Jubilej najvećega živućeg kajkavologa

Da smo intervju radili za neke druge novine, nazvali bismo ga životnim. Jer povod mu je sredinom lipnja napunjenih 75 godina Alojza Jembriha, života toliko bogata da bismo prostor višestruko mogli ispuniti i samo nabrajanjem biografskih i bibliografskih podataka. Od 2018. professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta, školovanje je započeo u svome Gregurovcu Veterničkom kod Mihovljana, nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te na bečkom

Sveučilištu studijem slavistike, povijesti umjetnosti i filozofije, gdje je tezom iz starije hrvatske književnosti o Antunu Vramcu i doktorirao 1977. pod mentorstvom glasovitoga profesora Hamma. I sam je karijeru završio profesurom na hrvatskoj književnosti starijega razdoblja na Fakultetu hrvatskih studija predajući od 1998, a prije toga predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu te gostujući na više sveučilišta izvan Hrvatske. Radio je i u Zagrebu, u Staroslavenskom institutu i Institutu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a bio je u Njemačkoj stipendist Humboldtove zaklade.
Znanstvenoistraživački rad Alojza Jembriha usmjeren je osobito na područja povijesti hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalektologije, slavistike, hrvatske kulture, hrvatskoga školstva, kajkavske književnojezične baštine i gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnopovijesne protestantistike. Filološke radove objavljuje od 1974., autor je 17 zasebnih knjiga i više od 200 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Glavna su mu djela: Život i djelo Antuna Vramca (1981), Prilog proučavanju hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991), Na izvoru gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti / Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten (dvojezično, 1997), Hrvatski filološki zapisi (1997), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007). Uredio je katalog izložbe Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996), kojoj je bio i jedan od organizatora.

Snimio MIRKO CVJETKO

Pretiskom ste objavili pedesetak djela iz starije hrvatske književnosti i popratili ih stručnim pogovorima. Zašto je to uopće važno u vremenu i u narodu u kojem se malo čita i recentna književnost?

Ako znamo da je kajkavska književnost stara više od 350 godina i da se o njoj do osamostaljenja RH u hrvatskoj književnoj povijesti nije na zasluženi način pisalo, a niti u školskim udžbenicima nije imala mjesto koje joj pripada, onda sam pretiscima kajkavskih književnih djela želio osvijestiti stručnu i ostalu javnost da hrvatska književnost nije samo ona pisana štokavštinom nego u korpus hrvatske književnost valja i danas uključiti kajkavsku književnost, specifičnu po žanru, namjeni i jeziku.

Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini sa suradnicima iz Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i krapinskog Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo uspijevate organizirati već puna dva desetljeća. Rujanski bi trebao biti posvećen vama. Kako ocjenjujete njegovu ulogu, s obzirom na to da gotovo svake godine završavate opetovanim zaključkom da kajkavski u školi postane izbornim predmetom? Sličan prijedlog odaslali su i iz Kastva, ne samo za čakavski nego za dijalekte, idiome, zavičajne govore… Bezuspješno. Pojedine egzotične govore uspjeli smo uvrstiti u popis nacionalne nematerijalne baštine. Što, prema mišljenju Hrvatske enciklopedije, mrežnog izdanja, „najplodniji suvremeni istraživač hrvatske kajkavske baštine“ sudi o tome?

Točno ste primijetili. Ove će se godine održati 21. znanstveni skup pod naslovom koji sam predložio prije dvadeset godina – Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Neki će kolege reći da je to znanstveni skup regionalnoga značenja. Slažem se, ali on je i od općega hrvatskog značenja, jer naslov govori da pridonosi novim spoznajama i vrijednosti jednog segmenta hrvatskoga identiteta. Tko to niječe, smatram da je izvan zdrave pameti. Dosad je objavljeno pet zbornika referata. Zaključci, apeli koje spominjete, doista ulaze u sociolingvističko polje i u jezičnu politiku RH. Mislim da bi se županije na kajkavskom govornom području trebale više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni. No to ovisi o sagledavanju realnosti, a ona je u činjenici da se kajkavska književnojezična baština, barem na kajkavskom govornom prostoru, cijeni i proučava bez primisli da se time ugrožava hrvatski standard novoštokavske osnovice.

