Oprezno s kipovima

U staro doba bili su oprezniji s kipovima po Zagrebu, i katkad im dugo tražili pravo mjesto. Jedan sveti Juraj dugo je životario u Jurjevskoj dok ga nisu s konjem parkirali pred Kamenita vrata, drugi se selio dvaput: prvo su ga iz Maksimira donijeli na Strossmayerov trg, a odande prenijeli do HNK; bana Jelačića malo su pomaknuli i čak okrenuli; spomen-ploču za psa Pluta iz dvorišta Oktogona prebacili su u Bogovićevu; Julije Klović izvorno je bio pred HNB-om pa je prekomandiran na Gornji grad; Bogorodica i anđeli bili su namijenjeni za Markov trg, ali se zaključilo da su preveliki, i sad su na Kaptolu; Rendićeva fontana spuštena je s Griča u dvorište MUO-a; najneodlučniji bili su s Ribarom sa zmijom Simeona Roksandića, koji je, nakon razmatranja ideje da bude pred Umjetničkim paviljonom, pa iza HAZU, konačno smješten na Jezuitski trg, da bi ga ondje još malo mrdnuo u stranu Hugo Ehrlich.

Zapanjuje zato lakoća kojom se ovog ljeta čak trinaest kipova velikana spustilo u središte Zagreba. Riječ je o turističko-komercijalnoj akciji nazvanoj Sit & Meet – Staza hrvatskih velikana, koju su osmislili piarovci Ante Bogdanić i Hrvoje Markešić. Skulpture su djela Nikole Vudraga (Nikola Tesla), Jelene Mavrić Varga (Ivan Meštović, Ruđer Bošković i Dražen Petrović), Georgette Yvette Ponté (Marin Getaldić), Ive Šintić (Marko Polo), Jelene Kašić (Milka Trnina), Sanjina Vinkovića (Slavoljub Penkala i Ivan Vučetić), Paule Banić (Nikola Šubić Zrinski), Petra Popijača (Andrija Mohorovičić i Josip Belušić) te Petra Varge (Faust Vrančić). Može se činiti da su donijeli drva u šumu. Penkala i Vrančić već imaju bistu u Tehničkom muzeju, Dražen Petrović ima jako dobru skulpturu na trgu koji se zove po njemu, koju je izradio Kuzma Kovačić; Meštrovićev Tesla je u centru, Zrinski kod HAZU-a, a Bošković na čak četiri mjesta: na Bijeničkoj je kip, a biste su na Zrinjevcu, Ferenščici i pred Tehničkim muzejom; Milka Trnina nema kip, ali postoji natpis o njoj na kući u kojoj je umrla, u Demetrovoj 5; i Mohorovičića spominje ploča na zgradi Državnoga hidrometeorološkog zavoda u kojoj je došao do otkrića diskontinuiteta gustoće Zemlje između kore i plašta, a u travnju ove godine ispred zgrade je otkrivena i skulptura kipara Nikole Džaje.

Ruđer Bošković Jelene Mavrić Varga ispred Kamenitih vrata / Snimio Luka Cerovina

Ima dakle kipova i bista, i to boljih od ovih novih, ali ova stvar je namijenjena turistima. Kipovi naime sjede po kafićima, i uz njih se možete slikati, besplatno ili u sklopu plaćene ture, a s pomoću QR-koda možete i saznati zašto je netko važan. Dok su se nekad kipovi postavljali da bi bili znak, danas se postavljaju da bi se na njima zaradilo; stari su velikani služili tome da se građanin uzdigne do njih, a novi su smanjeni na našu veličinu, kako bismo uz njih mogli sjesti i popiti kavu. Kič uvijek reciklira nečiju izvornu ideju, i to čini neumjereno i u velikim serijama.

Ideja koju Sit & Meet štanca uveo je u Zagreb Ivan Kožarić 1978. kada je napravio Matoša i klupu na kojoj sjedi, zagledana u panoramu Zagreba koji je toliko volio; sličnim je putem krenula Marija Ujević-Galetović i 1986. izradila Šenou naslonjena na oglasni stup. Malo mi je ovo drugo previše, ipak se gospon ne bi tako klošario, ali barem su obojica smještena na svoju mikrolokaciju – pjesnik u blizini rodne mu Jurjevske, romanopisac pred rodnu kuću. I to je bilo sasvim dosta te fore, što se pokazalo uskoro kod podizanja spomenika Ujeviću. Privatni donator uvjetovao je financiranje time da se Ujević postavi u njegov boemski milje, pred Kavkaz ili Tip-top, što se pokazalo nemogućim jer je Kavkaz postao šminkerski, a Tip-top je srušen, pa se Tin skrasio u Varšavskoj. No birtije su mu sudbina: stolovi su došli k njemu, i sad je posve zakriven jezivom terasom kafića.

Kafići vladaju zagrebačkim ulicama, to su inicijatori ture Sit & Meet dobro shvatili, pa dizajnirali velikane po mjeri suvremenika kojima životi, kako je to rekao Francis Scott Fitzgerald za svoje sunarodnjake, imaju samo prvi čin – s tim da mi u njemu sjedimo sve vrijeme uz piće. Srećom, ima i ugodno iskustvo ovoga zagrebačkog ljeta, a to je ovogodišnji projekt Okolo Ane Mikin i Tine Kovačićek. Prijašnjih godina proslavile su se neukusom koji, kao i Sit & Meet, podupire Turistička zajednica grada Zagreba, i koji onečišćuje okoliš nazoviumjetninama. Nije ni ove godine sve odmah postalo žito, ima kukolja itekako, ali pravo je osvježenje skulptura Zvizdan Mateja Vukovića – nešto šareno, veselo i rastopljeno na zrinjevačkoj klupi; simpatična su i zrcala u parku Bele IV. Stelle Leboš i Ive Rodić Novak, iako ne i originalna, ali veoma je zabavno stajati među njima i hvatati odraze likova i zelenila; no zločeste pop-art-karikature Nikoline Ivezić, koja je velike figure influencera i šminkera postavila na Ilici da žicaju za džin, botoks ili električni auto, jednostavno su vrh, i etički i estetski. Umjetnosti, dakle, ipak ima, ali ne u patetičnim i anakronim velikanima, dizajniranima za najniži ukus i elementarno obrazovanje. Za kraj ima dobra i loša vijest. Dobra je da će velikane odnijeti kad završi turistička sezona. Loša je da na stranici projekta Sit & Meet piše da su im ovih trinaestero veličanstvenih tek prvi korak. Može dakle biti još gore.