Put iskupljenja ili nestanak fenomena?

-

Jordan Bert Peterson kanadski je klinički psiholog i profesor emeritus na Sveučilištu u Torontu. Tu rečenicu ili njezinu derivaciju u posljednjih šest godina pročitali smo barem jednom u svakom dostupnom medijskom kutku – od tradicionalnih medija, portala, izloga knjižara, u komentarima na društvenim mrežama, čak i u skočnim prozorima reklama internetskih stranica. Uz to, redovito nam je servirana novinarska perspektiva obojena osobnim uvjerenjima autora, no ne može se reći da ga ijedna trenutna politička ideologija preferira, dok ga lijevo orijentirani mediji izrazito ne vole. Ne trebate posjedovati iznimno analitičan um da biste došli do zaključka da je polarnost vezana uz Petersonovu medijsku prisutnost jasna – ili ga vole ili ga preziru, bez sredine – a to je vidljivo iz niza fijaska i degradacija novinarske struke te svake etičke i moralne norme novinarske profesije koju su u razgovorima s njima servirali medijski „velikani“ poput britanskih Channel 4 News i British GQ-a, kanadskih CBC News i australskog ABC iviewa.

Jordan Peterson dočekan je uz frenetičan pljesak / Snimio Željko Hladika / PIXSELL

Peterson je u Zagrebu održao predavanje 14. lipnja u dupkom punoj velikoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski – gotovo svih 1900 mjesta bilo je zauzeto, dok su ulaznice rasprodane mjesecima unaprijed bez reklamne kampanje. Iz interesa koji je pokazan nije suludo niti pretpostaviti da bi svaka dvorana ili sportska i koncertna arena u Lijepoj Našoj bila popunjena – ne zbog toga što se svi slažu s time što govori, već samo zato da ga čuju kako govori. Prisutni su bili muškarci, ali i žene, čak i mladi parovi, a laž da su dominirali „mladi muškarci u dvadesetim i tridesetim godinama“ lako je provjerljiva – fotografije redova mladih ljudi koji su strpljivo čekali ulazak dostupne su na svim internetskim tražilicama.

Kako zaustaviti aroganciju?

Predavanje koje je održano u Zagrebu dio je turneje promocije njegove nove knjige Izvan reda: još 12 pravila za život, nastavka popularne knjige 12 pravila za život: protuotrov kaosu, koje su u Hrvatskoj izašle u nakladi Verbuma. Izvedbeno i sadržajno predavanje nije bilo nimalo slično dosadašnjim formatima promocije knjiga kakve smo imali prilike vidjeti na Petersonovim društvenim mrežama – u potpunosti je održano kao sesija „pitanja i odgovora“, kojom je moderirala Petersonova supruga Tammy.

S obzirom na to da je Petersonov verbatim iznimno opsežan u svakoj temi koju se dotiče (kao što je vidljivo svakomu tko je ikada slušao njegova predavanja), kritika koja se mogla uputiti takvu formatu bio je nedostatak strukture te nedostatak proaktivnog moderiranja razgovorom, no onima koji su slušali bez pokušaja izvlačenja jedne „ubojite i opasne fraze“ bilo je jasno da je u nešto više od dva sata razgovora Peterson odgovarajući na pitanja publike govorio o trima temama – na pitanje o Raskoljnjikovu kao pacijentu o ljudskoj moralnosti i ljudskom potencijalu za činjenje zla; zatim se dotaknuo osobne odgovornosti, krize maskuliniteta, kao i odgovornosti medija u slučajevima izvještavanja o američkim pokoljima u školama te o modernim propagandnim sustavima i sustavima kontrole informacija koji guše mogućnost bilo kakve rasprave ili pluralnosti mišljenja o temama globalnog zatopljenja, lockdowna zbog pandemije koronavirusa i sustava kontrole resursa putem digitalnih tehnologija.

Izd. Verbum, Split, 2021.

Uvodno, Peterson je pitanje o Raskoljnjikovu započeo s osobnom literarnom analizom usporedbe rada Dostojevskog, Tolstoja i Nietzschea, pri čemu je istaknuo kako smatra da nitko od romanopisaca nikada nije toliko duboko ušao u ljudsku prirodu kao Dostojevski te da je njegov opus neusporedive izvrsnosti. Dotaknuo se i Braće Karamazovih iz čega je izveo ideju da postoje načini rješavanja sukoba bez nužne racionalne argumentacije ili postavljanja znanstvenih temelja, kao što su kroz svoje životne priče u romanu prolazili Ivan i Aljoša. Raskoljnjikova je pak okarakterizirao kao luciferijansku figuru, specifičnije, onu u maniri Miltonova Lucifera koji bi radije vladao u Paklu nego služio u Raju. Zašto? Pomalo nespretno (što je bilo neočekivano od obično briljantna i britka Petersona kakva smo navikli gledati) publici je postavljao analitički okvir koji bi uzimao u obzir prije nego što bi pristupio terapiji takve osobnosti. Tim se putem osvrnuo i na potencijal za činjenje zla u ljudskoj prirodi, o kojemu je i prije govorio kroz misao da dobri ljudi nisu oni koji su bezopasni, već oni koji su opasni, svjesni svojeg potencijala da budu čudovišni, ali svoj potencijal usmjeravaju na dobro – i to ne dobro samih sebe kao pojedinaca, već na dobrobit zajednice i onih koji imaju doticaja s njihovim životom. Uz to, upozorio je i na činjenicu da ljudska arogancija još nije zauzdana te da nismo naučili ništa o zlu koje je donio totalitarizam svih oblika – misao koja je posebno aktualna (i bolna) na području Balkana i jugoistočne Europe.

