Udomljavanje Sunca

Teatar sjena 

Predvečer s balkona motrim atletičare

koji trče nebom ujednačenim ritmom.

Pitam se, da nije zašlo sunce, bi li njihova

mišićava tijela bacala sjene na Zemlju, 

bi li te sjene prešle preko susjedovog vrta

i mlohavih bedara neumorno izlaganih suncu.

Na Zemlji

sjena muškarca iza obješene plahte

pruža prelji ruku iz koje viri nit.

Pa reče: Načini gnijezdo!

Ili: Opori gnijezdo.

Ali izgubio se zvuk.

Iza tkanine

zastrašujuće uvećan roj muha prelijeće

provalije neba i zvjezdane gromače. 

Kad ponovo promotrim nebo,

vidim da trkači ne trče jednako.

Sada su im neki koraci usporeni,

drugi neuvjerljivo brzi.

Povijaju leđa i njišu glave

kao da slijede zvukove afričkog bubnja.

Afrika u svemiru?

Kao da svemir nema svoju Afriku!

Kontinente koje je preko indiga neba

kopirao na Zemlju.

-

Marc Chagall

Davor se vraća iz azila za napuštena nebeska tijela.

Udomio je Sunce poput psa.

Vadi ga iz jakne i kaže: Evo, za sada ga držim

u maloj džepnoj svjetiljci.

Zadovoljna, gledam ljubimca u privremenoj kućici.

Suzdržavam se da mu previše ne tepam.

No drugo jutro Sunca više nema.

Tražimo ga u predgrađu, idemo čak do obližnjeg sela,

ali ni tamo našeg ljubimca nema.

Na raskršću ugledam Marca Chagalla kako udomljava

naše crveno Sunce na semaforu.

Polako mu prilazi i pripitomljava ga.

Svakim danom sve više kolonizira san.

No Sunce i njemu odbjegne i lebdi visoko na nebu

sa snovitim bićima, bokorom, svijećnjakom, pticom.

Chagall ga više ne dohvaća.

Eno, već je nad šumom i vrijeme je za obračun 

volontera svjetla s pristašama tame.

Marc čeka da dvije ekipe, svaka na svoju stranu,

povuku konopac od lišaja i lišća.

-

Povijest pušač 

Obzor podsjeća na presavijene novine.

A šuma na nagorjeli papir u kojeg omara

omata debla umjesto duhana.

Samo da u nju ne uđu ratnici

i povijest pušač s vijetnamskim sindromom.

Šuma vjeruje da je u slavonskoj ravnici

vatra samo još jedna rashodovana noć.

Kasniš, opominje sat.

Šuma je već rasprodala mrak

i desetljeće kojem nedostaje kutnjak.

Krezuba, loš je svjedok, ima rupe u sjećanju.

U njima vrijeme rezbari misli.

Dok drži dlijeto,

mijenja sve što mi nudi truba

u čiji zvuk sjedam na rubu šume.

I truba sve mijenja.

Još noćas htjela je raspustiti drveće.

No jutros sve opet skuplja, nudi se smislu.

Ne sjeća se da je, neposlušna, ikada isplazila jezik.

Ne vjeruje mi jer mi je odjeća u neredu,

ne znam upeglati stabla

poput ravnih crta na nogavicama.

A jutro je upeglalo sjetu, registrirala je.

-

Bob Dylan 

Tragači za rečenicama, uz Savu, prosijavaju kroz sito

čestice svjetla i imenice.

Iz daljine ne vide je li koji našao poneki zlatni grumen.

Bob Dylan, pjevajući Man Gave Names To All the Animals,

protiskivao je riječi i glazbu kroz sito kasnih sedamdesetih.

Životinje i englesku gramatiku ocijedio je i spremio

u zlato rocka.

Ali što je s biljem? Je li ono sve već u pjesmi imenovano?

Na početku množile su se šume pa su i pjesme nastanjivane piljevinom, šuminim brašnom.

Pile su posvuda ostavljale tragove koštanog praha stabala.

To brašno ulijepljeno je u krevete-kosturnice,

stolice-kosturnice, ormare-kosturnice.

Povijest je postala piromanka, sve češće pali šumu

u solo izvedbi.

No svi su zadovoljniji ako je ruši.

Kad šuma nestane, kupovat ću je kao suvenir.

Poput berlinskog zida.

Možda će se moći nabaviti baš u gradovima,

vidljiva kao prah i pepeo u malim urnama s kraja svijeta

gdje je već sve imenovano.

-

John Lennon 

Vidjeti dva sunca isto je što i vidjeti kraj svijeta,

pomislila sam.

Kraj ili njegov kroj?

Nepobitno je, i Lennon je bio krojač kad je

s McCartneyem izrezivao oblike svijeta.

Norvešku šumu.

I utisnuo u nju glazbu poput podstave. 

Ako uginem, već ću nekako prezimiti

u neugrijanoj šumi, misli ptica

koja upravo prelijeće onu slavonsku.

Zna da je Lennon mrtav i više ne može

upaliti vatru u Norveškoj šumi.

Ponekad u snu Davor i ja uzimamo škare, 

izrezujemo svoju šumu.

