Brkljačićev pobunjeni čovjek

Pišući svojedobno o opsežnoj knjizi priča Marija Brkljačića Doručak za Bič (2019) spomenuo sam neke karakteristike koje su mi se činile važne za njegovo dotadašnje stvaralaštvo, a koje su se snažno potvrdile i u toj novoj zbirci: prezir prema diktatu materijalnog u odnosu na duhovno, pobuna protiv autoriteta, prisutnost alkohola i droge u životu njegovih junaka, svijest o društvenoj marginaliziranosti, solidarnost s radništvom, osjećaj beznađa i rezignacije da se prijeđu neke socijalne granice. Brkljačićev novi roman, Sam, u dobroj mjeri dijeli taj kontekst. 

Protagonistu romana, neprilagođenu dječaku a potom i odraslu čovjeku, ime Sam dala je njegova sklonost osamljivanju. Potječe iz radničke obitelji, roditelji se drže tradicionalnih vrednota: majka, prema kojoj na svoj način pokazuje sklonost, boji se te njegove usamljenosti i savjetuje mu da se uklopi u zajednicu i prođe uobičajeni put – završi školu, zaposli se, financijski stane na svoje noge, nađe djevojku. Otac mu je pak sugerirao da se ne ističe previše, da se drži po strani i bude u sjeni, da završi neki obrt i počne zarađivati za život, jer „život nije u glavi, nego je u rukama“. A onda je otac jedne noći skočio s mosta, „a nije bio pjesnik“, i taj događaj silno je promijenio Samov doživljaj života. Mjesece poslije očeve smrti provodio je u sobi, s knjigama, daleko od dječjih igrališta, povlačeći se u sebe; kad bi majka rano izjutra odlazila na posao, znao se zatvarati u ormar i tamo čučati sve dok se ne bi vratila. Ona jednostavno nije htjela priznati da je samovanje dječakov izbor, ali se i sama jednom pred njim požalila: „Neizdrživo je biti u svijetu, a htjeti pobjeći od svijeta“. Dječak se pak pitao kako će majka dalje sama: „Sama sa mnom. I ja sam, s njom.“  

Izd. Durieux, Zagreb, 2022.  

Događaji u romanu nisu izloženi po vremenskom slijedu, a u pojedinim poglavljima mijenja se i pozicija naratora, što tekst čini složenijim pa se od čitatelja zahtijeva povećana usredotočenost. U većem dijelu romana pripovjedač je glavni junak (u prvom licu), a kadšto je posrijedi neutralni pripovjedač (u trećem licu), i to u situacijama kad se autor u nekom obliku referira na literarnu praksu drugih pisaca. U romanu se, u nekoliko čvorišnih točaka, uglavnom na psihološkoj i socijalnoj razini, propituje tema potrebe za odlaskom u neki (pretpostavljeni) bolji svijet i nižu razlozi koji tu potrebu snažno provociraju. Glavni junak u više navrata, s čvrstim uvjerenjem i odlučnošću, izražava želju da pobjegne iz svoga grada i zemlje (a želja se, u njegovu slučaju, ne može realizirati zbog siromaštva): „Dovraga, trebam otići odavde, otići iz ovog grada, iz ove egzistencije, iz ove zemlje-pećine, otići iz ove pećine u kojoj ubrzano ludim, a koja se raspada, trebam otići prije nego što se sve uruši i zatrpa me, trebam pobjeći glavom bez obzira, kao pas iz goruće kuće.“ 

Druga su čvorišna točka romana razni događaji, situacije, loše navike i običaji koji protagonista „užasavaju“, dižu mu tlak i narušavaju mentalnu ravnotežu. Sam ispisuje cijele stranice tih pojava koje mu dižu tlak i dovode ga u iskušenje da reagira eksplozivno ili neprimjereno: užasava se npr. kad razulareni susjedi ispaljuju rakete, bacaju petarde i topovske udare poslije sportskih bitaka; užasava se i babe s prvog kata s licem kao od krep papira, te babe mumije vječito u braon šlafroku, a koja vazda briše prašinu s gelendera i listova fikusa i drugih biljaka kojima ne zna naziv, a koje uzgaja u saksijama ispred svoga stana;  užasava se ovog ružnog, turobnog, čemernog naselja u kojem je rođen i gdje živi okružen susjedima-sjenama, susjedima-crvima, susjedima-krticama, susjedima-stršljenima koji pomno prate svaki njegov pokret, a prate ga jer im je čudan, jer je izglobljen, jer je iščašen, jer nije poput druge djece, jer je šutljiv i povučen, a zbog ovog mjesta zgrčen spava u krevetu i sanja teške, grozomorne snove… Treća je čvorišna točka pobunjeni čovjek – „taj luđak nije ništa drugo nego čovjek koji je pobunjen jer je čovjek, koji se ne miri s time što je čovjek, on je onaj koji je (…) duboko očajan i nijem (…), on zapravo nema nikakve šanse, njegov je trud uzaludan (…).“ 

Brkljačićev je roman često težak, tjeskoban, depresivan, ali čini se ne više težak, tjeskoban i depresivan nego što su to vijesti i slike koje nam svakodnevno serviraju mediji. I ne treba smetnuti s uma da njegova proza manje ulazi u socijalne i sociološke probleme teme, nego se prije svega se bavi pogubnim učincima na psihu svojih junaka, što je u književnom smislu produktivnije. Usto i nije cijeli tekst romana u sivim i tamnim tonovima kako bi se u prvi mah moglo pomisliti; ima na jednome mjestu opis divovskog brijesta čija slika prerastA u simbol otpora nevoljama i slavljenje života: „(…) osjetio sam kao da mi je taj stari brijest, to monumentalno stablo kraj panja na kojem sam sjedio (…) htio ispripovijedati svoj život i to od samog početka, dakle, dok je bio sjeme u zemlji, zatim mladica pa sve do danas. Dovraga, pokušajte zamisliti tu višedesetljetnu, čak višestoljetnu borbu, doista, pokušajte zamisliti tu žudnju za suncem, tu glad za životom, to uzdizanje, taj napor, to probijanje uvis, taj veličanstven rast kroz sva vrela, sušna ljeta, cirkonaste magluštine i jesenske kiše, silovite oluje i snjegove, sve ciče zime, duge, mrkle, ledene noći (…).“

Brkljačić je u svoj tekst ugradio i jedno lijepo poglavlje o ruksaku punom knjiga – u pohvalu piscima koje voli čitati i kojima zacijelo dosta duguje u svom stvaralaštvu.