Prepuna dvorana Lisinski na gostovanju Jordana Petersona / Snimio Željko Hladika / PIXSELL

Po pitanju osobne i medijske odgovornosti govorio je na primjeru nedavno aktualnih (ali stalnih) ubojstava vatrenim oružjem u Sjedinjenim Američkim Državama te je pozvao medije da ne izvještavaju o njima jer je iz analiza drugih psiholoških stručnjaka vidljivo da masovni ubojice žele upravo to – svojih petnaest minuta slave, kako bi ostali zapamćeni, makar po nezamislivom zlu. Uz to, naveo je kako je prema radu Warrena Farella, doktora znanosti u području psihologije roda i spola, jasno vidljivo da tim događajima pridonosi kriza maskuliniteta koja je sve očitija, a ističe se, barem u slučajevima masovnim pucnjava, ponajviše po podacima koji pokazuju da svi masovni ubojice nisu imali očeve ili prisutne očinske figure.

Panične odluke
za vrijeme pandemije

Svojevrsni vrhunac predavanje je dosegnulo u temama prepuštanja kontrole institucijama bez rasprave o najboljim rješenjima – Peterson tvrdi da je lockdown ubio više ljudi nego što ih je spasio te da je u cjelokupnoj situaciji najveći problem bio nedostatak kontrole većine, odnosno da su vladajuće institucije iz straha i neznanja donosile panične odluke kojih će se posljedice tek osjetiti u godinama koje dolaze. Nadopunjujući tu misao proširio je raspravu i na druge teme o kojima se više u medijskom i javnom prostoru ne smije raspravljati a da ne dobijete razne etikete „nepoželjnika“, poput klimatskih promjena, za koje tvrdi da je prihvaćen narativ koji ne obuhvaća stvarno stanje. Tu navodi primjer kako argumentacija postoji i s druge strane – veća proizvodnja ugljika dovela je do nevjerojatno bogatih usjeva; sve smo učinkovitiji sa sve manje resursa jer stječemo znanja koja nam dopuštaju da razvijemo tehnologije. Na temelju brzine razvoja tehnologije stoga nije odgovorno tvrditi kako ćemo iscrpiti prirodne resurse, dok, dodaje, ni jedna skupina eko-biologa, uza sve proteste i upozorenja koja plasiraju o klimatskim promjenama, još dosad nije ni počela raditi na zaista katastrofalnu problemu mikroplastike i plastičnog otpada u oceanima i pitkoj vodi.

U raspravu o nedostatku kontrole uključio je i zabrinutost zbog mogućnosti apsolutne kontrole kojoj sada institucije mogu pristupiti putem formiranja digitalnih identiteta kojima se olako svakodnevno razbacujemo. Istaknuo je da nikada dosad nijedan totalitarni režim nije imao mogućnosti koje današnje institucije imaju zahvaljujući tehnološkom napretku te da je posebno strašna pomisao da bi u budućnosti običnog čovjeka zbog sistemske pogreške ili namjerne „korekcije ponašanja“, jednoga dana kada u potpunosti prijeđemo u virtualne identitete (čak i s novcem), institucija mogla doslovno isključiti iz svih sustava, tako da ne može kupiti ni bocu vode.

Put iskupljenja
ili nestanak fenomena?

Govoriti o Jordanu Petersonu u medijskom prostoru, bez zauzimanja stava napadača i kritičara, gotovo je pogubno za autora – etikete slijede neminovno i bez zadrške. No problem je u tome što su najčešći kritičari upravo oni koji se sami osjećaju prozvanima ili koji osjećaju lažnu hrabrost i bravado iza tipkovnice i ekrana, što je omogućilo moderno doba. No i reći da su kritike u vezi s ovom turnejom predstavljanja knjige neopravdane bilo bi laž. Peterson nije ni na koji način skrivao da je prošao iznimnu količinu traume u posljednje dvije godine te je zapravo fascinantno gledati kolika je snaga duha koja vuče i oporavlja tijelo. Je li ovo bila jedna od najboljih i inspirativnih izvedbi koju je imao do sada? Nije, ni blizu. No čak i u ovakvu stanju Peterson je impresivan, a njegov se dosadašnji rad ne može ni u kojem slučaju svesti na ispiranje mozga mladim muškarcima, kako se često govori. Peterson je s kolegama i studentima objavio više od stotinu znanstvenih radova, unapređujući suvremeno razumijevanje alkoholizma, asocijalnog ponašanja, igre, emocija, kreativnosti, kompetencije i osobnosti. Kredibilitet znanstvenika i apsolutnog stručnjaka u području neotuđiv je, bez obzira na nečije mišljenje. A upravo je u tome i problem – u predstavljanju mišljenja kao neosporivih činjenica, bez mogućnosti rasprave.