Ružičnjak u bazenu ili samo zatrpana rupa

 -

Gradska autobusna linija 118 vozi s Mažuranićeva trga u Voltino naselje. Njome se katkada vozim jer staje baš na mojoj, Baštijanovoj, ulici, a ondje je i Konzum, pa kada se vraćam iz grada, mogu doći kući kako i inače dolazim – natovarena provijantom kao da smo iz gladi pobjegli. Dok čekam autobus na Trgu Mažuranićā, prisjednem na klupu u obližnjem parku iza niskoga ciglenog zidića. U sredini parka nalazi se gotovo kvadratičan ružičnjak. Uza nj je nekoć bio i onaj tipični dječji vodoskok, špricalica koja je bila spas od vrućine i žeđi. Mogao si se napiti vode, a i osvježiti ruke, lice, čak i (dječje, još savitljive) noge. No nisi trebao izvoditi nikakve gimnastičke kerefeke, jer si se u ovom parku mogao osvježiti i drugdje (a danas ne možeš nigdje). Naime, na mjestu gdje je danas ružičnjak bio je nekada dječji bazen. Dakako, bilo je to u ono davno vrijeme kad su se djeca mogla besplatno kupati u javnim dječjim bazenima, dok su ti bazeni još imali i čuvare koji su pazili i na djecu i na same bazene, a nakon kupanja mogla su se osvježiti i pod tušem i napiti vode na malim fontanama vodoskocima koje su tada još i radile. Danas u tom parku vode uopće nema, a suha i oronula fontana svjedoči o nekim boljim i uljuđenijim vremenima. Dakle, i ovaj je dječji javni bazen zatrpan i zatrt, kao i svi ostali. A gdje su još bili ti negdašnji bazeni? Prođimo Zagrebom i pogledajmo! 

Bazen u Parku 148. brigade Hrvatske vojske prije „obnove”, tj. zatrpavanja

Prvi školski bazen imala je još 1930. i škola izgrađena po nacrtu arh. Ivana Zemljaka na Selskoj cesti (Zemljak je i inače bio poznat kao arhitekt koji je izradio više projekata za škole, npr. osim za ovu na Selskoj cesti, izradio je i projekte za školu na Jordanovcu, Knežiji, u Jakićevoj i u Rapskoj, a radio je i projekte za dječje vrtiće, npr. onaj na Laščini). Nekoć se mnogo mislilo na dobrobit djece i njihovo zdravlje, o čemu svjedoči i plitki dječji bazen u dvorištu onomad najveće stambene zgrade u Zagrebu, koju popularno zovemo Mali Vatikan. Danas, kad se i negdašnji dječji javni bazeni urušavaju, nezamislivo je da npr. jedan veći stambeni kompleks ima i svoj dječji bazen. Taj je stambeni kompleks djelo arh. Huga Ehrlicha, a obuhvaća dijelove Bauerove, Vlaške i Martićeve ulice te prolaz Jurja Ratkaja. Izgrađen je na terenu nadbiskupskoga zemljišta, na kojem se još i danas nalazi ljupki ljetnikovac Maksimilijana Vrhovca, koji je bio dosad štošta (dječji vrtić, galerija), a danas je ništa. Prostor je mogao biti višestruko korisno upotrijebljen; da je u nekom drugom europskom uljuđenijem gradu, to bi zacijelo i bio, a kod nas s tih kuća padaju dijelovi (ne samo zbog potresa nego i od dotrajalosti), pa smo tu gdje jesmo (i gdje valjda i zaslužujemo biti). U tom kompleksu zgrada ima 227 stanova, jasno je da ni u mnogo manjim zgradama nema sloge i solidarnosti među stanarima, pa tako klica svake inicijative odmah pada u vodu, a u dvorišnom dijelu toga stambenog mastodonta nekoć je bio i plitki dječji bazen, kojemu se zameo svaki trag. Svi ti bazeni traže pomno održavanje, čega kod nas u javnom sektoru više nema. 

Tražeći dječje javne bazene, otišla sam i izvan središta grada u neka novija naselja. Bazen za koji je pisalo da je na uglu Držićeve i Vukovarske nisam našla otprve. Čak ni lokalni stanovnici koji su sjedili oko obilježja 16. meridijanu podignutom za Univerzijadu u Zagrebu 1987. nisu o bazenu znali ništa. Jedna mi je gospođa, smatrajući me valjda luđakinjom što se raspitujem o nepostojećem objektu, kategorički tvrdila da tu nema nikakvoga dječjeg bazena, no nisam se dala obeshrabriti. Tražila sam ga više puta, pa sam ga na kraju i našla. Nalazi se malo istočnije, u Parku 148. brigade Hrvatske vojske, no i taj je bazen danas zatrpan. Možda i bolje da je tako nego da se vide razbijene keramičke pločice u njemu zatrpane obiljem smeća (jer bilo je i toga). Ovako se barem nikakvo smeće u njega ne može više bacati. I taj je bazen djelo već spomenutoga krajo­braznog arhitekta Zvonimira Fröhlicha, kojega sam spominjala u vezi s preuređenjem parka Ribnjaka, u kojem je također bio predvidio dječji bazen, no i u njemu danas raste trava. 

Novine su se raspisale o tome kako je taj Park 148. brigade Hrvatske vojske nedavno obnovljen, natiskalo se na grupnu fotografiju podosta uglednika ili zaslužnika, no mene je takva „obnova“ zapravo rastužila. Bazen su zasuli i betonirali. Današnja djeca – možda divlja i razuzdana, možda destruktivna, možda neposlušna ako im se što kaže, možda bezobrazna i prosta prema svima koji bi im štogod pametno sugerirali – neće uživati u onome u čemu su uživala neka druga djeca, među njima i ja: u bezbrižnom, sigurnom i dostupnom kupanju u javnom dječjem (samo dječjem) bazenu, pod budnim okom ne samo svojih starijih nego i profesionalnoga čuvara. 

Danas bi svaka inicijativa o povratku dječjih javnih bazena naišla na odbijanje kako je to vrlo skupo, a i ne isplati se (naravno da se ne isplati, jer djeca koja se besplatno praćakaju u javnom gradskom bazenčiću ne pune džepove nezasitnih „poduzetnika“). Javni dječji bazeni otišli su u povijest (zapravo, doslovno, pod zemlju). Nekoć je vladalo pravilo da je voda dostupna svakomu, pa se i higijena mogla propagirati kao nešto samo po sebi razumljivo. Zadiralo je to i u popularna dječja štiva, a ona iz pera srpskoga dječjeg pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja (1833–1904) bila su itekako poučna i primjerena djeci. Jedna se pjesmica ticala upravo vode: „Ala je divota / kad se ko okupa / Što se ne bi kupali / voda nije skupa.“ Možda nije bila skupa u Zmajevo vrijeme, no danas je postala skupa i preskupa, poglavito za mnoge dječje fontane i vodoskoke, pa su i oni presušili.