Za sklad nacionalnih i socijalnih ideala

-

Ne samo u našoj „školskoj“ kulturi nego i u znanstvenim krugovima mnoga su povijesna poglavlja još nepoznata ili pak podcijenjena odnosno jednostrano interpretirana. Knjiga Milivoja Magdića U vučjoj jami: hrvatska politika od Supila do Tita, koja sabire dvanaest njegovih političkih studija i rasprava, stoga se može ocijeniti dragocjenim doprinosom poznavanju hrvatske političke povijesti prve polovice 20. stoljeća.

Izd. Hrvatski institut za povijest, Državni arhiv u Zadru i Udruga 1914., 2021.

Milivoj Magdić (1900–1948) neprijeporno pripada reprezentaciji modernih hrvatskih političkih mislilaca počevši od Starčevića, preko Kriškovića, Pilara, Šufflaya i Lukasa, do mlađih Cilige, Lendića, Radice, Tuđmana... Svi su oni bili ne samo misaono nego i egzistencijalno suočeni sa svjetskim političkim prevratima i krizama, s hrvatskim političkim idealima, iluzijama i tragedijama 20. stoljeća, mnogi naposljetku emigriravši nakon Drugoga svjetskoga rata, pri čemu je Magdić nesrećom bio uhićen i izručen komunističkoj Jugoslaviji, osuđen i likvidiran upravo zbog svoje političke misli. A ona je u njega fluktuirala od socijaldemokrata preko komunista do „hrvatskoga nacionalista i integralnog katolika“, kako se sam atribuirao, čemu je ostao dosljedan, iako mu je komunistička Jugoslavija nakon izručenja ponudila i život i društvene povlastice ako se odrekne svojih uvjerenja.

Uz niz spisa koji su plod njegova sindikalnog rada i pravničke posvećenosti radničkim pravima, tijekom dvadesetak godina ostavio je niz važnih političkih, socijalnih i kulturoloških tekstova u brošurama i periodici, u kojima u zreloj intelektualnoj fazi pokazuje dodirne točke s krugom katoličkih socijalnih mislilaca, posebice sa sugrađaninom Koprivničancem dr. Jurjem Šćetincem. Tako u jednome od najvažnijih tekstova, Liberalizam i socijalna problematika u Hrvatskoj (1940), zaključuje da je kritiku marksizma nužno povezati s kritikom liberalizma, koji proizvodi sukob između bogatih i siromašnih. Drži da je „unošenje i primjena liberalnih ideja bila od kobnog značenja za Hrvatsku“, osobito za tijek socijalnoga i moralnog života. Gospodarski liberalizam suprotan je narodnoj zajednici jer rađa „kultom gomilanja materijalnih dobara“, „koncentracijom kapitala“ i proletarizacijom seljaštva. Smatra da treba tražiti sklad između nacionalnog i socijalnog ideala na načelima katoličkoga socijalnog nauka o dostojanstvu čovjeka i rada.

Kada je o Hrvatskoj riječ, samostalna država uvjet je ne samo slobodna razvoja hrvatskoga naroda nego i opstanka, ujedno trajno i konačno rješenje hrvatsko-srpskih prijepora, jer je zajednička država nemoguća zbog različitih nacionalnih političkih filozofija. Cilj je hrvatske državne samostalnosti nadideološki. U tome duhu, našavši se u svibnju 1945. u Lavamündu, s Tiasom Mortigjijom, koji će također biti uhićen i izručen Jugoslaviji, i Jurom Petričevićem za britanske vojne vlasti sastavlja memorandum o neistovjetnosti hrvatske države i ustaškoga režima. Našavši se 1946. u Rimu, Magdić je, iskoristivši neke objavljene tekstove, započeo pisati niz političkih analiza pod zajedničkim naslovom U vučjoj jami, u kojoj raščlanjuje položaj Hrvatske od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, odnosno od Supila do Tita. Iz bogatstva njegove misli svakako treba izdvojiti stav da je razvoj jugoslavenskog nacionalizma pod egidom vidovdanskog mita u utjecajnom dijelu mlade hrvatske inteligencije početkom 20. stoljeća bio izrazito štetan za razvoj hrvatske državotvorne misli, što je bio i uzrok Supilovu slomu; da je Radićev pokret bio više nacionalan nego socijalan i kao takav demokratski nastavak pravaškoga pokreta te da hrvatskome duhu, nasuprot liberalizmu („od liberalizma do slavenstva, odnosno jugoslavenstva nije dalek put“), najbolje odgovara ideja kršćanskoga socijalizma. Tu su i zapažanja i raščlambe o socijalnom karakteru ustaškog pokreta (za koji ocjenjuje da je bio i ostao „sekta“), o Banovini Hrvatskoj i razlozima njezina sloma, o Matici hrvatskoj (za koju ocjenjuje da je položila povijesni ispit braniča hrvatske kulturne i političke samobitnosti) te o razlozima neodrživosti bilo kakve jugoslavenske države. Posebnu pozornost posvetio je štetnosti malograđanskog duha u Hrvata, iz kojega se oblikuje društveni sloj koji naziva „novom klasom“ bez ideologije, koji „nije discipliniran predajnim etičkim načelima“, a jedini mu je cilj zadržati se na postignutim pozicijama. Nakon ratne i poratne tragedije hrvatskoga naroda političkim prioritetom smatra nacionalnu pomirbu i stvaranje demokratskog društva na moralnim vrijednostima.

Magdić nije historiograf, već historiolog i historiozof. Njemu je povijest polje borbe ideja i duhova na jasno određenu geopovijesnom tlu, pri čemu Hrvatima trajnom zadaćom ostaje „da izvršuje svoje jadranske i srednjoeuropske zadatke“.

Na procesu koji je protiv njega i dr. Vladimira Židovca vodio Okružni sud u Zagrebu osuđen je na smrt. O njegovu držanju na sudu neke pojedinosti donosi tekst odvjetnika Lava Znidarčića Dodatak 1. Sudjenje pok. Milivoju Magdiću, u kojemu podsjeća na spomen-tekst Nike Vasilja u Hrvatskoj reviji iz 1965. Vasilj je naime s Magdićem bio u zatvoru, svjedočeći o njegovim posljednjim danima. Nakon izvjesnosti smrtne osude, Vasilj mu je rekao „Hrvatska te neće zaboraviti“, na što mu je on odgovorio: „Hrvati su zaboravili i one ljude koje nisu smjeli zaboraviti, pa će sigurno još lakše mene.“

Zahvaljujući Hrvatskom institutu za povijest te priređivaču i uredniku dr. Stipi Kljaiću Magdić ipak nije zaboravljen. Važan dio njegove spisateljske ostavštine s ovom knjigom sada nam je dostupan kao dragocjena misaona baština. Dodajmo da je knjiga popraćena opširnim uredničkim uvodom, autobiografijom Milivoja Magdića, napisanom u istražnom zatvoru, popisom izvora i literature te kazalom imena.