U nju unesemo doručak.

Rekla sam Davoru: Kupi pola kilograma

domaćeg sira.

Četvrtkom i subotom žene na požešku tržnicu

donose u sir iscijeđene mliječne riječi s neba.

-

Ruke 

Ruka budi vazu i u nju stavlja potočnice.

Potom odmiče porculan, pušta ga da zaplovi

stolom kao da je čamac, a ne sićušno kopno.

Ali i ruka je kopno, izgubljeno između neba i zemlje.

Podrhtava dok se grude oblaka spuštaju prenisko

pa upadaju u mlijeko na stolu. 

Ruka-grabilica razvrstava ih u zdjelice.

Servira šnenokle.

Glava joj govori: Oblaci su se petljali

u nešto što ih se ne tiče.

Pali su jer su prenisko uhodili šumu.

Ali i snijeg je pao kako bi slušao

sve neujednačeniji puls stabala.

Uhu se učinilo da čuje na Dnevniku:

I šuma na sjeveroistoku zemlje zarađuje

kao striptizeta. 

Uho, samo da je usta, reklo bi: Šuma diše

i noćna ruka dijeli njene izdisaje.

 

U kući ruke naslagane jedna na drugu

četiri su lego kocke.

U šumi ruke naslagane jedna na drugu

bršljan su.

Četiri ruke naslagane jedna na drugu

u šumi su kuće i u kući su šume.

Blokovi-ruke sazidali bi zaštićen svemir,

sigurnu kuću,

da donja ruka nije premještena na vrh. 

No zid bez potpornja pada u bezdan.

U kući uz šumu Bog upravo mijesi tijesto ruke.

Uho čuje njegovo disanje.

Suho i već godinama umrtvljeno tkivo tanjura

s pakošću dotiče ruku koja se nadimlje

kao da je dizano tijesto.

Magla uči iz grešaka palih oblaka.

Šnenokle iz zdjelica čitaju joj svoje legende.

No ako se visoko digne,

možda je kao plijen ugrabi pustopašni lovac, 

ruka obližnjeg planeta.

 -

Sve oko mene je plijesan 

Sve oko mene je plijesan: zemlja, šljunčani put, krošnje.

Čak i nebo kojim idu svatovi i muzikaši,

redaju se odavno svršeni državni udari i građanski ratovi,

zime i ljeta.

Aleja javora postala je plijesan i sasvim je nevažno

kojem pljesnivom gradu pripada.

Podivljale rečenice pljesnivih šuma žive u čoporu.

Postale su zvijeri i jedu meso plijesni.

Demoni grade pljesnive kuće posred ceste,

a uvečer pune Mjesec pljesnivom vatom kao da je jastuk.

Moja majka briše ormare i čisti zidove pljesnivom četkom.

Plijesan obavija oca na balkonu na kojem stoji

i ne može je ukloniti.

Posvudašnja plijesan obrasta kožu.

Na mojim japankama izrasta u perje i hoće i s njih

poletjeti u nebo.

Sljedeće večeri Mjesec ima drukčiji sastav.

S prozora se dobro vidi kako demoni u njega ubacuju

okamenjenu sol.

No i ona je paravan za plijesan.

Demoni su već umorni.

Pred jutro samo privremeno posustaju.

Jedan mornar u uniformi koja dijabolično raste

nagovara plijesan na samoubojstvo.

Jedan mornar bezuspješno je nagovara

da skoči s Mjeseca.

-

Nijemi Bog

Svemir je pun glasova,

no sve što Bog ili neki svetac izgovore,

dok dođe do čedomorke Lily,

više nema zvuka.

Ona jedino nazire kako se Bogu,

na udaljenosti za koju mjernu jedincu ne zna,

jezik povija kao list na vjetru.

 -

Dlaka i konac

Kad prhnu golubovi,

nebo ih zapošljava kao pročelnike leta.

Koristi njihove oči jer nema svoje.

Rabi ih umjesto GPS-a pa uputi:

Jedino deblo na livadi

izdaleka ćeš razaznati

kao zarez, dlaku koze.

Iako ravnica nije kostrijet.

Tko koga kuša?

Nebo livadu ili livada nebo dok tumači

što prikazuje vez na njemu.

Kad ojača sunce,

nebo vidi livadu kao divovsku deku

s nekoliko nagih tijela.

Livada zavidi nebu čiji je konac sve blještaviji

pa zlatovez gmiže po njemu kao zmija.

