Slatinski crteži

U prošlih sam desetak godina nekolicinu puta upozorio na to da ne namjeravam napisati autobiografiju. Ovi crteži predočuju tek iskustvene momente koji bi se mogli svrstati pod pojam memoara. Mislim ovdje bez ikakve sustavnosti zabilježiti sjećanja na dane u rodnom gradu. Ipak, ne želim se prepustiti impresionističkoj „struji svijesti“, nego odabrati sadržaje koji su zanimljivi s kulturnopovijesnog motrišta. 

Portretirat ću najprije oca (Eduarda, Slavka), ne zato što je on bio važniji od majke, nego zato što opis radne svakodnevice liječnika u pokrajini, titularno „općinskog liječnika“, s gledišta povijesti društva u mnogočemu potiče razmatranja.

Bit će da je to bilo potkraj mojih osnovnoškolskih dana kad mi je otac savjetovao da nikad ne budem liječnik, pogotovo ako me ne potiču osobne sklonosti. On ih je imao, pa je rado prihvatio državnu stipendiju koja mu je omogućila studiranje medicine u Innsbrucku, u Austriji. Nakon rata, 1919, dodijeljena mu je stipendija čehoslovačke vlade. Proglašen je doktorom medicine na starijem sveučilištu u Pragu, na kojemu je prema tradiciji nastava bila na njemačkom jeziku. Ratne godine, dakle nakon nekoliko potvrđenih semestara u Austriji, tata je proveo kao mlađi sanitetski asistent na istočnom bojištu. (Epizode iz bitaka između austrougarske i ruske vojske prikazao je Krleža u nizu pripovijesti. Sjećam se da je tata spominjao slučajan susret s piscem za ratnih dana.)

Zgrada u kojoj je bio smješten Dom zdravlja u Slatini danas je
Poduzetnički inkubator / Snimio Robert Turkalj / Radio Slatina

O stečenim iskustvima na bojištu, tragičnim i smiješnim, tata je u Slatini rado i često pričao na anegdotski način. Sjećam se priče o jednom komičnom događaju „na fronti“. Neki su mlađi časnici bili u jednom trenu zaokupljeni pečenjem odojka na ražnju, a u selu se još nije znalo da je ruska vojska naglo probila bojišnicu i prisilila austrijske zapovjednike da zapovjede povlačenje. Usred tog povlačenja na konjima i kolima vitlao se i taj ražanj jer ga nitko nije želio baciti. „Povlačenje s ražnjem.“ Tata je bio svjedok.

Vraćam se Slatini i obilježjima liječničkoga zvanja u općinama pokrajina koje su ponegdje bile znatno udaljene od gradskih bolnica. Tada, u tatino doba, nije u pokrajini moglo biti specijalizacije u današnjem smislu, pospješene mogućnostima brzog prijevoza bolesnika. Ukratko, otac je morao, poput mnogih kolega u provinciji, prakticirati, htio ili ne htio, univerzalnost. Tko smatra da je taj izraz pretjeran, neka pomisli na to što je tata sve morao biti: spajao je zadaće liječnika opće prakse s ulogama internista, ginekologa, urologa, pa čak i patologa, što znači da je po potrebi obavljao i poslove sudske medicine, „parajući“ leševe uz asistenciju tehničara (s lizolom i karbolom). Vrhunac potrebama nametnute obuhvatnosti tata je postigao brinući se za pacijenta kojega se dobro sjećam: imućnoga slatinskog trgovca suknom koji je autom sa šoferom dolazio u tatinu ordinaciju. Mjesto ordiniranja bila je posebna mala zgrada u dvorištu. Trgovac je patio od osjećaja osamljenosti, pa je ocu dopala i uloga psihijatra. Sjećam se da je pričao o noćnim posjetima u kući neobičnoga pacijenta koji je po tatu slao kola sa šoferom. 

Bilo je i posve drukčijih noćnih posjeta koji su ulazile u djelokrug rada općinskog liječnika. Ponekad je tata morao po kiši ili snijegu sjesti u zaprežno vozilo i odvesti se kojem bolesniku ili žrtvi nesreće u okolna sela, u Sladojevce, Kusonju, Aleksandrovac, Novu Bukovicu ili gdje drugdje.

