Haug! May je govorio

„Haug, poglavica je govorio!“ bila je jedna od najdražih rečenica kojima smo u djetinjstvu završavali razgovore u igri kauboja i Indijanaca. Baš kao haug neki je dan zazvučala vijest da je njemački izdavač Ravensburger Verlag, kako piše Guardian, odlučio povući dvije knjige o (mladom) Winnetouu i razmisliti o objavljivanju drugih naslova o Winnetouu u budućnosti, zbog optužbi za „rasizam i kulturno prisvajanje od ljevičarskih aktivista na internetu“, kako pak piše Večernji list. Ha jer je natjerala na smijeh, ug jer je stala kao knedla u grlu.

Roland Barthes autora je davno proglasio mrtvim, no kod pojedinih je autora, uglavnom onih vremenski bližih, teško odvojiti djelo od njih samih pa onda zbog autora stradaju i djela. S druge strane, mnoga su djela, unatoč životnim poskliznućima njihovih autora, uspjela preživjeti do danas, primjerice filozofska Martina Heideggera ili književna Knuta Hamsuna. Ni Karl May, autor knjiga o Winnetouu, lika o kojemu se i dalje pišu knjige, nije bio svetac. Baš kao što je pustolovan njegov izmaštani Divlji zapad, tako mu je pustolovan bio i stvarni život u kojem je ljudima maštao, odnosno lagao jer život ne trpi ono što trpi književnost zbog čega je imao problema sa zakonom.

Na predavanju u Beču 1912. May je istaknuo da ljudska vrijednost
nije određena bojom kože

Život poput izmaštanog

Rođen je 25. veljače 1842. u Ernstthalu, u siromašnoj i brojnoj obitelji, a devetero od trinaestoro njegove braće i sestara umrlo je u djetinjstvu. Željko Ivanjek u predgovoru jednom od izdanja piše kako je pohađao Učiteljski zavod u Waldenburgu, odakle su ga izbacili zbog krađe svijeća kojima je htio ukrasiti božićno drvce, nakon čega se uz potporu župnika na školovanje prebacio u Glauchau, gdje je propao nakon dvanaest dana kad ga je stanodavac uhvatio kako mu ljubi suprugu koju je podučavao glasoviru. Niz prijestupa uključuje krađu cimerova džepnog sata, lule i cigaršpica, za što je dobio šest tjedana zatvora, kao i neplaćanje odijela krojaču. Ponekad je kombinirao lažno predstavljanje i krađu.

Jedno od brojnih izdanja Winnetoua

Predstavljao se tako kao bivši vojni liječnik i specijalist za vid (o čemu je valjda malo znao iz vlastitog iskustva jer je već kao dvogodišnjak imao problema s vidom i povremeno sljepilo) pa je na latinskom napisao recept nekom mladiću, u Chemnitzu se predstavio kao učitelj pa ukrao damske krznene kapute, a u Leipzigu je osuđen na četiri godine i mjesec dana zatvora, da bi se nakon izlaska predstavljao kao policijski poručnik koji u trgovinama traži krivotvoreni novac. Nadalje, May krade ručnik, lulu za cigare, biljarske kugle i konja, a njegovim rodnim Hohenstein-Ernstthalom pronijela se vijest da je emigrirao u Ameriku. Ili je to sam plasirao ili mu se dopalo to što je čuo pa je postao Old Shatterhand. Opet je osuđen 1870, na četiri godine zatvora, nakon čega se zaposlio u kovačnici kod krsnog kuma, kojeg je – pogađate – pokrao. Sve to nije priječilo milijune čitatelja da kupuju i čitaju njegove knjige o legendarnom Winnetouu.

Odgoj rasista i kulturnih prisvajača

Winnetou je utjecao na brojne čitatelje, u prvom redu djecu. Viktor Žmegač opisuje ga kao „osobit događaj njemačke a donekle i europske kulturne povijesti s područja takozvane zabavne književnosti“, a Mayevi junaci, u prvom redu Winnetou i Old Shatterhand, postali su „općim pojmovima ili pak metonimijama“. Braniti Winnetoua zapravo je bespredmetno i vidjevši vijest sjetio sam se rečenice koju sam davno pročitao na internetu, gdje je pripisuju Marku Twainu, da ne raspravljaš s budalama jer će te spustiti na svoju razinu, a onda dobiti na iskustvu. Treba se ipak prisjetiti da su među milijunima ljudi na koje je May utjecao bili brojni znani (i neznani) intelektualci, ljudi različitih političkih opcija i uvjerenja. Ljevičarskim aktivistima, kao i ostalim normalnim ljudima, sigurno bi smetalo što je Winnetoua simpatizirao i sam Hitler, ali vjerojatno im ne bi smetao Ernst Bloch, neomarksistički filozof i antifašist, koji je svojim esejima, kako navodi profesor Žmegač, Mayu digao „misaoni spomenik“. Jasno je da zabrana Maya nije potegnuta zbog toga, ali nije nevažno to što je utjecao na ljude poput Alberta Einsteina, koji je izjavio da mu je odrastanje proteklo u znaku Karla Maya.

U listu Sriemski Hrvat objavljen je prvi prijevod
Karla Maya na neki strani jezik

Kako je u Harvard Reviewu napisao profesor Eugene Stelzig, May ne da nije bio rasist nego je na predavanju koje je 1912. održao u Beču (a kojem je prisustvovao i Hitler) u kojem je odao počast mirovnom pokretu i pacifističkom idealu Berthe von Suttner (koja je bila počasna gošća) istaknuo da ljudska vrijednost nije određena bojom kože, prema čemu su, ako ni prema čemu drugom, te optužbe besmislene. Kulturno prisvajanje možda se tiče kršćanskih ­poruka koje je promovirao May, jer su posljednje Winnetouove riječi da vjeruje u Boga i da je kršćanin, kako je to u članku ­primijetio Stelzig, što opet očito nije smetalo ljudima poput Ernsta Blocha i Alberta ­Einsteina. Kako bilo, ako je autor davno umro, s nastavkom ovakva aktivizma mogao bi (iz)umrijeti i čitatelj, kojemu pripada tekst.