 

***

Priredila DARIJA ŽILIĆ

Prepoznatljiva poetika

Lana Derkač autorica je više zbirki pjesama, nagrađivana je, uvrštavana u brojne antologije, a djela su joj prevedena na mnoge jezike. U Vijencu donosimo ciklus pjesama pod naslovom Udomljavanje Sunca, iz zbirke koja je upravo dovršena, Azil za nebeska tijela. Riječ je o odličnim pjesama koje se nastavljaju na prepoznatljivu poetiku Lane Derkač, no donose i inovacije, prije svega u ludičkom aspektu, jer nove pjesme povezuju prirodu, povijest, pop-kulturu, arheologiju i svemir na iznimno dinamičan i originalan metaforički način. U temelju jest upravo nebeski svijet, dok je Zemlja tek mimesis univerzuma: „Afrika u svemiru? / Kao da svemir nema svoju Afriku! / Kontinente koje je preko indiga / neba / kopirao na zemlju.“ Kritika je uočila da je u središtu autoričina pjesničkog jezika upravo odnos s Drugim, te intermedijalnost. Sanjin Sorel ističe i kao zanimljivu osobinu poezije Lane Derkač „antropologizaciju prirode s naglaskom na egzistencijalnom osjećanju te stvarnost koja naglašava prazninu“. Posebno treba naglasiti komunikaciju, koja je često temeljna relacija u pjesmi. Riječ je o komunikaciji između njih dvoje, njega i nje, ali u poeziji Derkačeve grad se dopisuje s nebom, smrt ima svoj rukopis. U pjesmama Lane Derkač sve je povezano u kolopletu kaosa. Već u prethodnim knjigama priroda nije shvaćena kao odvojena od povijesti, uz nju se vežu i pojmovi koji su iz sfere politike ili još nekih disparatnih područja. Kako je uočila i Tea Benčić Rimay pišući o poeziji Lane Derkač, pjesnikinja u poeziju uvodi grube lekseme iz svakodnevnice. Nekad su to motorne pile, neboderi, a u novim pjesmama spominje se radio koji se povezuje s pljačkašem, svemir s nasiljem (kao obiteljski nasilnik), a u novim pjesmama nebo je povezano s atletikom: „Predvečer s balkona motrim / atletičare / koji trče nebom ujednačenim /ritmom.“ Personifikacija je važna zato što se i predmeti i ljudi „useljavaju“ u metafore te se stvara beskonačan niz prenesenih značenja. Zanimljiva je i pjesma Staviti točku iz prethodne zbirke, Hotel za mrtve, jer u njoj se opisuje proces označavanja koji se nikad ne može zaustaviti: „Podebljam točku i izblijedi je sunce. / Potom je neki događaj pretvori u zarez / što reže nebesku plijesan.“ Plijesan se javlja kao lajtmotiv i u novim pjesmama: „Sve oko mene je plijesan: zemlja, / šljunčani put, krošnje. / Čak i nebo kojim idu svatovi i / muzikaši, / redaju se odavno svršeni državni / udari i građanski ratovi“. Jedna je od relacija o kojoj govori autorica povijest – svemir, odnos vremena i beskonačnosti, važno je i spominjanje Boga, ovaj put je riječ o „nijemom bogu“ ili Bog koji je domestificiran: „U kući uz šumu Bog upravo mijesi / tijesto ruke. / Uho čuje njegovo disanje.“ Kao konstanta u poeziji Derkačeve u posljednjim zbirkama pojavljuje se dijalog, obraćanje lirskom junaku Davoru, kojem junakinja poručuje, na kojeg se naslanja, a ti su dijalozi nerijetko i upad stvarnosti u tkivo pjesme, koja postaje sve apstraktnija. U novom ciklusu nalazimo pjesmu Marc Chagall, možda i ponajbolju, u kojoj se lirski subjekt Davor vraća iz azila za napuštena nebeska tijela. Sunce je personificirano, ono je poput psa koji se udomljava, gubi, pa nalazi u fantazmagoričim slikama Marca Chagalla. No Sunce ne ostaje zarobljeno na platnu, ono bježi „već je nad šumom“, i čini se da u tom demonskom svijetu, kako ga Derkačeva opisuje, vrijeme je konačno za manihejsku borbu: „Obračun / volontera svjetla s pristašama tame.“ I kad se spominje odnos teksta i prirode, to je pak kontinuitet poetike Lane Derkač još od zbirke Šuma nam šalje stablo e-mailom, gdje nalazimo semiotiku šume, jer „tiskana slova u šumi izazivaju nesvjesticu“. U pjesmi Šuma i njene sestre iz spomenute zbirke spominje se povezanost tijela i drveta „nazrijet ću stablo / što pije i raste iz mog krvotoka“. Šuma je živo biće, ima sestre „njene divlje sestre“. Priroda ulazi u urbani ambijent i u tijelo, a komunikacija s prirodom je tehnologizirana. U novim pjesmama povijest je pušač, a šuma podsjeća „na nagorjeli papir u kojeg omara/omata debla umjesto duhana, dok je povijest postala „piromanka, sve češće pali šumu“. Niz pjesama u zbirci predstavlja svojevrsni prikaz simultaniteta, paralelne svjetove u različitim dijelovima Zemlje, pjesnikinja spaja pop-kulturu, metatekstualnost, snovitost (pjesme John Lennon i pjesma Bob Dylan). Na kraju, riječ je o odličnim pjesmama kojima Lana Derkač nadograđuje svoju poetiku, koja postaje sve izbrušenija, dublja i preciznija, te metaforički nadrealna jer sjajno dočarava izraziti tenebrizam suvremenog svijeta, s tim da je za razliku od poetike prošle knjige, Hotel za mrtve, Derkač u novom ciklusu još više okrenuta Suncu, svjetlosti, ludičnosti i mašti.