Je li izgledno da će naši učenici prije i standardni hrvatski zamijeniti globalnim engleskim negoli da mogu ponovno učiti materinski kajkavski? Na čuđenje mnogih, i Mate Kapović ističe kako bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

Slažem s kolegom Kapovićem. No uz poznavanje kajkavskoga dijalekta, potrebno je ipak nešto učenicima moći reći o starijoj kajkavskoj književnosti od 16. do 19. stoljeća. No tu je drugi problem: kako to uključiti u nastavni kurikulum? Obično se, sve do danas, govori (i piše) da su učenici preopterećeni predmetima. Ne znam tko može sebi priuštiti taj luksuz i reći da je preopterećen znanjem i poznavanjem svoje književne povijesti? Hoće li engleski na globalnom planu nadjačati materinske jezike? Nisam prorok. No sve dok imamo svake godine 21. veljače – međunarodni dan materinskoga jezika, možda će hrvatski ipak opstati zajedno s kajkavskim. No na taj dan trebalo bi uključiti i svijest naše javnosti o postojanju kajkavskoga materinskoga jezika.

Kajkavskome književnom jeziku 2015. dodijeljen je međunarodni ISO 639-3 kôd kjv kao povijesnom književnom jeziku za razdoblje od 16. do 19. stoljeća, te u nekim suvremenim djelima. Mnogi su uvjereni: najviše vašom zaslugom. Iako postoje mišljenja kako, primjerice, ne samo poezije nego i suvremene hrvatske proze nema bez kajkavske (Kovač, Kolar), postoje (i u nekih kajkavaca) oprečna mišljenja o međunarodnom kôdu kajkavskom, jer da se njime naudilo ukupnome hrvatskom jeziku?

Za spomenuti kôd zaslužna je, prije svih, udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa, jer je njezin predsjednik Mario Jembrih tražio i obrazložio opravdanost, a registraciju kôda proveo je SIL International. Moja je zasluga više logističko-stručna potpora. Tog događaja ni danas u Hrvatskoj još nisu svjesni mnogi, pa ni neki jezikoslovci i akademici. Dobiveni međunarodni jezični kôd za kajkavski književni jezik odnosi se na jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. stoljeća. Dakle, jezikom na temelju kojega se u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika (dosad objavljeno 15 svezaka!). Zato mu i jest kodno ime Kajkavian Literary Language, a kôd je od velike važnosti za biblioteke po svijetu zato što su knjige tiskane na kajkavskom u njihovim katalozima stavljane i pod srpskohrvatski ili pod slovenski jezik. Slažu li se oni koji negoduju zbog kôda da se kajkavske knjige tako katalogiziraju? Ako se slažu, onda se odriču i dijela hrvatskoga identiteta. Stvari nisu tako jednostavne. Poručio bih onima koji taj kôd gledaju kao nekakvo odcjepljenje od hrvatskoga jezičnoga korpusa, da krivo gledaju, jer to nije uopće intencija tražitelja kôda.

I o kanonima se teško dogovaramo, a recentni nacionalni i vrlo utjecajni antologičari u širokom krugu zaobilaze kajkavsku i uopće dijalektalnu poeziju i prozu. Polemike se izjalove u nove sitne podjele. Kao najveći živući kajkavolog prava adresa ste za sud o tome.

Ako antologičari zaista zaobilaze kajkavska poetska ostvarenja u svojim subjektivnim antologijama, onda je to znak da upravo oni jezičnopoetski kajkavski odvajaju od općega hrvatskog korpusa. To pak znači da samo potvrđuju da danas treba pisati zasebne povijesti kajkavske književnosti. Govorimo u množini, jer toj književnosti pripada nekoliko svezaka povijesti u kojima bi bili prikazani svi kajkavski pisci od 16. do druge polovice 19. st. A onda cjelovita povijest suvremene kajkavske književnosti također u nekoliko svezaka. No pritom se postavlja pitanje: imamo li mi autora koji bi se takva posla prihvatili? Mislim da imamo. Jedino je nejasno hoće li ti autori, kada prijave takav projekt na natječaj koji objavljuju mjerodavne institucije u kulturi i znanosti, dobiti novčanu potporu. Ne želim ništa prejudicirati, ali mislim da bi takve institucije trebale imati sluha i za kajkavski korpus, bez zadrške. Pritom mislim na povjerenstvo u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti RH, koje odlučuje i predlaže novčanu pomoć za projekte.