Povijest u Arial fontu

Povijest u Arial fontu

Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program

za crtanje obiteljskog stabla.

Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje,

precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška.

Izvlačim papire iz ladica i

pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.

Mrtvi se ne bune,

a ostalima nije jasan moj zanos,

pa cijeli teret istine nosim sama.

Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu.

Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju

da se ne može umrijeti ako nisi rođen.

Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima

i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.

Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao.

Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro.

Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti,

odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti.

Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima.

Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije,

dodiruju se stoljeća,

obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge.

Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće,

ili da je potrebno.

Isključujem računalo.

Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava,

može sada spokojno čekati nove generacije.

U majčine zgužvane papire, nespretno zalijepljene selotejpom,

presavijene i spremljene u ladicu

pogledam često.

U računalo?

Nikada!

Moj otac nije imao vrt

Moj otac nije imao vrt

da je imao

imali bismo još jedno produženo zajedničko trajanje

paralelnu stvarnost.

Sjeme u zemlji

koje bismo zajedno zalijevali prije sunca

sigurno bi nas spasilo barem na kratko.

Ima li bi još jedno zrenje, berbu, zimsko umiranje...

samo da je moj otac imao vrt.

Vidim kako se misno vino na trsu

prelijeva se iz jasnog poznavanja geometrije vremena

u nepouzdana vjerovanja o anđelima.

Moj otac nije imao ništa

i ništa mi nije ostavio

osim ove pjesme s kojom ne znam što bih

i u čiji vrt da je posadim

da ne umre.

-

Nasljeđe

(Sestrama)

Kao kalupi od voska putujemo kroz vrijeme.

Na sve strane svijeta

rasipamo svjetlo i nježnost,

prelijevamo se u druge oblike.

Topi se nepovratno onaj dio nasljeđa koji smo trebali sačuvati.

Zimi očvrsnemo

i stojimo uspravno kao svijeće usred ničega.

S udaljenosti koja nas priznaje i

ostavlja mogućnost prihvatljive površnosti

razmjenjujemo fotografije, brižne sms poruke.

Ljeti na našem otoku

sretna obiteljska slavlja pripadaju prošlosti.

Gusto kaplje naša različitost,

izgovoreno i prešućeno slaže se u vis

riječ na riječ

kamen na kamen.

Zid u visini očiju traži od nas da se propnemo na prste

Postajemo li loša sestra, majka, žena?

Ili je sve stvar očekivanja?

Subotom na otočko groblje redovito nosimo cvijeće.

Poslije u kafiću na Lanterni gledamo zalazak sunca i

zebu nas noge dok ih držimo u toplom moru.

Nestaje li samo sunce na obzoru, ili to umiru cijele galaksije u svemiru?

Ne znam, ali

mislim kako

nemamo više dovoljno vremena

i treba požuriti

voljeti se.

-

Onoj koja ne vidi

(Fatimi)

U zamrznutom vremenu vidi sve jasno

sinovi su još mladi i stasiti

unuci tek rođena djeca

čaše i fildžani pravilno poslagani u vitrini

heklani ručni rad na vrhu širokog televizora

napravila pite

i čeka.

Pamti dobro za sebe

i za one koji brzo zaboravljaju sasvim obične stvari:

doći na nedjeljni ručak, napisati pismo, nazvati telefonom.

Razgovaraj sa mnom, kaže ona

ne o vremenu

ne o zdravlju,

razgovaraj sa mnom

Već godinama

sve je predaleko,

daleki sinovi

unuci još dalje.

Vječno pognuta nad tuđim životima

prečicom stižu joj sve bolesti.

Na vagi pomirene ljutnje i ljubavi

uvijek prevagne ljubav,

rascvjeta mrak

i golema svjetlost uđe u kuću

dodirne krhko tijelo i svileno lice.

I ostane zauvijek.

-

Aladinova lampa

Vrijeme je za promjene.

Ljeto i otok drže nas godinama

u kavezu odanosti.

Odlučili smo krenuti u sasvim drugom pravcu,

svjesni da

radoznalost vuče u nepoznatu dimenziju budućnosti.

Biblijska jabuka već dugo stoji nadohvat ruke, i teško joj odolijevamo.

Otputovali smo usred zime.

