Veličanstveni oproštaj blistavog uma

-

Ante Stamać imao je neobičan odnos prema meni. Moglo bi se reći da sam mu bio bezrazložno simpatičan. Ili je ipak bilo razloga za takav njegov odnos? Naime, sviđalo mu se kako uređujem Književnu Rijeku, a posebno to što je časopis objavio nekoliko tekstova logoraških sjećanja. Zahvaljujući Tonku Maroeviću, objavili smo kraće tekstove Grge Gamulina o njegove četiri godine u Jasenovcu i Staroj Gradiški  (1941–1945), potom, zahvaljujući Davoru Velniću, cijelu knjigu Vladimira Bobinca o Golom otoku te možda presudan tekst – pismo iz 1968. Zagrepčanina Nikole Čučkovića Josipu Brozu Titu u vezi s njegovih šest godina u logorima Stara Gradiška (1949! – gdje ga je mučio četnik koji je prešao u partizane), Ugljan, Sv. Grgur i Bileća. Svi ti tekstovi oživljavali su Stamaćeva sjećanja na njegovo zatočeništvo na Golom otoku 1957. Ustrajavao je da me se pozove na Zagrebačke književne razgovore 2012, s temom Književnost u drugom jeziku. Bio sam sretan zbog poziva, no zabrinut zbog teme, jer sam znao da Stamać, kao vrhunski prevoditelj, zna biti izrazito neugodan kod neuvjerljivih izlaganja na engleskom ili njemačkom jeziku. I zaista, toliko je ponizio jednog izlagača da je taj napustio skup! Tim svojim teškim karakterom (pravedan ali brutalan) zatvorio je neka vrata svojoj drugoj supruzi Dubravki Brezak Stamać. Ona je doktorirala na starijoj hrvatskoj književnosti i radila kao profesorica u XV. gimnaziji. Sjećam se našeg dugog razgovora u troje, tijekom ručka u zagorskom restoranu Kozjak. Razgovor je imao tugaljivu, sumornu notu i potom se pretvorio u jadanje akademika i rezignaciju njegove supruge.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2021.

Kad je Stamać preminuo, 30. studenog 2016.  – nekoliko mjeseci nakon Slobodana Novaka – otvorio sam mapu u koju sam počeo prikupljati tekstove o njemu s namjerom da napišem dulji esej. To se tada nije ostvarilo, no ukazao mi se vrlo ozbiljan povod potkraj 2021. – objavom njegovih autobiografskih zapisa.

Ivica Matičević, tada glavni urednik ­Vijenca, razgovarao je sa Stamaćem početkom 2008.

„Pjesnik ste, pišete i objavljujete poeziju, ali jeste li ikada pomislili na memoarsku prozu... Imate bogato životno iskustvo, radili ste na mnogim mjestima, susretali i poznavali mnoge važne osobe hrvatske kulture i umjetnosti. Zato vjerujem da bi to bilo zanimljivo štivo.

Stamać: Moja brižna supruga kupila mi je i posebno oblikovanu bilježnicu za takvu buduću knjigu. U nju ću jednom svojoj djeci, kćeri i dvojici sinova, morati autentično zapisati što sam i kako sam živio, kako smo živjeli svi mi skupa. Valjda će se jednom ispod pisaljke izviti i prva rečenica. A onda će sve poteći samo od sebe. Kao u Prousta. Ili svetog Augustina. Ili u Martina Heideggera. Sve će se pretvoriti u istinu, u zbilju onostranog pisma. No tada ne će biti ni mene ni mojih prerijetkih čitatelja.“

Poetična nepomirljivost vrhunskog pisca

Volim hrvatsku književnost u posljednjih 120 godina promatrati poput drame u četiri čina, zavisno od političkog položaja Hrvatske. Ključna djela po činovima bila bi: roman Isušena kaljuža Janka Polića Kamova (napisan 1910), roman Na rubu pameti Miroslava Krleže (1938), esejistički zapisi Ilarijin smiješak Grge Gamulina (1968) te autobiografski zapisi Protimbe Slobodana Novaka (2010). Ono što povezuje te četiri – u svjetskim okvirima relevantne – knjige njihovo je suprotstavljanje, na različite načine,  političkim sustavima. Vrhunska književnost uvijek se rađa iz protimbe oporoj, prizemnoj, pa i nakaradnoj stvarnosti.

Stamaćeve Prolazne postaje mogle su biti nove Protimbe – ali nisu. Razlika je što je Novak, u punoj intelektualnoj i književnoj snazi, godinama ispisivao i dorađivao Protimbe i doveo ih do savršenstva u Sabranim djelima, dok je Stamać započeo svoje Prolazne postaje već bolestan i pisao ih u grču same završnice šahovske igre sa Smrću. Stigao je napisati 150 kartica teksta, svojevrstan Portret umjetnika u mladosti. Tekst sadržajem otprilike odgovara prvom poglavlju Novakovih Protimbi – koje zauzima 45 od 580 stranica knjige.

