Vladavina prava ili sila samovolje u BiH

-

Odlukom Ustavnoga suda BiH po kojoj HDZ-ov, odnosno hrvatski prijedlog izmjena izbornoga zakona u Bosni i Hercegovini nije štetan za vitalne nacionalne interese Bošnjaka isplivalo je na površinu pitanje odnosa vladavine prava i samovolje, jedno od ključnih pitanja u međunarodnim odnosima, ali i podloga zapadne uljudbe na kojoj počiva funkcioniranje Europske Unije.

Kako je Ustavni sud BiH sastavljen od devet sudaca, od kojih su po dvojica predstavnici konstitutivnih naroda – Hrvata, Srba i Bošnjaka – a trojica su međunarodni suci, riječ je o iznimno važnoj presudi jer se, s obzirom na odnos članova Ustavnoga suda, ne radi o nikakvu nacionalnom preglasavanju, nego o stručno-pravnoj odluci, koja vladavini prava daje prednost nad silom.

O položaju hrvatskoga naroda u BiH, bar onaj upućeniji dio javnosti, znao je nešto o povijesnim, političkim, kulturnim, crkvenim, identitetskim, demografskim pa i ratnim pitanjima, no odnos vladavine prava i samovolje, kao što jasno pokazuje aktualna odluka Ustavnoga suda, dosad, premda je bilo mnoštvo primjera, još nitko nije otvarao.

Naime, spomenuta odluka Ustavnoga suda BiH ne dovodi u pitanje samo ponašanje bošnjačkoga vladajućeg sloja nego i niz odluka bivših visokih predstavnika međunarodne zajednice, ponajprije Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna, ali i pojedinih veleposlanstva koja, unatoč međunarodnom mirovnom sporazumu potpisanu u Daytonu, podupiru postupke bošnjačkoga vladajućeg sloja.

Ustavni sud BiH odlučio je da hrvatski prijedlog izmjena izbornoga zakona u Bosni i Hercegovini nije štetan za vitalne nacionalne interese Bošnjaka  / Izvor PIXABAY

Kriterije nezamislive u svojim matičnim državama, k tomu još s misijom demokratizacije društva i uspostave vladavine prava, provodili su na području s vrlo nestabilnom podlogom, čije se višestoljetno pravno osmansko nasljeđe pomiješano s boljševizmom prepoznaje jedino u narodnoj izreci – kadija te tuži, kadija ti sudi!

Cijeli se zapadni svijet s pravom, primjerice, digao na stražnje noge zbog ruske agresije na Ukrajinu, jer su njome pogažena načela i međunarodnoga prava i međunarodnih ugovora. Gaženje pak Daytonskoga ugovora, čiju provedbu jamče velike sile i države potpisnice ugovora, jasno pokazuje da u tom slučaju, kao i u rusko-ukrajinskom, sila nadilazi i zajamčeno i potpisano.

Hrvati su Washingtonskim sporazumom u muslimansko-hrvatsku Federaciju unijeli teritorij svoje HR Herceg-Bosne, koja je taj prostor u ratu obranila od velikosrpske, a potom i muslimanske agresije.

U Daytonskom sporazumu toj je odluci dana posebna važnost u članku koji se odnosi na uspostavu posebnih odnosa muslimansko-hrvatske Federacije s Republikom Hrvatskom, što je bio ključni mehanizam za očuvanje hrvatske konstitutivnosti u BiH.

Nad prolivenim mlijekom ne treba plakati, no ipak valja podsjetiti kako je taj mehanizam suspendirala Mesić–Račanova vlast nakon 2000, premda njihovu odluku Hrvatski sabor nikad nije ratificirao. Iz te odluke izrodile su se sve nedaće što su pogodile hrvatski narod u BiH.

Upravo je to visokim upraviteljima omogućilo diktatorske ovlasti, a jamcima Daytonskoga sporazuma i silama zainteresiranim za vlastite probitke ulazak u prostor potiranja vladavine prava i realizaciju političkih projekata što su se ravnali snagom sile, a ne prava.

S druge strane, nije li aktualno bošnjačko-muslimansko nepriznavanje hrvatskoga naroda u BiH istovjetno ruskom nepriznavanju ukrajinske nacije, što jasno svjedoče i s pozicije sile Izetbegovićeve prijetnje hrvatskoj borbi za očuvanje konstitutivnosti i jednakopravnosti unutar BiH, preslikane iz arsenala Putinovih prijetnji Ukrajincima kao suverenom narodu.

Sve je to dobrim dijelom što preslikano, a što opet naslijeđeno iz boljševičke prošlosti, kojoj korijeni sežu duboko u nasljeđe starih orijentalnih despocija.

To razvidno pokazuju narativi o tzv. antifašističkoj borbi i u Hrvatskoj i BiH, koji su, nasuprot zapadnim i savezničkim narativima, preslikani iz arsenala boljševičke ideologije bivšega Sovjetskog Saveza, u čiju su se obranu, tek nakon nacističkoga napadaja na SSSR, s ciljem izvođenja komunističkih revolucija, dignule „ćelije“ regionalnih komunističkih partija.

Nije tragedija što takvi prežici opstoje i u demokratskim državama ustrojenim nakon svjetske propasti komunizma, nego je tragedija što te snage u borbi protiv iskrenih demokratskih nastojanja podupiru pojedina zapadna središta moći.

Upravo zbog toga bilo je groteskno gledati jednog saborskog zastupnika desnih političkih stajališta, koji je tvrdio kako Hrvatima u BiH uopće nije loše jer imaju svoje zastupnike u općinskim, gradskim i županijskim skupštinama.

Eto ti Hrvati, koji u BiH inzistiraju na vladavini prava, inače su u njoj konstitutivni, državotvorni narod, ne mogu u 21. stoljeću u jednoj europskoj državi, koja teži članstvu u EU, imati televizijski kanal na hrvatskom jeziku, birati svoje političke predstavnike u tijela zajedničke vlasti, a svako njihovo gospodarsko ili financijsko jačanje, zahvaljujući vladavini sile, a ne prava, završava invazijom tenkova, kao što je to bilo u slučaju Hercegovačke banke.

Bez obzira na tešku i traumatičnu hrvatsku prošlost, nezavidan sadašnji položaj i neizvjesnu budućnost, Ustavnu sud BiH nedavnom je odlukom onima koji doista odlučuju, a ponajprije zapadnim državama, postavio pitanje: Podupiru li vladavinu prava ili sile, čime se i u pitanju BiH, kad-tad, moraju odlučiti jesu li na strani komunističkoga zlosilja ili demokracije te vrijede li im istovjetna načela za BiH, kao što ta načela jednoglasno podupiru u slučaju ruske invazije na Ukrajinu?