Što nam govore mladi umjetnici

Lipanj je za splitsku publiku koja redovito prati izložbenu aktivnost toga grada već tradicionalno postao mjesec predviđen za izložbu finalista Nagrade Radoslav Putar, koja se dodjeljuje 21. godinu zaredom mladom (do četrdeset godina) hrvatskom umjetniku/ici. Utemeljio ju je Institut za suvremenu umjetnost iz Zagreba kao dio međunarodne mreže Young Visual Artists Awards. Izložbu finalista čine radovi četvero umjetnika. Posljednjih godina novost je otvoreni poziv za kustose mlađe od četrdeset godina, koji čine dio žirija. Ove je godine o nagradi, koja se među ostalim sastoji od dvomjesečna boravka na rezidenciji u New Yorku, odlučivao žiri u sastavu: prošlogodišnja dobitnica Lana Stojićević, voditelj Galerije MH i kustos Galerije Kranjčar Vanja Babić, neovisna kustosica Barbara Borčić i putem otvorenog poziva za kustose povjesničarka umjetnosti Petra Šarin te kustosica Jasmina Šarić. Finalisti su Katerina Duda, Glorija Lizde, Vladimir Novak i Marina Rajšić, a odlučeno je da nagrada pripadne fotografkinji Gloriji Lizde.

Nagrađeni rad Glorije Lizde

Protuteža Salonu mladih

Time je drugu godinu za redom dobitnica nagrade umjetnica iz grada domaćina finalne izložbe, Splita. To je zacijelo slučajnost, ali činjenica je da su u Splitu posljednjih godina stasali pojedinci koji promišljaju vrlo zrelo, vješto čitaju okolinu u kojoj borave, a njezine nelogičnosti i propuste koriste kao poticaje, a ne prepreke. Zasluga ide i institucijama koje obavljaju izvrstan posao pružajući potporu mladim umjetnicima i kustosima stvaranjem poticajna ozračja za produkciju mladih, usmjeravajući mlade umjetnike s marginalnih pozicija na likovnoj sceni prema središnjoj i olakšavajući im stvaranje. Izložbe finalista Putarove nagrade na visokoj su razini izložbi postavljenih u Splitu posljednjih godina. Ukoliko među čitateljima ima skeptičnih i sitničavih prema ideji vrednovanja i bodovanja umjetnosti, treba naglasiti i to da je nagrada Radoslav Putar potrebna radi afirmacije i integracije novih članova u umjetničku scenu, za koju su svi članovi odgovorni. Odgovorni su među ostalim i svim njezinim izdancima ponuditi jednake prilike i uvjete, unutar ograničenja kojih smo svjesni. U prilog potrebi za formatom izložbe, koja pruža uvid u smjer kojim će se kretati vizualna umjetnost u Hrvatskoj, treba navesti i to da je izložba finalista Putara u Splitu (prijašnjih godina postavljena u Velikoj Gorici i Rijeci) potrebna protuteža Salonu mladih u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu. Potrebna je zbog decentralizacije scene i njezina spretnijeg i sretnijeg obuhvata.

Četvero ovogodišnjih finalista: Glorija Lizde (dobitnica nagrade), Marina Rajšić, Katerina Duda i Vladimir Novak / Snimila Žaklina Antonijević

Što se pak aktualne izložbe tiče, u izlogu Salona Galić postavljena je skulptura Sve u svemu kipara Vladimira Novaka. Čelični blok polegnut je na nosače s okretnim kotačima i zategnut poliesterskim gurtnama. Radom Vladimir Novak problematizira osnovne kiparske principe, sukobe između teorije i prakse medija, pri čemu prkosi logici i kiparski medij podvrgava apsurdu, ironiji i kritici. U izloženom radu primjerice statični blok postavlja na kotače te mu daje mogućnost pokretanja, no pokretanje je izazov i zahtijeva oprez i pri kretanju i pri zaustavljanju. Transportno-skladišnom estetikom mobilna skulptura upućuje na probleme prijevoza i pohrane radova te naglašava često presudne a nevidljive procese unutar umjetničke produkcije. Ironičan naziv Sve u svemu upućuje na poštapalicu koja slijedi kao sažetak ili zaključak nakon dugotrajna razmatranja problema, u autorovu slučaju u vezi s dogovorima o produkciji ili postavu rada.

