Jezik kao nedovršeno umjetničko djelo

Barthesova točkica, zarezić, ranica – punctum koji doživimo u dodiru s umjetničkim djelom, ono što nas istodobno osvoji ljepotom i bolom, dogodilo se u ranom djetinjstvu Dragi Štambuku u dodiru s jezikom. Kao pripadnik čakavske govorne većine koja prevladava u njegovim rodnim Selcima na Braču, osjećao se podređenim u odnosu na sumartinske suškolce štokavce – jer je standard utemeljen na štokavici bio školska regula. Otada jezik kao nikad dovršeno ljudsko umjetničko djelo, ali i umjetno djelo, jer je nužna njegova standardizacija kako bi se razumjeli pripadnici istoga naroda, posve zaposjeda pjesnika, liječnika, veleposlanika, humanista i akademika Dragu Štambuka. U pogovoru svoje pjesničke zbirke Kad su miši balali molfrinu (2017) o Zlatnoj formuli hrvatskog jezika ča – kaj – što zapisao je: „Danas sam posve u njenom posjedu; formula vlada mnome i identitetska i kulturološka je osovina oko koje se prostire i svija, snaži i penje moj hrvatski jezik, zapravo – život cijel.“

Utemeljitelj Drago Štambuk i oliveatkinja Vera Grgac

U Selcima na otoku Braču, navečer 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a uoči 79. godišnjice talijanskoga fašističkog paljenja Selaca, pred pozornom publikom na Trgu Stjepana Radića ispred crkve Krista Kralja održana je 32. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča – kaj – što. Selačkoj publici predstavilo se devetnaest pjesnika iz svih triju jezičnih stilizacija: čakavske, kajkavske i štokavske i vrlo raznolikih osobnih poetika: Zvjezdana Čagalj, Sanja Mošić, Darko Rundek (u intermezzu dodatno otpjevao svoje dvije skladbe), Petar Tyran, Biserka Goleš Glasnović, Stanko Jerčić, Tomislav Žigmanov, Silvija Buvinić, Vera Grgac, Sanda Hržić, Vjekoslava Jurdana, Darija Žilić, Ivona Džimbeg, Hrvoje Peruzović, Marijan Grakalić  −  i izvan konkurencije Drago Štambuk, Vlasta Vrandečić Lebarić i Luko Paljetak, bivši ovjenčanici i članovi Povjerenstva.

Kajkavska pjesnikinja okrunjena maslinovim vijencem

Svehrvatsku 32. jezično-pjesničku smotru tradicijski otvori Drago Štambuk, utemeljitelj smotre i autor Zlatne formule hrvatskog jezika ča – kaj – što, publici se obraćajući na uzornom standardnom jeziku obogaćenu lijepim novotvorenicama i zastarjelicama. S nadom da će se dogodine ostvariti i 33. smotra, koje broj simbolizira Kristove godine i Božju puninu. I s naglaskom da je programski ključ u njezinu nazivu. Svehrvatska − jer prekoračuje granice hrvatske domovine (na ovogodišnjoj smotri sudjelovali su i govornici gradišćanskog i bunjevačkog idioma, Petar Tyran i Tomislav Žigmanov). Jezična − jer joj je sidrište u trojednome jeziku kao najdragocjenijem dijelu hrvatske baštine. Croatia rediviva, oživljena Hrvatska, izrečena na latinskome jeziku, priziva pak još jednu dionicu iz bogate hrvatske jezične baštine: uporabu latinskog jezika i pripadnost europskom kulturnom krugu od početaka pismenosti i državnosti, a odnosi se, kako istakne Štambuk, i na prošlostoljetno rađanje Domovine.

Na početku smotre publici se, s podrškom i nadahnućem, obratio Ivan Marijančević, načelnik Općine Selca, koja je suorganizator i logistička potpora događaju. U smotru nas je uvela Sandra Hržić, zagovornica očuvanja okoliša, pročitavši Nazorovu Maslinu koja je postala amblemom i zaštitnom pjesmom selačkih susreta. Nakon što je otkrivena prošlogodišnja 31. ploča sa Zida od poezije na kojoj su urezani stihovi ovjenčanika Ivana Kramara i nakon što je akademik Luko Paljetak lapidarno označivši njegovu poeziju poetskim iznenađenjem u novijoj hrvatskoj produkciji, započelo je pjesničko čitanje navedenih autora koji su se predstavili kao čakavci, kajkavci i štokavci pa i oni koji oživljavaju (ne)moguću hrvatsku koiné,  jezik Ozaljskog književnog kruga, koji se ostvario, ali se nažalost nije nastavio.

