Svjetska imena na Jarunu

„Vi biste se sada trebali vratiti svakodnevnim životima, a mi moramo u Milano!“ poručio je zagrebačkoj publici Brandon Flowers u finalu nastupa Killersa, aludirajući na činjenicu da njegovu trupu već idućega dana očekuje novi koncert u Italiji u sklopu ljetne festivalske turneje po Starom kontinentu.

Bio je ponedjeljak, završnica prvoga festivalskoga dana u kojemu su nastupili i brutalni, socijalno osviješteni hard-core pankeri IDLES (nakon kojih The Clash zvuče krotko poput Novih fosila), te dablinski indie-rockeri Fontaines DC.

No vratimo se načas Killersima, koji su (nezgodnu imenu usprkos) popravili raspoloženje sve masovnijih poklonika. Odjeven u svjetlucavi „šoumenski“ sako i s mnoštvom scenskih trikova u rukavu, Flowers je na svim razinama ispunio očekivanja i na čelu svoje uigrane ekipe opravdao naslov glavne zvijezde jubilarnog petnaestog INmusic festivala.

Nick Cave IN Music festival 2022  / Snimio Željko Hladika / Pixsell

Svjetlucavost ne spominjemo uzalud. Kao što je bilo razvidno iz spektakularne vizualne dimenzije koncerta, The Killers ponosno ističu svoju korijensku povezanost s Las Vegasom, gradom poznatim po svemu osim po rock and rollu. Uz topove šarenih konfeta i sa samouvjerenim frontmenom koji je očito dubinski proučio čitavu paletu Elvisovih i Mercuryjevih gesta, sve je u Killersa veliko i bombastično. Od uvodne My Own Soul’s Warning do dojmljive završnice (na bis su izveli Human i Mr. Brightside) grupa funkcionira kao uzorno dizajnirana sinteza Simple Mindsa, Presleyja i Queena iz najekstravagantnijih dana.

S obzirom na broj koncerata koji je u različitim inkarnacijama dosad održao pred domaćom publikom Nick Cave, koji se s grupom The Bad Seeds na glavnu pozornicu uspeo točno u 22:30 drugog dana, prije bi se mogao nazvati hrvatskim domaćinom nego gostom. I dok je u pojedinim dijelovima svijeta tek osrednje popularan (njegov je opus u SAD-u gotovo nepoznat), izmučeni australski „princ tame“ u Hrvatskoj uživa status božanstva – a tako će i ostati.

Ako Cave išta dijeli s Brandonom Flowersom, to je fascinacija Elvisom – ali iz drukčijeg, manje površna, gotovo mitologijsko-literarnog aspekta. Koncert je otvorio dvjema pjesmama s albuma Abattoir Blues / The Lyre of Orpheus. Jedna od njih, There She Goes, My Beautiful World, pripada najpoletnijim (!) trenucima Cavea i Bad Seedsa, no njihovo sljedbeništvo bolje reagira na sumorne, tegobne, poetične balade do vrha nakrcane duhovnim referencijama i biblijskim aluzijama. Primjerice s istog (Abattoir) albuma dolazi O Children, jedan od vrhunaca prvog dijela koncerta ispunjena starim i recentnim favoritima – uz ostalo, čuli smo Red Right Hand, The Mercy Seat, The Ship Song, a u finalu Ghosteen Speaks. Naravno, nezaobilazna je i Into My Arms s njegova možda najprohodnijeg albuma Boatman’s Call, zbirke intimnih balada nadahnutih svojevremenim prekidom kratke veze s kantautoricom PJ Harvey.

Budući da je Caveov osobni život u posljednje vrijeme obilježen nezamislivim tragedijama (prisjetimo se, ostao je bez dva sina) očito je da snagu crpi iz umjetnosti ne smanjujući intenzitet studijskih, a još manje koncertnih aktivnosti; naprotiv, čini se da je s prolaskom vremena tempo njegova rada sve zgusnutiji i brži.

U svjetlu (ili tami) Caveova nastupa, preostali izvođači toga dana – White Lies, samodopadni zagrebački Porto Morto ili doista zanimljivi afrički bračni tandem Amadou & Mariam – nizali su se kao neodređeni podražaji čija je jedina funkcija zabavljanje publike u očekivanju „prave stvari“. Ali takva je festivalska logika: headliner dolazi da bi uzeo sve.

Općenito govoreći, već i prvi pogled na ovogodišnju izvođačku postavu upućuje na stari zaključak: unatoč objektivnim nedaćama INmusic je uspio očuvati status prepoznatljive točke stapanja kvalitetnog mainstream-rocka i protagonista prve indie-rock-lige, potom bitnih world music-imena, punka (otprije poznati Gogol Bordelo njegova su multikulturna i živopisna inačica), pop-undergrounda i – za svaki slučaj – šampiona suvremene metal-scene. Tako je publika ove godine svjedočila nekoliko puta odgađanu hrvatskom nastupu kalifornijskih Deftonesa, koji su u srijedu zagrmjeli na glavnoj pozornici, nudeći vlastitu i po mnogočemu eklektičnu interpretaciju tog izdržljivog i zapravo neuništivog žanra.

Bez obzira na opušten, tipično eskapistički festivalski ugođaj tijekom sva četiri dana, teško je zanemariti činjenicu da živimo u nikad burnijim vremenima; posljednjeg dana na World Stageu nastupili su The Rival Sons – jedna od rijetkih svjetski popularnih skupina koja se dobrim dijelom oslanja na bogatu i elektrificiranu blues-tradiciju, od Led Zeppelina do mladog Joea Cockera. Frontmen Jay Buchanan u jednom je trenutku ostao sam na pozornici i emotivnu Shooting Stars uz akustičnu gitaru posvetio ukrajinskim izbjeglicama.

Kad su malo nakon toga na glavnu pozornicu istrčali Kasabian, sastav koji je nedavnu englesku turneju uspio rasprodati za dvadeset minuta, raspoloženje se opet promijenilo u korist britanskog indie-rocka. Premda im je opus neujednačen, hitovi poput Fire ili L.S.F. priljepčivi su poput gripe, pa se publika imala prigodu razgibavati do posljednjeg trenutka. Pametnim izborom imena (kojima se pridružila i irska dance-pop-kantautorica Róisín Murphy) i neviđenom ustrajnošću INmusic je na taj način nakon dvogodišnje stanke potvrdio odavno zasluženo mjesto na festivalskoj mapi Europe i šire. Iako nikada nije moguće zadovoljiti sve ukuse publike i kritike, riječ je o događaju koji i u bremenitim razdobljima funkcionira kao svojevrsni odraz – ili presjek – svjetske suvremene glazbene scene, ne zaboravljajući pritom ni perspektivna domaća imena.

I na kraju: dok ovo čitate, u Istarskom narodnom kazalištu zahuktava se jedan posve drukčiji, ali jednako zanimljiv festival: 4. Backstage Pula. Predviđeni za tri „raštrkana“ datuma (27. lipnja te 9. i 25. srpnja), pred publiku izlaze malijski gitarist i pjevač Habib Koité, darovita čileanska saksofonistica Melissa Aldana s kvartetom te nagrađivani hrvatski gitarist i skladatelj Ratko Zjača – redom vrsna imena koja festivalsku sezonu nastavljaju u posve drukčijem, intimnijem tonu.