Satirom spašeni od moraliziranja

Zagrebačkoj publici poznata je drama 64 Tene Štivičić zahvaljujući predstavi premijerno izvedenoj u listopadu 2021. u zagrebačkom HNK-u (redateljica Arija Rizvić). Rođenjem i školovanjem hrvatska dramatičarka s adresom i karijerom u Ujedinjenoj Kraljevini, Tena Štivičić je (dijelom i na osnovi osobnog iskustva) napisala tekst o pokušajima prevladavanja neplodnosti u želji da se postane roditeljem. Beogradski Atelje 212 postavio je 64 u režiji Alise Stojanović u travnju 2021, a predstava je gostovala u sklopu 46. Dana satire Fadila Hadžića.

Emocionalno udaljeni, supružnici se ipak odlučuju na dijete / Snimio Boško Đorđević

Drama se okreće oko Eve, žene koja želi postati majka usprkos i unatoč zdravstvenim problemima nje i partnera Danijela. Iako se trudi u njihovoj vezi, Danijel je ponešto tupasto upao u rutinu, dok vlastite emocije više dijeli s tabletom, koji mu je kod kuće stalno u rukama, nego s Evom. Ona njime nije razočarana, iako je očito da između njih više nema mnogo nekadašnje romantike. Odluku da želi postati majka Eva je uvelike donijela neovisno o Danijelu, no od njega očekuje da u tom postupku sudjeluje aktivno i s voljom, a ne tek kao sredstvo ostvarenja cilja. Na sve se to nastavljaju i nerazumijevanja prijateljice i roditelja s jedne i druge strane, brutalnost sustava, pa i refleksije iz osobnih prošlosti njih dvoje. Bolan i emotivan u nesmiljenom otvaranju nekih od najdubljih suočavanja osobe s nemogućnošću ostvarivanja kao roditelja, 64 (naslov potječe od broja hormonskih injekcija koje žena treba primiti tijekom postupka umjetne oplodnje) tekst je koji naoko poziva na čitanje u slogu teške, značenjima, a još više osjećajima nabijene guste studije karaktera i odnosa. Sve to lako može skrenuti u moraliziranje i inzistiranje na poenti.

Redateljica Alisa Stojanović odlučuje se za drukčiji, satirični pristup. Omogućeno je to povremenom autoironičnom intonacijom predloška, što se osobito pojačava redateljskim i glumačkim potezima. Za početak, predstava je mizanscenski sasvim jednostavna. Scenografija (Darko Nedeljković) svedena tek na crnu kosinu koja zaprema cijelu pozornicu, kostim protagonistice Eve jednostavan je i bez osobitih obilježja, dok su oni njezina partnera Danijela i ostalih likova funkcionalni, naznačujući njihove uloge u dramskoj radnji (liječnička kuta, pidžama Danijelova ostarjela, ali živahna oca, kostimografija Jelisavete Tatić Čuturilo). Svjetlom (Marko Đokić) tek se tu i tamo naglasi poneki detalj u zamjenu za scenografski element (primjerice, na sceni fizički nepostojeći Evin i Danijelov krevet). Stoga cjelinu uvelike nose glumci, na kojima je ostvarivanje satiričkih silnica oblikovanjem likova.

Hana Selimović Evu je donijela kao ženu spremnu zauzeti se za sebe, odgovoriti na nerazumijevanja čvrsto, ali i kozerijom, dok je istovremeno iznijela složenu emotivnu paletu upisanu u povjeren joj lik. Time glumica ne svodi svoj lik na binarni izbor između karikature i poruke, već čuva obje te funkcije. S druge strane, Miloš Timotijević naoko povučena Danijela tumači prigušeno, pristupom koji ima dobrih momenata uspijevajući ujediniti kompleksnost emotivnog i ruganje satiričnog, ali zna i zapasti u maniru (kao u prizoru kada Eva otkriva sadržaj njegova tableta). Jelena Đokić, Vladica Milosavljević, Ivan Jevtović, Vladislav Mihalović i Branislav Zeremski u ulogama prijatelja, roditelja, susjeda i liječnika pouzdano su se kretali u okvirima satiričkog odmaka. Denis Murić kao Luna, avatar kojem se Danijel ispovijeda u virtualnom svijetu bizarna je i, u cjelini, pomalo nepotrebna figura.

 U vrijeme kada je kazalište prečesto poligon za plasiranje ideja, a ne kreiranje imanentne vrijednosti, beogradska predstava 64 uspješno je sačuvala poente zaodijevajući ih u satiričko ruho, čime je izbjegla zamke shvaćanja kazališta kao isključivo platforme mišljenja, ali i banaliziranja i samosvrhovita ruganja. Koristilo bi cjelini da je nešto kraća, no i ovako predstava ostavlja dojam kako je satira spasila stvar od previše moraliziranja.