Živi i umire Slavonija

Prva knjiga Tomislava Šovagovića, zbirka crtica i kratkih priča objavljena 2012, nosi naslov Rudnik čvaraka; najnoviju, tiskanu točno deset godina poslije, autor je naslovio Rudnik čvaraka 2. Podudarnost naslovā, s dodatkom broja 2 novoj knjizi, upućuje čitatelja na zaključak da je riječ o svojevrsnu „nastavku“ kopanja u rudniku koji je pisac smatrao još vrlo izdašnim. Činjenicu da je autor sada za novu knjigu upotrijebio već korišten naslov bilo bi promašeno tumačiti kao neinventivnost, nego upravo suprotno – kao prepoznavanje njegova potencijala (koji nije zanemariv) za osvajanje novih čitatelja. Za Rudnik čvaraka, naime, Šovagović je dobio nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine, a nagrade – što god načelno mislili o njima – uglavnom su dobra preporuka.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.

Gledamo li iz današnje vremenske perspektive, Rudnik čvaraka za našega pisca ima dvostruko značenje. Prvo, već na samu početku literarnog puta to mu je djelo donijelo priznanje struke, a potom se pokazalo da ono stoji i na početku njegova opsežnog ciklusa knjiga o djetinjstvu. Ciklus autobiografske proze čine još zbirke zapisa, crtica i kratkih priča Cesta knezova bribirskih, Ispod skala te Spremište Trešnjevka, a Rudnik čvaraka 2 peta je, posljednja objavljena knjiga ciklusa. Tih pet svezaka obuhvaća autorova sjećanja na prvih petnaestak godina života provedenih s roditeljima u Šibeniku, uglavnom pod paskom bake i djeda s majčine strane, zatim u slavonskom selu Ladimirevcima, kamo bi preko školskih ferija odlazio k djedu i baki s očeve strane, te završno u Zagrebu, kamo se preselio s roditeljima, gdje mu djetinjstvo prekida početak Domovinskog rata.

Zašto se kod Šovagovića priča o Ladimirevcima i o Slavoniji pojavila prije priče o Šibeniku i Dalmaciji premda je prve slike, prve riječi i prve dojmove stekao na hrvatskom jugu? Razloge nije jednostavno dokučiti, oni su zacijelo brojni i možemo samo nagađati. Možemo tako pretpostaviti da je u sudaru dvaju sasvim različitih krajolika, mentaliteta, idioma, tradicija, kuhinje, svakodnevice… neku važnu ulogu odigrao šok neobičnosti, novosti, ispadanja iz svakodnevnih automatizama i navika, pa se mali Dalmatinac odjednom našao u neviđenim i neočekivanim situacijama koje su na njega ostavile snažan dojam, takav dojam da se pamti, da se o njemu razmišlja i o njemu želi pričati drugima. A ne potvrđuje li to, na svoj način, i činjenica da se u ovom ciklusu druga knjiga o Slavoniji i očevoj obitelji pojavila kao posljednja (vremenski) iako prema koncepciji nije završna?

Onaj prvi, premijerni, i ovaj drugi Rudnik čvaraka obujmom su otprilike podjednaki – sadrže blizu stotinu kratkih priča, crtica i zapisa, žanrovski su raznoliki i u njima se javlja mnoštvo likova, od onih koji svoju ulogu odigraju u jednoj priči pa do onih koji te priče nose (bliža i dalja rodbina). U prvoj knjizi glavni su likovi bili roditelji pripovjedačeva oca – djed Šamuka i baba Eva, dakako i sam narator; u novoj knjizi taj se fokus donekle promijenio pa se pripovjedač pomalo povlači u drugi plan, događaji se više ne vide samo očima djeteta, pojedini komentari očito dolaze od nekog iskusnijeg naratora, a uz djeda Šamuku protagonist je i njegov brat Fabijan. To se najavljuje u priči Jednom smo bili sretni, na početku zbirke. Opisujući crno-bijelu svatovsku fotografiju iz svoje privatne arhive, snimljenu radnih pedesetih godina prošlog stoljeća, pripovjedač na njoj prepoznaje Fabijana Šovagovića, tada učenika Građevinske škole i redovita polaznika glumačke škole u jednom osječkom omladinskom društvu, i Fabijanova brata Franju, svoga djeda zvana Šamuka, pa kaže da će Rudnik čvaraka 2 biti „knjiga o dvojici braće, njihovu putovanju prije i poslije dviju fotografija, o navikama, poslovima i hobijima satkanima od šljivovice i divana, na pola puta između zemlje i glume“.

Ali činjenica da se u knjizi – nekad u pojedinačnim situacijama, a nekad u međusobnom odnosu i divanu – dominantno javljaju ova dva lika, jedan kome gluma znači život, a drugi kome je „njiva najdraža robija“, ne znači da je autor sasvim zanemario svoja sjećanja na doživljaje i osjećaje iz dana ranog djetinjstva provedenih u Slavoniji ili svoju sposobnost, razvijenu u novinarskoj praksi, da razlikuje važno od nevažnog, zanimljivo od nezanimljivog te da mu je umijeće pretvaranja sirove građe u umjetničku prozu mnogo pouzdanije nego prije. Ispisujući na stotine crtica i kratkih priča ovladao je jezičnom ekonomijom, baš kao njegov lik Ivica Anočić iz priče Starac i bore, koji je imao „rečenicu umješniju od pjesnika i književnika, kao da je profesor kreativnog pisanja, a ne ladimirevački ratar“. Evo npr. kako Šovagović u nekoliko riječi u Belišćanskoj baladi karakterizira svog strica Čileta: „strikan je pripadao tisućama sličnih sudbina, omeđenih dvjema tvorničkim sirenama“.

Rudnik čvaraka 2 bogat je i dubok rudnik lirskih, humorističnih, elegičnih, melankoličnih, britkih, bespoštednih, pesimističnih priča ispričanih zanimljivim tehnikama pripovijedanja i kompozicijskim rješenjima. Evo samo nekoliko naslova (a ima ih 97): Ljetni omlet, Sestrična s groblja, Štagalj, Valpovački memento, Poštar za svađe, Usamljenost, Vatre na konjari, Nesanica seljaka, Genetski moždani udari, Duša Slavonije, Sažetak toka svijesti.