Istraživanje sivih zona

Videorad Katerine Duda snimka je dronom koja dokumentira divlju gradnju i komunalni nered na lokaciji u neposrednoj blizini, točnije na krovu Salona Galić. Dodatak je to njezinu dugotrajnom istraživanju sive zone koju omogućuje zakon o legalizaciji. Krov, tuš, roštilj i fuš naslov je umjetničkog istraživanja usredotočena na kolonije bespravnih naselja u okolici Premanture u Istri. Okosnicu rada čini Zakon o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama, poznat kao Zakon o legalizaciji iz 2012. Prema spomenutom zakonu svi objekti zabilježeni na ortofotokarti, odnosno snimci iz zraka, i dokazani kao čvrsta gradnja ulaze u proces dobivanja građevinske dozvole. Ortofotosnimak služi kao dokaz prema kojem se uspoređuju predani zahtjevi. Doneseni zakon vikendašima i kampistima u južnoj Istri nudi mogućnost da kamp-kućice pretvore u vikendice. Preko noći vlasnici na kamp-kućice montiraju krovove, žbukaju zidove, postavljaju nadstrešnice, uređuju detalje, ograđuju prolaze i privatiziraju staze do plaža kako bi zavarali snimku iz zraka. Postupno nadograđivanje događa se tajno, najčešće primjenom strategije uzurpacije tuđeg ili javnog posjeda. Izloženi rad čine spomenuta videosnimka i prostorna instalacija sastavljena od snimki lokaliteta, fotodokumentacije, zvučnog segmenta i građevinskog materijala.

U istoj prostoriji Salona Galić nalazi se i prostorna, multimedijska instalacija Marine Rajšić naslova Print Screen. Instalacijom autorica u fizičkom prostoru simulira virtualni prostor, raslojavanjem radne površine računala. Izloženu videoprojekciju čini trinaest međusobno kolažiranih i sinkroniziranih videa, snimanih screen recording-funkcijom. Dvadeset i prvo stoljeće obilježio je odnos virtualnog i fizičkog prostora, a ekran računala postao je nekadašnji glavni gradski trg, mjesto zbivanja i susretanja. Sadržaj su projekcije vizualne i zvučne informacije iz cyber-svijeta. To je svijet buke, pretrpan bojama, zvukovima i sadržajima. Autorica ističe da izložena instalacija nastoji posjetiteljima približiti intenzitet kojim različiti cyber-sadržaji mogu utjecati na nas fizički, ali i emocionalno. Naziv Print Screen ukazuje na slojevitost cyber-svijeta uočljivu na površini, ali i ispod površine ekrana.

Spoj općeg i intimnog

Ovogodišnja dobitnica nagrade fotografkinja Glorija Lizde višegodišnjim radom tematizira obiteljske odnose, postmemoriju i naslijeđene traume, koristeći se dokumentarnom i insceniranom fotografijom. Izloženi rad spaja opće i intimno na potresan način, istovremeno poetičan i dojmljiv. Odabrana fotografska serija naslova Neustrašiva mladost nadahnuta je istoimenom neobjavljenom autobiografijom autoričina djeda Hasana Lizde, za ovu priliku izloženom u vitrini. U njoj su, između ostalog zabilježene anegdote, opisi i mjesta koja je Hasan Lizde posjetio tijekom svojeg ratnog puta u Drugom svjetskom ratu. Naime, nakon odrastanja u muslimanskom selu na jugu Bosne i Hercegovine, Hasan se po uzoru na stariju braću pridružuje ustaškoj vojsci, koju je služio od 1943. do 1945. godine. Slijedeći djedove opise i mapu kojom se služio, koristeći se njegovom knjigom, autorica putuje 1800 km kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Sloveniju, istim putem kojim je išao njezin djed. Fotografiranjem opisanih lokaliteta oni postaju spomenici njezina odnosa s djedom, mjesta susreta prošlosti i sadašnjosti. Prošlost predaka često je neželjeno nasljeđe, s kojim se, ponekad na štetu osobnih stajališta, rađamo i živimo. Autorica ističe da se povezivanjem arhivskih materijala s krajolicima i autoportretima isprepleću osobna i kolektivna povijest i tako uspostavlja dijalog s prošlošću koja je ujedno neizbježno i njezina.

Finalisti nagrade Radoslav Putar svake godine podižu profesionalni standard struke stvaranjem raznolika i intrigantna postava i tankoćutnim balansiranjem ideje i realizacije. Dok god je tako, možemo odahnuti. Umjetnost je još živa! Ovogodišnja izložba finalista pokazala je bogatstvo pristupa i rješenja, medijsku i produkcijsku raznolikost. Problemi i ograničenja unutar struke, komunalno bezakonje, utjecaj cyber-svijeta i intimno obiteljsko svjedočanstvo teme su koje potvrđuju da je umjetnost preslika društva čiji mladi članovi itekako osjećaju posljedice virusa današnjice, teret amputirane mladosti i uspomena koje zamagljuju nove perspektive. Ipak, raduju nas nova imena, radovi kojima se kvaliteta ne mjeri dobi autora, a tješi činjenica da se mladi umjetnici, svaki na svoj način, suočavaju s vlastitim „ovdje i sada“. Kad im već kao društvo dajemo malo, pokušajmo im više dati kao pojedinci – priznanje, izložbu, šansu.