2 + 2 = 5

Reizdanja starih albumskih klasika i dalje su okosnica funkcioniranja diskografske industrije u dvadesetim godinama 21. stoljeća, a početak ove jeseni obilježit će još jedan sličan pothvat: remiksirana inačica jednog od podcijenjenih albuma Pink Floyda. Riječ je o ostvarenju Animals koji je sastav objavio početkom ‘77, a koje je do danas ostalo u sjeni, pomalo zanemareno. Kronološki stiješnjen između mnogo poznatijih Wish You Were Here (1975) i dvostrukog The Wall (1979), Animals se distopijskim ugođajem, ledenijom produkcijom (i bez hit-singla), doista čini manje pristupačnim od ostatka njihova opusa. No kad se slušatelj jednom uspije probiti u sumorni svijet životinjskih metafora, optočen ambicioznim aranžmanima i perfektnom izvedbom najslavnije postave grupe – u tom svijetu ostaje zauvijek, pitajući se što ga je snašlo.

Animals stiže u svježem miksu starog suradnika, producenta Jamesa Guthrieja, s redizajniranim i osuvremenjenim ovitkom, ali ipak bez novih popratnih bilješki koje je Roger Waters kao većinski autor i tvorac koncepta prije naručio od novinara Marka Blakea, autora i u nas prevedene biografije benda Kad svinje polete. Njegov esej Daveu Gilmouru očito se nije svidio, pa je uložio veto sve dok Waters nije popustio i složio se s inačicom bez popratne bilješke. Kronične nesuglasice dvojice ključnih članova dovele su do pomicanja datuma izlaska, no to je manje bitno.

Pink Floyd: Animals, reizdanje

Kako zvuči nova inkarnacija Životinja? Skladba Dogs, koja je premijerno predstavljena u kolovozu, sugerira da je Guthrie obavio solidan posao – zvučna slika dobiva nove nijanse, pojedini instrumenti (Wrightove klavijature, Gilmourova fluidna gitara, Masonov bubanj) ponešto su promijenili „poziciju“ u odnosu na originalni miks iz ‘77, pa to stvara nove temelje za rasprave o tome koja inačica albuma Animals životnije odražava umjetničke namjere grupe na vrhuncu kreativne moći.

No smjestimo li stvari u širi kontekst, stare poruke s tog LP-a nisu nimalo zastarjele. Dakako, koncept je nadahnut satiričnom alegorijom Georgea Orwella Životinjska farma – kritikom društva, ljudske prirode i svijeta u kojemu su svi formalno jednaki, ali su neki „jednakiji od drugih“. Priča u kojoj različite životinjske vrste, poput borbenih pasa, despotskih svinja i podčinjenih ovaca, predstavljaju drukčije tipove ljudi, uglavnom je poznata. Premda je grupi Pink Floyd to poslužilo kao polazni okvir, Blake u spomenutoj biografiji podsjeća da je Watersova verzija priče modificirana u odnosu na Orwellovu. „U verziji Floyda ovce nadvladaju ugnjetače“, piše on, dodajući da je to bio pozitivan epilog koncepta koji nikad nije bio uspješan poput koncepata njihovih prethodnih, komercijalno moćnijih ostvarenja. Ako je Orwell 1940-ih knjigu napisao „šokiran činjenicom da se u borbi za vlast u prvoj zemlji socijalizma uvelike gaze proklamirani visoki ideali“, onda su Pink Floyd stvar prenijeli u modernu Britaniju 70-ih, obrušavajući se na kasni kapitalizam u najširem smislu.

Gledajući u retrospektivi, Orwellovo lucidno seciranje autoritarnih sustava pokazat će se kao zahvalan temelj u mnogim opusima s područja rocka, popa, pa čak i soula i hip-hopa. Valja pritom posebno istaknuti Davida Bowieja, koji je u svojoj post-Ziggy Stardust etapi bio toliko fasciniran utjecajnim romanom 1984. da ga je sredinom 70-ih poželio pretočiti u mjuzikl. Njegove su ambicije zbog komplikacija s autorskim pravima ipak bile reducirane na intrigantan konceptualni album Diamond Dogs, s klasicima poput Big Brothers i 1984 – pjesmama koje izravno evociraju sadržaj Orwellova remek-djela.

Motivi kao što su depersonalizacija, kulturni terorizam i emotivna ravnodušnost i danas opterećuju suvremeno društvo – kao i u vrijeme kad ih je Orwell artikulirao u romanu, odnosno sedamdesetih, kad ih je Bowie ugradio u vlastitu umjetničku viziju. Doduše, unatoč tematskim sličnostima, Diamond Dogs nudi vlastitu inačicu distopijske fikcije. No sličnost je ključna. Poput Orwellova, i Bowiejev je svijet podložan uništenju; riječ je o viziji civilizacije u raspadu, o prostoru nevolje, zločina, propadanja i (kako piše engleski filozof Simon Critchley) „izokrenutoga konzumerizma“. To je svijet iz pjesme Diamond Dogs, u kojemu „deset tisuća humanoida u malim plemenima / žudi za najvišim od sterilnih nebodera / poput čopora pasa udarajući o staklene fasade / Avenije Ljubi me.“

Što glazbenike privlači Orwellu? Očito je averzija spram autoriteta i apsolutnoj moći barem načelno ugrađena u DNK popularne glazbe, a posebno njezinih ekstremnijih oblika kao što je punk: nije čudno da se aluzije na Velikog brata i „‘84. koja kuca na tvoja vrata“ mogu čuti i u opusu politički osviještenih Dead Kennedysa – grupe koja je na svoj satirički zub uzimala sve što joj se našlo na putu, od krajnje ljevice do desnice, hipija, liberala, konformizma, američke demokracije, uključujući pankersku supkulturu iz koje su iznikli.

Orwell se 1980-ih posve prirodno uvukao i u hladni svijet britanskog synth-popa, zahvaljujući tandemu Eurythmics koji su (kada, ako ne 1984. godine?) potpisali glazbu za filmsku adaptaciju slavnog romana. No Orwellovo djelo zahvaća žanrovski mnogo šire i vremenski dublje. Dobro organizirana propaganda poništava ne samo osobni karakter nego i logiku zdravog razuma, o čemu progovaraju i prvaci engleske indie-rock-tjeskobe Radiohead u primjereno neurotičnoj skladbi 2 + 2 = 5 s albuma Hail To The Thief iz 2003. Teško je i zamisliti izravniju referenciju na Orwellove pesimistične vizije. Ta je vizija, kako smo istaknuli, svevremenska, univerzalna, ona funkcionira bilo gdje. O čemu, uostalom, svjedoči činjenica da je veliki soul-majstor Stevie Wonder – dvije godine prije Bowiejevih Dijamantnih pasa – na jedan od svojih najboljih albuma, Talking Book (1972), uvrstio uglazbljeni socijalni komentar, pjesmu Big Brother.

„Veliki brat“ ovdje će iskrsnuti u posve drukčijem kontekstu, u kontekstu predsjedničkih izbora i borbe za prava američkih crnaca, getoiziranih i zaboravljenih, stisnutih u mračnim, zabačenim kutovima urbane džungle. Drugim riječima Orwellovo se štivo uvijek, pa i danas, prema riječima profesorice povijesti medija Jean Seaton, iščitava kao „priručnik za teška vremena“.