Mediteranska poljoprivreda u sjeni loših demografskih trendova

-

Jedan od najvećih strukturno-razvojnih problema Mediterana danas jest brzo smanjivanje seoskog stanovništva (depopulacija sela), koje nadilazi trend smanjivanja poljoprivrednog stanovništva (deagrarizaciju). Depopulacija sela manifestira se i kao senilizacija i devastacija poljoprivrede i svih seoskih područja udaljenih od glavnih komunikacija, većih gradova i centara bez industrijskih pogona, komunalne i socijalne infrastrukture i bez razvojne perspektive. Na ta je pitanja važno dati stručne odgovore koji će pomoći u izradi održivih politika. U tu je svrhu u Šibeniku 10. lipnja održan Drugi mediteranski poljoprivredni forum Agromed s temom Mediteranska poljoprivredna politika i demografija. Organizatori su Institut za europske i globalizacijske studije, Ministarstvo poljoprivrede, Šibensko-kninska županija i Grad Šibenik, a direktor foruma je Vedran Obućina.

Izvor PIXABAY

Populacijska politika, koju provodi država, morala bi se temeljiti na odgovarajućoj ekonomskoj, agrarnoj, regionalnoj razvojnoj i kulturnoj politici – bitno različitoj od dosadašnje. U tom pogledu vrlo je važno popraviti i dalje nepovoljan položaj poljoprivrede u odnosu na industriju i usluge, omogućiti prelazak na decentraliziran model pomno odabrane industrijalizacije i urbanizacije, uz više ulaganja u prometnu i komunalnu infrastrukturu seoskih područja. Brza i snažna deagrarizacija umjesto ranije agrarne prenaseljenosti dovela je do druge krajnosti – industrijske i urbane prenaseljenosti. U novoj društvenoj paradigmi senilizacija poljoprivrede znači i ovisnost u proizvodnji hrane o nekom drugom, dok se vlastiti resursi (voda, tlo i znanje) zanemaruju. Sukob u Ukrajini pokazuje koliko je to opasno.

Dobri primjeri u Grčkoj

Klimatske, financijske i političke krize koje su obilježile posljednje desetljeće pogoršale su situaciju koja je već bila prilično nategnuta za mediteranska ruralna područja i zajednice. Teritorijalna polarizacija koja je pratila modernizaciju poljoprivrednog sektora materijalizirala se povećanjem intenziviranja poljoprivrede u područjima s većim potencijalom za poljoprivrednu produktivnost (tj. niske ravnice, obalna područja), paralelno s progresivnim napuštanjem marginalnih sredina poput planinskih područja, sušnih zona i otoka gdje je potencijal za intenziviranje poljoprivrede ograničen, ali gdje stručnjaci mogu ponuditi rješenja. O tome su na prvom panelu govorili strani stručnjaci. Athanasios Ragkos, iz Grčke poljoprivredne organizacije Dimitra, govorio je o grčkim primjerima povratka u ruralne prostore s jamstvom zaštićenih proizvoda i očuvanjem malih obiteljskih gospodarstava, ali i okrupnjivanja proizvodnog lanca. Michele Nori, suradnik talijanskoga projekta Pastres, dao je zanimljive primjere očuvanja migracijskog stočarstva u Italiji i Sjevernoj Africi. Vicente Pinilla sa Sveučilišta u Zaragozi (Španjolska) govorio je o povijesti raseljavanja španjolskog sela te povratka koji ne ovisi o tradicionalnim sredozemnim proizvodima (maslinovo ulje, agrumi, vino) nego o mlijeku, koje je Španjolska nekoć masovno uvozila.

Dražen Živić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar dao je u drugom panelu pregled demografskih kretanja u jadranskoj Hrvatskoj koji zabrinjava i pokazuje kako se ideja održive poljoprivrede ne spaja s demografskim trendovima. Aleksandar Lukić sa zagrebačkog PMF-a potom je prikazao četiri modela mogućeg razvoja hrvatskoga poljoprivrednog područja, od intenzivnog do poraznog. Zbog demografskih kretanja na hrvatskom selu Lukić zaključuje da je najrealniji scenarij stagnacija mediteranske poljoprivrede u dugom razdoblju. Robert Hadžić, konzultant u području poljoprivrede, pokušao je dati odgovor na te izazove kroz sinergiju male obiteljske poljoprivrede i popratnih gospodarskih djelatnosti. Hadžić smatra da ciljevi nisu nedostižni, ali upozorava da je važno motivirati mlade kroz obrazovni sustav.

Izazovi na otocima

O specifičnostima poljoprivredne proizvodnje na jadranskim otocima i u zaleđu u kontekstu deagrarizacije i depopulacije govorio je Josip Gugić sa Sveučilišta u Splitu, kao i Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta, koji upozorava da ne postoji mediteranska poljoprivredna politika jer nema mjera koje su usmjerene pojedinim područjima. Grgić je ipak optimističan jer vidi u Ministarstvu poljoprivrede zaokrete prema ciljanim politikama. O povezivanju malih proizvođača s velikim korporacijama i ulozi koju velika poljoprivredna proizvodnja ima u održavanju lokalnih seoskih zajednica govorio je Goran Kovačić iz Podravke, dok je o posebnostima jadranskog krša i zahtjevnosti poljoprivrede u Dalmatinskoj zagori govorio Marko Šuste sa Sveučilišta Marko Marulić u Kninu.

Proizvodnja hrane u hrvatskom mediteranskom prostoru suočava se s nizom prijetnji koje su uzrokovane klimatskim, prirodnim, demografskim, ali i razvojnim utjecajima. Iako je turistički sektor unatrag pedeset godina omogućio respektabilan razvoj, moramo biti svjesni i negativnih aspekata turizma. Ponajprije se to očituje u smanjenju broja ljudi koji proizvode hranu za vlastite potrebe ili tržište, a samim time i poljoprivrednih površina i broja životinja u uzgoju u funkciji proizvodnje hrane. Potom su tu i infrastrukturni izazovi kao što je vodoopskrba, plodno tlo, zadržavanje stručne radne snage i ulaganje u kritičnu strukturu.

Stoga se rješenja, koja se trebaju ponuditi kako bi razvoj bio održiv, moraju zasnivati na holističkom i sustavnom pristupu koji će uvažavati sve aspekte održivosti – ekonomski, socijalni i okolišni. Na taj će se način podići otpornost, prilagodljivost i atraktivnost poljoprivrednog sektora, proizvodnje hrane i ruralnog prostora.