Za ljetnih mjeseci tata se sve više koristio vlastitim vozilima. Sjećam se motocikla s prikolicom, zatim automobila Fiat Balilla, a naposljetku DKW-a, osobito povoljna s gledišta potrošnje. Dobre su „performanse“ imali i čehoslovački proizvodi Škoda i Tatra. Listao sam prospekte i bio znatiželjan jer sam automobile dovodio u vezu sa stripovima. Ponekad bi me, naime, tata poveo sa sobom kad je valjalo obići nekog od pacijenata u obližnjim selima, i tada bih, čekajući ga u automobilu, čitao stripove. Usput rečeno, u Slatini tridesetih godina bio je, ako se ne varam, jedan američki Ford i jedan francuski Renault. Njemački Opeli, Kapitän i Admiral, bili su preskupi, nedostupni. Začudo, poslije i do danas popularan Volkswagen (čiji sam jedan model vozio dvadeset pet godina) tada se kod nas nije bio pročuo.

Bio bih nepravedan prema ocu kad ne bih spomenuo njegovu dojmljivu humanističku naobrazbu, osobito njegovo poznavanje latinskog jezika, u što se slatinska javnost imala prilike uvjeriti u raznim prigodama.

Pojam duhovne kulture tvori korak prema sjećanjima na golem doprinos majke (Margarete, rođene Justh), koja je s obje strane bila njemačkoga podrijetla. Odrastao sam dvojezično, bez ikakve razlike između jezika, hrvatskog po ocu i njemačkog po majci. (Moj znanstveni rad to dokumentira. Uz knjige na hrvatskom stoje djela na njemačkom.) U djetinjstvu je zbog majčina utjecaja to bilo drukčije. Do razdoblja u kojem sam otkrio stripove, hrvatske i srpske, moju su lektiru tvorile isključivo njemačke knjige. Usporednost je bila obilježje viših razreda osnovne škole. 

Istaknuo sam na početku ovog zapisa da ću se usmjeriti prema kulturnopovijesnim signalima u pojedinim pojavama. Njemačke knjige koje sam u djetinjstvu upoznao pokazuju majčinu težnju da otkrijem svu raznovrsnost u književnim sklonostima devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Na mom rođendanskom stolu i pod božićnim borom našao se mentalni prikaz istodobnosti razlika u ponudi njemačkih nakladnika za male čitatelje. Uzimam godinu 1930. kao orijentacijsku točku. 

Mama se pobrinula da upoznam posve različita djela istodobno. Navest ću najistaknutije primjere. Očarale su me bajkovite pripovijetke njemačkog pisca Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna, predstavnika europskog romantizma oko godine 1820. Njegov se utjecaj na književnost većine europskih zemalja dugo očitovao, posebno u Francuskoj (Balzac, Baudelaire) i Rusiji. Teško je predočiti veću opreku nego što je tvori razlika između Hoffmanna i Ericha Kästnera, klasika književnosti za djecu u dvadesetom stoljeću. Istodobnost u neistodobnosti duha spoznao sam čitajući Emila i detektive, djelo koje je oko 1930. postiglo svjetski uspjeh. Uvjerio sam se u privlačivost te knjige, našavši se među djecom i njihovim pothvatima na berlinskom asfaltu. U isti mah zaokupljali su me pustolovni romani Karla Maya, pa se uz moderni velegrad našao američki Divlji zapad kasnoga devetnaestog stoljeća. 

Amerika je posljednja, ali nezaboravna natuknica. Među rođendanskim darovima, mislim da je to bio deseti rođendan, našlo se jedno od doista genijalnih djela američke književnosti, roman o avanturama dvojice dječaka, Toma Sawyera i Huckleberryja Finna. Nisam mogao prestati čitati. Danas shvaćam zašto je autora, Marka Twaina, Ernest Hemingway nazvao tvorcem autentičnog američkog pripovjedalaštva.

Majčin portret ne iscrpljuje se područjem književnosti. Za moj je estetski obzor isto toliko bila važna i glazba. Baka s majčine strane bila je u Slatini privatna učiteljica klavira (muzičke škole još nije bilo), a moja je mama prošla njezinu školu. Što je umjela, predala je meni, sve do godina kad sam, nakon rata, za gimnazijskih dana stekao viši stupanj muzičkog odgoja.