Na jezero.

U prtljažniku iluzije i sipki pijesak.

Između brda razapeta bijela magla dodiruje zaleđenu površinu koja isparava.

Sve je oblo, mekano, tajnovito.

Bezbojnost krajolika krije neslućene mogućnosti njegova kreativna dovršavanja.

Ne poduzimamo ništa.

U nekom čudnom i nepotrebnom strahu stojimo kao da smo odnekud oteti.

Jezero, golema Aladinova lampa

čeka naš dodir.

Odlučujemo:

Šator nećemo podizati.

Ova bajkovita ravnoteža ima za nas nerazumljiv govor.

Na led, koji se pomalo otapa, odlažemo nakupljene suvišnosti.

Spušta se noć.

Ispred nas svjetlucaju zrnca pijeska

koja smo u dolasku

mudro prosipali.

-

Radosna pjesma

Već godinama želim napisati radosnu pjesmu.

Znam ja biti radosna, nije da ne znam,

samo radost kratko traje, i njeno trajanje nije dovoljno za

proces pisanja i najmanje moguće pjesme.

Možda bih mogla sada,

kad s otoka više ne stižu loše vijesti

kad onih zbog čijih bolesti sam tugovala više nema.

Uspostavila sam okomit jezik s Bogom,

bez odlaganja krajnjeg roka trajanja,

kuća

prozor

nebo.

Krajnje je vrijeme za radost, kažem, i

uzimam olovku.

Papir čeka

Napišem naslov, nacrtam nekoliko zvjezdica.

Ustajem i odlazim u kuhinju po čašu vode, vraćam se.

Zvijezde čekaju.

Olovka postaje kazaljka na neispravnom kompasu.

I kao da ne zna kako pronaći put do stiha o radosti.

A stih, sigurna sam, stoji negdje

zaleđen na putu do spasonosnog pokreta ruke.

Migranti

Treba hodati

samo hodati naprijed,

govori najsmioniji od nas,

hodati

hodati.

U prevelikom kaputu sitna tijela,

u njedrima drhtava dezorijentiranost.

Hodati

samo naprijed

hodati,

govori najuporniji od nas.

Kad posustanemo

snaži nas frazama kako ćemo baš mi

isporučiti istinu u praznu kuglu svijeta.

Hodati

hodati,

govori najglasniji od nas.

Udaljavamo se od gradova naše bezbrižnosti

poznatog plača i smijeha.

Razum stavljamo u status mirovanja,

oslobođeni dišemo u prazno.

Hodati

Hodati,

govori vođa,

samo naprijed

hodati.

Dok se pitamo nije li i ova poslušnost samo oblik ropstva

stižemo do granice mogućeg kretanja.

Skoro pa sretni zbog iznenadnog preokreta

stojimo nasuprot drugim nepoznatim hodačima.

Umorni dajemo srce na ogled,

tijela naslanjamo na žicu –

odmotano klupko boli

ma s koje strane joj prilazili.

Čija su naša sjećanja?

Diana Burazer autorica je više zapaženih pjesničkih knjiga (Nesvanjivo, 1974, Četvrti zid, 1984, Na odmorištu između dva svijeta, 1994, Druga kuća, 2003. (nagrada Josip Sever), Naranča, 2008, Nebeske jabuke, 2018), zastupljena je u brojnim antologijama, a pjesme su joj prevođene na više jezika. Knjige pjesama Druga kuća i Naranča bile su u najužem izboru za godišnju nagradu najbolje knjige poezije u Hrvatskoj Tin Ujević. U pjesmama ovog ciklusa autorica se nadovezuje na prethodnu zbirku pjesama Nebeske jabuke. U toj knjizi autorica je već naznačila da će se baviti temom obitelji, sjećanja, selidbama, sabiranjem uspomena u nekom imaginarnom prostoru grada koji nije ucrtan na geografskim kartama, a uspijeva obuhvatiti sva trajanja, sve nove početke koje život donosi. Pjesnikinja reže poetskim skalpelom sve suvišne stvari, memorabilije, suočava se sa samom sobom rekapitulacijom jednog vremenskog odsječka.