May je utjecao na brojne hrvatske čitatelje. Branimir Donat napisao je kako je Winnetou bio zajednički nazivnik mnogim generacijama, a Antun Šoljan daleke 1966. da je utjecao na tri generacije hrvatskih čitatelja. Maya je čitao Krleža, a profesor Solar na pitanje kako je išla njegova književna inicijacija također je navodio njegovo ime. Takvih bi se ljudi moglo naći mnogo, a taj utjecaj traje već dugo i osim na hrvatske duže utječe samo na njemačke čitatelje.

Prvi prijevod Karla Maya
bio je u Hrvatskoj

Danom njegova prvog prijevoda dugo se smatrao 12. studenog 1881, kad je u pariškim novinama Le Monde počelo objavljivanje jednog njegova orijentalnog putopisa, a što se hrvatskih izdanja tiče, tek je 2012. Rudi Schweikert dokazao je da je May na hrvatski preveden više od četvrt stoljeća ranije nego što se prije mislilo. Nije, doduše, riječ o knjizi, već o pripovijetci Robert Surcouf objavljenoj 1885. upravo na stranicama Vienca pod pseudonimom Ernst von Linden. To bi značilo da je hrvatska publika imala prilike upoznati Mayev rad neposredno nakon pariške, što bi bilo važno u promatranju autorove recepcije u Hrvatskoj, ali samo po sebi ne bi bilo toliko zanimljivo da priča ovdje tek ne počinje. Naime, ovdašnja je publika imala prilike Maya upoznati i prije. I to ne zagrebačka, već vukovarska!

Istražujući život i djelo Nikole Tordinca, svećenika, književnika i prevoditelja, Mirko Ćurić je u Šrepelovu predgovoru Tordinčeve knjige Odabrane crtice i pripoviesti (Matica hrvatska, 1890) otkrio da je autor u novinama Sriemski Hrvat 1880. objavio prijevod Mayeve novele Three carde monte. Tu je činjenicu polako prekrio zaborav, dijelom i stoga što u novinama uopće nije bilo istaknuto ime autora, što tad i nije bilo toliko neobično. Tako je prijevod iskrsnuo tek 2011, kad je Đakovački kulturni krug s Ćurićem kao urednikom počeo objavljivati Tordinčeva sabrana djela. Zahvaljujući internetu vijest o knjizi vidio je Hans-Dieter Steinmetz, koji se bavi djelom Karla Maya. On je preko koprivničke knjižnice (Koprivnica se veže uz Maya zbog spomenutog Merhauta, ali nadasve zbog Vinka Vošickog, koji je imao prava za njegova djela za područje Kraljevine SHS i objavljivao ga 20-ih godina) došao u kontakt s Ćurićem i nakon provjere navoda u časopisu Mitteilungen der Karl-May-Gesellschaft objavio članak Nein, nein in Frankreich! u kojemu je istaknuo da prvi Mayev prijevod nije bio u Parizu i Le Mondeu već u Vukovaru i Sriemskom Hrvatu. Sriemski Hrvat bio je list za politiku, pouku i zabavu, izdavalo ga je Katoličko hrvatsko dioničarsko tiskarsko društvo, a tekst je u sedam nastavaka objavljivan od 6. svibnja do 17. lipnja 1880.

Tordinac danas nije poznat široj javnosti. Rođen je 1858. u Đakovu. Bio je svećenik, sakupljač narodnog blaga i književnik. Ćurić piše kako mu je dobročinitelj bio biskup Strossmayer, koji ga je i zaredio, a on mu je pak posvetio svoju knjigu Seoske svađe i bajalice. U Rimu je studirao pravo nakon čega je u Đakovu radio kao profesor filozofije. Vlastite pripovijetke kao i prijevode s njemačkog pod pseudonimom objavljivao je u Obzoru i Pozoru. Umro je 1888. u Đakovu u dobi od trideset godina. Iako May nije znao za taj prijevod, ni za Tordinca, zahvaljujući angažmanu Mirka Ćurića ta je činjenica sada (opet) poznata hrvatskoj javnosti, a knjiga koju je priredio nalazi se u Mayevu muzeju u Radebeulu, na uvid svima koji se dolaze pokloniti piscu koji je djelima utjecao na milijune čitatelja.

Dugo traje Mayeva popularnost, one tri generacije koje je spominjao Šoljan protegnule se za još nekoliko i teško je zamisliti vrijeme u kojem ne bi bilo Winnetoua, Old Shatterhanda i ostalih junaka Divljeg zapada koje je stvorio Karl May. Ali dok termin Divlji zapad još nije sporan, a nije da ga se naziva divljim zbog kauboja, May ga je učinio manje divljim. Kod njega su možda pomiješana plemena i niz činjenica koje ne razlikuje odnosno ne poznaje ni današnji čitatelj, ali jedno je sigurno: May je pisanjem pobuđivao simpatije i interes za indijansku kulturu, a ne mržnju, učinio da djeca u igri požele biti Indijanci, a ne kauboji pa makar poglavica govorio jezikom nekog drugog plemena, a ne Apaša i makar imao krivu perjanicu. Howgh! May je govorio. I neka je.