Umjetna inteligencija i uskrsnuće autora

U lipnju ove godine Oksfordski debatni klub priredio je debatu o utjecaju umjetne inteligencije na budućnost. Polazno pitanje glasilo je „Hoće li u budućnosti većinu sadržaja našega svijeta proizvoditi umjetna inteligencija?“, a u raspravi su sudjelovali William Shakespeare, Jane Austen, Oscar Wilde i Winston Churchill. Nije bila riječ o spiritističkoj seansi koja bi u ovozemaljske sfere nakratko vratila sjene navedenih pokojnika, nego su dusi mrtvih književnih velikana (premda glasovitiji kao državnik, Churchill je 1953. dobio Nobelovu nagradu za književnost) prividno oživotvoreni posredovanjem suvremene tehnologije – Shakespeareovo, Jane Austen, Wildeovo i Churchillovo sudioništvo u debati proizveo je računalni program NLP (natural language processing), koji poprima stil spomenutih ličnosti, navodeći argumente koje bi Shakespeare, Jane Austen, Wilde i Churchill danas mogli dati za i protiv umjetne inteligencije. I dok se najuvjerljivijim govornikom, što je i bilo očekivano, ispostavio pseudo-Churchill, svoj odnos prema umjetnosti generiranoj umjetnom inteligencijom najjezgrovitije je, u besprijekornom jampskom pentametru, iznio pseudo-Shakespeare:

Nemisleći strojevi, ne razumiju

Ljepotu i smisao naših riječi!

Pri čemu je jedini njegov nedostatak, dakako, što je i sâm „nemisleći stroj“.

Pa iako nije teško supotpisati smisao distiha Shakespeareova digitalnog Doppelgängera, razina perverzije, apsurda, nadrealnog i zazornog koja izbija iz debate tih „živih mrtvaca“ ili „mrtvih pjesnika“ otvara niz pitanja, od onih šaljivih – primjerice, zašto u debati nije bilo autorice Frankensteina ili modernog Prometeja Mary Shelley? – pa do onih koja potresaju temelje književne umjetnosti kakvu poznajemo, poput: može li tehnološka revolucija, otprilike onako kako je Italo Calvino ovlaš predvidio u romanu Ako jedne zimske noći neki putnik, pa i kroz sustavno računalno preuzimanje stila davno umrlih književnih klasika, postati sastavnim dijelom suvremenog ili budućnosnog literarnog krajobraza? Mogu li strojevi početi pisati književna djela koja će naći svoje mjesto na tržištu, a možda ga i revitalizirati? Odgovor bi zasad trebao zvučati: teško. Interes za „žive pjesnike“ ipak je jači negoli za mrtve ili za književnost koju je „napisala“ umjetna inteligencija, dok je interes za književnost kao takvu na općoj društvenoj i civilizacijskoj razini ionako sve manji.

No kako god se ti fenomeni razvili, čak i bez njihova prerastanja u kulturnu dominantu, već sada ih je moguće iskoristiti za raznovrsne književnoteorijske spekulacije. U utjecajnom eseju Smrt autora iz 1967. Roland Barthes izlaže tezu, u suvremenim teorijskim strujama općeobljubljenu, da u procesu čitanja nije važno ono što je, pojednostavnjeno, „pjesnik htio reći“, nego je važan sâm tekst, kao i način na koji čitatelj (isti čitatelj u različito vrijeme ili različit čitatelj u isto vrijeme) poima pročitano. Književnost je ono što postoji u čitateljskoj svijesti dok čitatelj čita – po tim kriterijima, kvalitetan čitatelj u poticajnu umjetninu može „pretvoriti“ i upute za sastavljanje ormara za knjige – a ne u zatvorenom svesku koji se poslije odmara na polici tog ormara. No kada se na obzorju pojavljuju tehnološki generirani uzurpatori književnih baština i ostavština, zaokruženih, ako ničim drugim, smrću njihovih autora, onda se potrebnim čini nadopuniti Barthesa reaktualizacijom esencijalističkog pogleda na važnost autora.

Drugim riječima, nakon smrti autora, uslijediti bi moglo njegovo uskrsnuće.

Ako smo dosad mogli teoretizirati o besmrtnom majmunu za pisaćim strojem koji će tijekom milijun godina nesvjesno ispisati Shakespeareova sabrana djela, navedeno je sada moguće učiniti računalnim putem, u treptaj oka. Štoviše, danas postaje moguće dobiti sve što zamislimo: tragediju koju bi Shakespeare napisao o koronavirusu ili ostavci Borisa Johnsona, roman koji bi Jane Austen napisala o krizi braka i poliamoriji ili Wilde o botoksu i transhumanizmu, Churchillov govor o Brexitu i ratu u Ukrajini... Književni križanac ranog Poea i kasnog Matoša, Homera i Homera Simpsona, Joycea i Janka Matka; Novi zavjet kao da ga je preveo Johnnny Štulić, Komunistički manifest kao da su ga napisali sv. Petar i Pavao, ovaj tekst kao da ga je napisao Roland Barthes, i tako dalje unedogled. Kao što može reproducirati književna djela, umjetna inteligencija mogla bi reproducirati i njihove kritike, kao i teorijska razmatranja o njima, prilazeći im poput bilo kojeg teoretičara – potrebno je samo tako je programirati.

Čini se, stoga, da je potrebno vratiti se vulgarnom biologizmu i dječjoj logici: književnost je živa ako su i autor i čitatelj ljudska bića. Ako je tekst koji danas može sročiti stroj nerazlučiv od teksta koji može sročiti čovjek, to svejedno nije prava umjetnost. Umjetna inteligencija proizvodi umjetnu umjetnost, dok istinsku umjetnost proizvodi samo um. Uostalom, književnost je ono što je, ne samo u sintaktičkom smislu, posvemašnja suprotnost umjetnoj inteligenciji – inteligentna umjetnost (dok ona uživatelja izoštrava, umjetna ga inteligencija nerijetko otupljuje). Na intuitivnoj razini, čitatelj će uvijek osjećati odbojnost prema književnosti koju nije napisao čovjek – i to samo zato što ju nije napisao čovjek. Bolji argument od tog uopće i nije potreban. Ako ništa drugo, to je uskrsnuće autora.

Pa bile izražajne mogućnosti djela koja nastaju u lakoći tehnološke obrade „zemnih ostataka“ različitih književnih opusa jednake ljudskima ili čak i veće od njih, ta djela uvijek će ovijati svojevrsno mrtvilo. Nad egzibicijama poput oksfordske debate književnih zombija uvijek će lebdjeti aura smrti. No što ako – zapitat će se netko – neka buduća civilizacija u ruševinama ove naše za tisuću godina pronađe hrpu Shakespearea sastavljenu i od izvornika i od NLP-om generiranih krivotvorina te ih nekako uspije prevesti? Ne bi li za njih i jedna i druga djela bila jednako autentična? Ako čitam knjigu koju je „napisala“ umjetna inteligencija, a to ne znam – može li se doista reći da je to mrtva umjetnost? Napola je živom čini što sam ja, kao čitatelj, živ. No druga polovica je, bio čitatelj toga svjestan ili ne, neživa – i zato autor mora „uskrsnuti“!

Bog iz stroja, duh u stroju: da sam na Shakespeareovu mjestu, jednostavno bih opsjeo NLP – taj „nemisleći stroj“ – i kao duh nastavio pisati drame i sonete.