Potopljena Tubby-dolina

-

Nevjerojatno, ali jedna me vijest uspjela šokirati: zelena poljana u Engleskoj, gdje su se snimali Teletubbyji, više ne postoji – vlasnici, 63-godišnjoj Rosemary Harding, dosadili su posjetioci koji su neprestano onamo pristizali, pa je udubinu ispunila vodom. „Ljudi su preskakali ograde i gazili pašnjake. Drago mi je da je tomu došao kraj“, rekla je za novine.

Beskrajno je tužno gledati fabuloznu Tubby-dolinu pretvorenu u neugledni ravničarski ribnjak, okružen čupavim busenima i šašom. Zemlja Teletubbyja, o kojima se serija snimala od 1997. do 2001, bila je nešto neviđeno: arkadijski pejzaž majušnih brdašca prekrivenih njegovanom tratinom s cvijećem, po kojem hopšu divovski nizozemski zečevi, vječno plavo nebo po kojem se kreće Beba-Sunce, vjetrenjača-antena na rubu tog svijeta, a u dolini njihov iglu prekriven travom, spoj prirode i high-techa, mješavina steam punka i Legolanda – to je svijet nakon apokalipse, u kojem velike bebe uživaju u obilju besplatne energije i televizijskom programu što im se prenosi na trbuhe, psihodeličan, kičast i neodoljiv.

Teletubbyji su bili dječja televizijska serija koju su za BBC stvorili Anne Wood i Andrew Davenport, a postigla je nevjerojatan komercijalni i kreativni uspjeh: enormno gledateljstvo širom svijeta, nekoliko nagrada BAFTA, više od milijarde funti prihoda od prodaje licenciranih proizvoda; čak se i uvodna pjesmica 1997. probila na prvo mjesto britanske top-liste, dosegnuvši nakladu od milijun primjeraka. Anne Wood, danas 84-godišnjakinja, bila je pionirka promicanja paperback-knjiga za djecu 60-ih, a kao televizijska producentica razvila je novi tip dječjih emisija – spora ritma i s mnogo dokumentiranja stvarnog života. Njezin serijal o automobilčiću oldtajmeru Brumu, koji je neposredno prethodio Teletubbyjima, bio je jednostavan i šarmantan: mališan bi ujutro pobjegao iz muzeja, doživio neku pustolovinu u gradu, i predvečer se ušuljao natrag, ne javivši se nikome.

Jonathan Brady / PRESS ASSOCIATION / PIXSELL

Njezino veliko poznavanje djece i medija eksplodiralo je u Teletubbyjima. Nadrealno mjesto u kojem žive, ta idilična i futuristička dolinica, mirno je i zaštićeno, gdje se mogu spokojno prepustiti ljenčarenju i igri, zaštićeni od svijeta. Istovremeno im se na trbuščiće – odakle im i ime tele-tubby, mi bismo rekli trbuhovizori – projiciraju realistične reportaže, vrhunski primjeri britanskog dokumentarizma. Sve je smireno i sporo, i sve se ponavlja dvaput, kako bi bilo primjereno djeci staroj godinu i pol – potpuno novom segmentu medijske publike koji su osvojili prvi Teletubbyji. Roditelji su bili šokirani jer emisija nije bila nalik ničemu snimljenu do tada, a Paul McCann iz The Independenta branio ju je: „Teletubbyji uznemiruju one koji automatski pretpostavljaju da je progresivno i kreativno učenje trendi glupost. One koji vjeruju da obrazovanje treba biti strogo disciplinirano i funkcionalno, čak i kad imate osamnaest mjeseci. Srećom, Teletubbyji nisu za njih. Oni su za djecu.“

Tih smo godina poslali djeda naše djece u dućan s tekstilom, da kupi materijal za maskiranje – približavao se fašnik, a sin se htio kostimirati u Dipsyja. „Imate li nešto svjetlucavo?“ pitao je djed, a prodavačica mu je odmah uzvratila: „Za Teletubbyja?“ – tolika je pomama tada vladala. Nije zato čudno da i nakon dvadeset godina njihova dolina privlači nekadašnju djecu. Nije tamo, doduše, bilo ničega. Po prestanku snimanja BBC je razmontirao iglu – to jest Tubbytronic Superdome – zarolao travnjake i cvijeće i pokupio debele zečeve, a vjetrenjača-antena ionako je bila nacrtana. Čarolija je nestala, ali udolina je i dalje bila ondje, i moglo se ući u nju; uz malo mašte uz vas će protrčati Tinky Winky, Dipsy, La-La i Po. Općenito je neodoljivo za obožavatelje naći se na mjestima snimanja filmova, što osjećaju u Dubrovniku, gdje se, u danima njihove najveće slave, pretpostavljalo da im ljubitelji Igara prijestolja čine čak desetinu turista. Ispucali bazaltni blokovi Malham Covea, gdje se snimao Harry Potter i Darovi smrti, zgrada Royal Liver u Liverpoolu iz Batmana, terasa na talijanskom jezeru Como gdje je snimljena završna scena iz Ratova zvijezda – ili na našem Gornjem gradu, dvorište iz filma Tko pjeva, zlo ne misli, kućerina iz Procesa Orsona Wellsa i postolarska radnja Majstora Mrkonje iz ekranizacije Hlapića – prenose nas u filmski svijet, kao da probijemo zaslon televizora ili platno u kinu.

No kod ribnjaka na zabačenom imanju u Wimpstoneu kraj Warksa, u Warwickshireu, ulozi su mnogo veći, barem za mene. Doduše, ulozi u filmu uvijek su veliki. Svaki posjetilac filmskog seta sa selom Hobita, koji se još može razgledati u Novom Zelandu, u dnu se duše nada da će odnekud iskočiti pravi Bilbo Baggins; ma koliko znate da maketa Kipa Slobode iz Planeta majmuna, izložena u Muzeju filma u Londonu, ne potječe iz apokaliptične budućnosti, srsi vas svejedno podilaze; nemoguće je posjetiti katedralu u Gloucesteru, a da se ne osjetite kao u Hogwartsu, jer su u njoj snimljene neke scene. I kako sada živjeti kad znate da je zemlja Teletubbyja doživjela pravi biblijski potop, i da je taj nježni i blagi Eden djetinjstva, kao i Tubbytronic Superdome, nestao zauvijek? Srećom, Brum je još u Muzeju automobila u Birminghanu, mogu barem njega obići.