Čovjek od rijéčī

Uskoro će se navršiti dva desetljeća od izlaska romana Renata Baretića Osmi povjerenik – djela koje je odjeknulo kao najveće iznenađenje na hrvatskoj proznoj sceni 2003. Novinar i pjesnik Baretić, tada poznat tek obavještenijim ljubiteljima naše suvremene poezije (zbirka Riječi iz džepova, 1998), svojim je romanom prvijencem odmah zaokupio pažnju i čitatelja i kritičara, a za nj je dobio čak pet najzvučnijih domaćih književnih nagrada – dvije više nego što je Marinković u bivšoj državi dobio za Kiklopa. Rođeni Zagrepčanin, Baretić je od 1996. stalno nastanjen u Splitu. U biografskoj bilješci stoji i to da živi isključivo od pisanja, uglavnom kao novinar u hrvatskim i stranim medijima, „ali i kao romanopisac, pjesnik, sastavljač pitanja za kvizove, predavač kreativnog pisanja, televizijski i filmski scenarist, (ko)autor tekstova za kazališne predstave…“

Izd. Hena com, Zagreb, 2021.

Nakon velikog uspjeha Osmog povjerenika Baretić je objavio romane Pričaj mi o njoj (2006) i Hotel Grand (2008) koji nisu dosegnuli umjetničku razinu prvijenca, ali se sada, nakon doista duge šutnje, javio novim, vrlo uspjelim romanom Zadnja ruka, s intrigantnom fabulom i relevantnom problematikom. Riječ je o žanrovskome mješancu složenu od elemenata socijalnokritičkog, psihološkog, ljubavnog, kriminalističkog i fantastičnog romana u čijem su središtu neka ključna pitanja suvremene hrvatske svakodnevice te problemi odnosa literarne fikcije i zbilje. Glavni junak romana, dobar novinar i uspješan pisac Zvonko Fild, čovjek u srednjoj životnoj dobi, dospio je u krizu – egzistencijalnu i stvaralačku. Nedavno se razveo, morao u podstanare, ostao bez redovitih honorara, u nesporazumima je s kćeri tinejdžericom; zbog svega što mu se događalo posljednjih godina „već mjesecima obamrlo plahuta između euforije i suicida, potrage za suvislom granicom između smisla daljnjeg trajanja i žudnje za svršetkom svega skupa“. Iako ga prijatelji nagovaraju da se vrati pisanju – među ostalima osobito ustrajno čini to tajnovita i inteligentna Mantovilka, s kojom povremeno razmjenjuje šašava elektronička pisma na mješavini dijalekata – a i sam je svjestan da je to jedino što zna, pisati mu se više ne da. Kreativna kriza duboka je toliko da je potpuno izgubio vjeru u smisao pisanja: „Svijet zbog njegovih knjiga nije postao ni bolji niti gori, baš kao što ni bolji ili gori od ovoga ne bi postao ni da ih on nikad nije objavio.“

Zvonkovo se stanje dodatno pogoršava otkako su ga počeli proganjati likovi iz njegovih priča. Nalaze „prolaz“ prema njemu redovito onda kad se on osjeća ugodno – opsjedaju ga i nagovaraju da piše o njima, kvareći mu raspoloženje ne bi li postigli svoj cilj. Jedan od tih likova kaže: „Četiri godine stojim, motam ovu faking cigaretu, i gledam kako ženska odlazi, i odlazi, i odlazi i nikako da ode i nikako da ja do kraja zamotam tu cigaretu! (…) I svima nam je tako, gou tu hel i ti i tvoji ‘otvoreni svršeci’! (…) Već godinama stojimo na istom mjestu, tamo gdje si nas ostavio, i čekamo da se nešto novo dogodi, da ti još nekoga vraga napišeš o nama. Piši, čovječe, daj nam priliku da još malo živimo!“ Ali kako je u okolnostima u kojima se našao u svom „stvarnom“ životu i u odnosu prema vlastitim fikcijskim likovima iz priča Zvonku „dosta i pisanja i njih i života i svega“, likovi su prešli na novu taktiku. Počeli su agresivno ulaziti u snove Zvonkovim znancima i prijateljima kojima je povjerio problem s kojim se suočava i tražiti od njih da utječu na pisca, s mogućom crnom perspektivom epidemijskog širenja te agresije. Tako se otvorilo pitanje autorove odgovornosti prema tim napasnim likovima i prema stvarnim ljudima koji su poslužili kao modeli da se ti likovi stvore. Zvonko kaže da ne osjeća „apsolutno nikakvu“ odgovornost, da „Pisci žive od stvarnih ljudi, o čemu bi pisali kad stvarnost ne bi postojala? A ti moji likovi, oni su meni samo papirnati. (…) ja sam s njima završio kad sam stavio zadnju točku ili neku drugu interpunkciju na zadnju ruku priče.“ Uz lelujavost i fluidnost granice između zbiljskog i izmišljenog povezan je i problem slobodne volje fikcijskih likova, tj. njihova izlaska iz okvira koje im je autor zadao (udaljavanje od autora).

Zvonko je čovjek od rijéčī (novinar je i pisac – riječi su mu osnovni alat), i uvijek je, i u novinama i u knjigama, osjećao sindrom koji je zvao hiperskrupuloza, a podrazumijevao je načelo da pišući ne povrijedi nekog nevinog. Kad je dospio u egzistencijalni škripac, u jednom se trenutku pred njim otvorila mogućnost izbora između životarenja na rubu i života u obilju, ali s mrljom na savjesti. Mladi beskrupulozni poslovni čovjek, koji za sebe kaže da „kroji budućnost koja je već započela“, nudi Zvonku u svojoj firmi mjesto „autora sadržaja“ („Što god naručitelj zatraži i unaprijed plati pedeset posto avansa za cijeli projekt. (…) Nama uopće nije važno što naručitelj želi odaslati, mi smo samo alat kojim to obavlja. Lijevo, desno, nije važno. Za pobačaj, protiv pobačaj, potpuno svejedno.“). Zadnja ruka je „otvoreno djelo“: na njegovu kraju glavni junak razmišlja o ponudi za posao, plete povodac za psa koji isprobava i kao omču za vješanje i prisjeća se kako mu je bivša supruga rekla da bi prihvaćanje toga posla za njega bilo moralno i profesionalno samoubojstvo.

Baretić je napisao promišljen, duhovit, važan i čitak roman.