Iz Stamaćeva osjećaja da neće imati dovoljno vremena da dovrši ambiciozno zamišljenu autobiografiju proizlazi njegov stil – brz, lapidaran, dorađen na način razigrane skice! Sve je na svom mjestu, sve je rečeno upravo onako kako je to trebalo napraviti, no kad zainteresirani čitatelj dođe do kraja knjige, osjeti razočaranje zato što je dobio uvid u samo djelić blistavog uma. Ono što fascinira jest poetična nepomirljivost vrhunskog pisca. Tonko Maroević u predgovoru je suzdržan: „Dakako, pisac je subjektivan i razmjerno oštar u ocjeni društvenih okolnosti četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, kojima se na napisanim stranicama bavi, ali nećemo poreći da nam i njegovo svjedočenje pomaže razumjeti dublju realnost ili pak tamniju pozadinu zbilje jugoslavenskog socijalizma.“

Maroević, koji je bio jako oprezan prema sustavu od trenutka kad je iz neugodne blizine promatrao Gamulinovo političko stradanje 1971, napisao je dugi predgovor Novakovim Sabranim djelima. Novak je bio razočaran, jer je imao osjećaj da Maroević bježi od biti njegova opusa: a to je protivljenje totalitarnom komunističkom režimu. Vjerujem da bi i Stamać bio nezadovoljan ovim kratkim predgovorom iz istog razloga.

Život obilježen ranama režima

Bit cijelog Stamaćeva djela težnja je Schellingovu konceptu: „Svemir je u Bogu stvoren kao apsolutno umjetničko djelo“, odnosno „Ljepota je apsolut opažen realno“. S takvim konceptom stajao je nasuprot primitivnom i nasilnom sustavu, koji ga je u mladosti nemilosrdno želio disciplinirati. Bio je vrhunski intelektualac, prevoditelj i pisac, koji piše oporbeno i u Prolaznim postajama, dok živo priziva djetinjstvo, koje je u biti nevino, optimistično i apolitično. „Čemu metafizika ondje gdje je na djelu snalaženje ili nesnalaženje u virovima povijesti društva? Ili u povijesti hrvatskog društva tijekom pol stoljeća, od uspostave Banovine Hrvatske, kad sam rođen, pa do uspostave Republike Hrvatske, u kojoj živim. Jer bez obzira na ikakvu metafiziku, na moj vlastiti udio u njezinim oblačnim i prozračnim pitanjima, moj je život određivala povijest hrvatskog društva, sve ako i nije moguće zanemariti moj vlastiti genotip i fenotip. (...) Povijest hrvatskog komunizma bila je povijest gušenja individuuma. Pa kako da takav ugušenik piše još i vlastiti životopis? Za vratom su mu dvije snažne crvene šake, koje jedva dopuštaju da se kroz grlo propentaju neke nesuvisle plahe riječi, i koje na svaki znak jasnih samoglasnika stežu vrat do krvi. To bi mi eto imala govoriti povijest, meni koji sam je, više ili manje sretno, proživio s ožiljcima na duši i hematomima na pameti.“

To nam je ostavio kao svoj veličanstveni oproštaj čovjek koji je svoju prvu knjigu, zbirku pjesama Rasap, objavio u vlastitoj nakladi 1962, a preveo knjige kao što su: Karl Jaspers: Filozofija religije i Opća psihopatologija; Wilhelm von Humboldt: O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na razvoj ljudskog roda; Hans Küng: Povijest Katoličke crkve; Goethe: Faust I. i II.; Nietzsche: Nietzsche kontra Wagnera i Volja za moć; Samuel Beckett: Beznina; James Joyce: Prognanici, Pjesme i Komorna glazba; Friedrich Schiller: Razbojnici (s Trudom Stamać); Rilke: Arhajski torzo; Louis Hjelmslev: Prolegomena teoriji jezika; Johan Huizinga: Homo ludens: o podrijetlu kulture u igri; Günter Grass: Lumbur (s Trudom Stamać).

Na kraju ostaje žal što mu nisam došao na ispraćaj na Mirogoju, kao što sam došao Novaku, te žal za svim onim započetim, a nedovršenim razgovorima u Društvu hrvatskih književnika, kojem je, između ostalog, bio predsjednik od 1995. do 1999. Kupite Prolazne postaje, pročitajte ih, odložite ih do Novakovih Protimbi na polici kućne knjižnice te im se potom vraćajte za kišnih dana kad besmisao života postane gotovo nepodnošljiv.