) vodi na parenje u susjedno selo Cugovec Donji. No nevolja je u tome što je nerast Roki (glas Gorana Navojca), s kojim se Beba treba pariti, nedavno stigao iz Srbije, a to u vrijeme pred početak rata baš i nije pohvalno. Tu je i djevojka Ančica (također Tesa Litvan), koja je nedavno zatrudnjela sa seoskim svećenikom, a da bi se izbjegao skandal, priprema se njezino vjenčanje s budalastim sumještaninom. Rezultat svega navedenog jest šarmantno, nepretenciozno i duhovito ostvarenje koje obiluje altruizmom i pozitivnim duhom, elegantno režirano i raspoloženo glumljeno. Pored raskošno kolorirane fotografije Branka Linte, koji je naglašavanjem boja učinkovito pridonio nadrealnom i bajkovitom ozračju, te zgodno animiranih segmenata za koje je zaslužan Marko Meštrović, mamac za gledatelje razigrana je glazba sastava Cinkuši. Ukratko, Nosila je rubac črleni najšarmantniji je, najzabavniji i najpozitivniji domaći film unatrag dosta godina, i svakako zavređuje preporuku.