Skupna fotografija sudionika smotre / Snimio Luka Rocco

Ovogodišnja ovjenčanica, oliveatkinja ili omaslinjenica (namjerni pleonazam kao mala smjernica jezičnih mogućnosti) krunjenjem utemeljitelja Štambuka maslinovim vijencem postade kajkavska pjesnikinja Vera Grgac. Pobjedom iznenađena, ponovno je pročitala svoju pjesmu Mater Domovina na zavičajnom jeziku bistranskog kajkavskog narječja, na govoru svoga mjesta Novaka Bistranskih, desetak kilometara udaljenih od Zagreba. Time je izvorna kajkavska pjesnikinja promovirala jedinstveni idiom iekavskoga kajkavskog govora na prostoru čakavskoga, dijelom i štokavskoga, Brača kao još jedan prinos jedinstvu i jedinstvenosti hrvatskog jezika.

Jezična alkemija

I upravo se ovdje na Braču na mitskom selačkom trgu ostvaruje, kako naglasi Štambuk, apstraktna, ali i konkretna slitinizacija, amalgamizacija iliti koineizacija − spontana i neprisiljena jezična alkemija; u različitom suzvučju hrvatskih narječja, govora i osobnih poetika, s vjerom u Riječ kao kuću bitka dok se stvarni svijet urušava nakon velepošasti krunatoga virusa, potresa u Hrvatskoj i rata u Ukrajini. Pogled u povijest, sadašnjost i budućnost zastane sjedinjen toga dana i zaboravi se tegoba i dužina putovanja. Otok je istodobno, i izdvojenost, i povezanost sa svijetom, i samoća, i nužnost drugih. I svojevrsna inicijacija u bračke misterije i zajedničku poetsku theurgiju.

U sudbonosno vrijeme kada je jezik trebao svjedočiti o pravu naroda na samostalnost upravo je Drago Štambuk osvijestio i osvijetlio pravu narav hrvatskoga jezika – vrlo djelatno. Ratne godine 1991. utemeljio je pjesničku manifestaciju Croatia rediviva: ča – kaj – što u Selcima na Braču, na kojoj sudjeluju pjesnici štokavci, kajkavci i čakavci. Na glavnom je trgu jednako lijepo čuti sve tri dionice i njihovo suzvučje koje snažno odzvanja pod otvorenim, zvjezdanim nebom među brojnom publikom. Ovdje na otoku Braču gdje se dodiruju štokavica i čakavica – i kajkavica zvuči kao domača reč. Pobjednici se okrune maslinovim vijencem, a godina, ime i stihovi budu im uklesani na Zidu od poezije.

Zakon o hrvatskome jeziku

Zlatna formula hrvatskog jezika koju ustrajno više od četrdeset godina promiče Drago Štambuk, Rješenjem je Ministarstva kulture Republike Hrvatske Z-7412 (29. studenoga 2019)  i službeno proglašena hrvatskim kulturnim dobrom te stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine.

Moguće upletanje u današnji jezični standard, koji se gotovo okamenio u administrativnom, svakodnevnom i školničkom jeziku – čini se gotovo uzaludnim. No ne smijemo odustati, posebice zbog posvećena Štambukova nastojanja da se Zlatna formula ča – kaj – što  ugradi u novi Zakon o hrvatskome jeziku. Njegova ideja tješi i blâži − jer njome smo u mogućnosti utjecati na razvoj lijepa nam i drevna jezika Hrvata.

Unošenjem Rješenja u Zakon o jeziku konačno bi se ostvario i legalizirao integracijski pristup ča – kaj – što, stoljećima žuđen, a neostvaren, može se iščitati iz Štambukovih nastojanja. Zagovornik Štambukove Zlatne formule kao hrvatskoga jezičnog temelja bio je i veliki jezikoslovac Radoslav Katičić, koji je sudjelovao na 21. smotri u Selcima. Predstavljajući Maslinov vijenac 4. tada je ukazao na važnost projekta Zlatne formule hrvatskoga jezika;  jer Formula jest stožer, kaza na ovogodišnjoj smotri Drago Štambuk, koji okuplja cijelost hrvatskoga jezika, ali i bedem koji štiti trojedni jezik i narod od velikoštokavskoga presezanja s Istoka.