Traganje za temeljnim i jest odricanje od svega onog što je pokriveno patinom prošlosti, otvaranje jastva novim unutrašnjim prostorima, vertikalama; prema Bogu: kroz molitvu, prema obitelji: kroz genealogiju. Prošlost je, kako bilježi u pjesmi Samoća, „druga država/koja nas ni na što ne obvezuje“. Uz prošlost veže se i tuga, jer upravo trajanje pokazuje svu melankoliju postojanja. Autorica opisuje gotovo ritualan ulazak u sjećanje koje bi trebalo biti njezino, no na kraju pjesme lirska junakinja shvaća da se slike koje pamti iz djetinjstva miješaju sa zapamćenim slikama iz filmova, filmskim scenama. I u ovom ciklusu autorica još više produbljuje tu spoznaju da sjećanje nije isključivo intimistička kategorija, jer povezano je s povijesnim: „I nitko više nema samo svoje vrijeme, / svoje lice, miris /i našu izdvojenu ljubav (pjesma I nitko nema svoje lice).

U ciklusu pjesama o obiteljskom stablu ona se bavi upravo tim aspektom genealogije, traga za vlastitim korijenima, a uz to događa se memorabilizacija sjećanja, pokušaj da se na kraju svedu računi vlastitog života, i to beskompromisno. Slika stabla dana je i metaforički i doslovno, kao stablo (majčino) na stolu i kao obiteljsko stablo koje se grana i pokazuje nam naše podrijetlo. U prethodnoj zbirci lirska junakinja odredila je samu sebe kao „protivnicu vremena“, a i u novim pjesmama spominje da je „vrijeme nikada završeni rat / u kojem se, ponekad / nestaje bez ikakva traga“. Elementi stabla, sjemenja, biofilnog, povezuju se na zanimljiv način s digitalnim. A pisanje poezije zapravo je produžavanje trajanja, sijanje sjemenja koje se pretvara u vrt, poetički vrt ili onaj stvarni ili zamišljen, očev i majčin. Stoga se upravo obitelj i spominje u pjesmama. Neka pomirenost, odmaknutost, jest nešto što karakterizira kretanje čovjeka koji također „nije uspio pobjeći od /zgusnutih zimskih umiranja na otoku“. I upravo svijest da postoji taj memento mori, podsjetnik da smo svi smrtni, i jest okvir u koji ulazi poezija. Mreža značenja. Doslovna ribarska mreža na moru i mreža premreženih sudbina. A sjećanja ipak izmiču, ona su ili „osiromašena“ ili su „u oskudici“, no svakako se uz slike iz prošlosti veže blagi potez akvarela, nježni vodenasti ljetne nostalgije. I na kraju autorica poručuje da se i samo nasljeđe topi, zbog rasipanja, prelijevanja. I čini se kao da se događa rasap čitavog svijeta „ili to umiru cijele galaksije u svemiru?“ (pjesma Nasljeđe posvećena sestrama). I jedino što na kraju jest smisao neodgađanje je ljubavi i zato treba požuriti voljeti se, ili krenuti u „nepoznatu dimenziju budućnosti“, dohvatiti biblijsku jabuku.

Motiv zaleđenosti, zamrznutosti, također je zanimljiv jer u njemu se nalaze stihovi i vrijeme, sve ono što se kreće, ili ostaje, stoji negdje, neispisano. Je li moguće pisati o radosti, pita se pjesnikinja. Tema radosti i tuge gotovo je stalan topos autoričinih poetskih previranja: zato ostavlja tijelo u rubovima i roni. U odličnoj pjesmi Povijest u Arial fontu dolazi se do odmaka od emocija, jer pronašavši računalni program za crtanje obiteljskog stabla potraga se lišava riječi, pretvara u grafikone, nestaju „emotivni komentari o precima“ i sve se svodi na „dozvoljenih 100 znakova“.

Sjajni ironijski odmak ujedno je zaštita od poroznosti sjećanja i mogućnost savršene analize genetike, ali na kraju lirska junakinja tomu se opire jer majčini zgužvani papiri postaju ipak utočište za uspomene i njima se vraća. Stablo koje autorica spominje na kraju njezin je vertikalni odnos s nebeskim „okomit jezik s Bogom“ i upravo to jest potka na kojoj pjesnikinja nastavlja tragati dalje u svojim izvrsnim pjesmama.