Politika kao inspiracija

Da dizajnerski rad Borisa Ljubičića ima inherentnu političku dimenziju, može se naslutiti sasvim letimičnim pregledom nekih od njegovih najpoznatijih ostvarenja, kao što su antiratni plakati nastali ranih 1990-ih, ili projekt integralnog vizualnog identiteta Hrvatske koji posljednjih više od trideset godina neumorno održava živim i vidljivim u javnoj svijesti te ga reaktualizira kada god mu se za to pruži prilika. Tu je, uostalom, i Ljubičić kao javna intelektualna figura neprekidno prisutan u medijima, uvijek spreman izreći pronicava razmišljanja o aktualnim političkim i društvenim pitanjima, koja nerijetko na lucidne načine dovode u vezu dizajn s idejama pozitivne transformacije društva. Takav javni imidž, koji je najvećim dijelom sam izgradio za sebe, u jednu ruku baca u sjenu činjenicu da je, onkraj tog njegova beskrajno polemičnog medijskog lika, riječ o jednom od najboljih i najproduktivnijih hrvatskih dizajnera vizualnih komunikacija uopće. Ljubičić iza sebe ima fascinantan opus, ponajprije u području oblikovanja loga i vizualnih identiteta za neke od najvažnijih hrvatskih institucija, tvrtki, brendova, sportskih i kulturnih manifestacija; a potom i plakata, ambalaža proizvoda i slično. Ljubičić je itekako prepoznat autor na međunarodnoj dizajnerskoj sceni, gdje i dalje prima respektabilna strukovna priznanja te o njemu pišu vodeći svjetski dizajnerski časopisi, a Hrvatsko dizajnersko društvo ove će mu godine, za sveukupan doprinos hrvatskom dizajnu, dodijeliti i Nagradu za životno djelo.

Drsko probijanje konvencija

Izložba Slike vremena – politika i dizajn, koja se trenutno održava u HDD galeriji, upoznaje nas, dakako, s Ljubičićevim „političkim dizajnom“, ali ne zadržava se samo na primjerima navedenim na početku ovog teksta, nego pokazuje kako je Ljubičićev interes za te teme jedan od središnjih u njegovu radu gotovo neprekidno, od ranih godina njegove karijere. U vrijeme Jugoslavije, Ljubičić dizajnira plakate i identitete koji drsko probijaju konvencije političkog diskursa tog vremena. Primjerice, plakat 1941. – 1981. (u povodu 40. godišnjice ustanka i socijalističke revolucije u Hrvatskoj) postavlja u zajednički kontekst revoluciju i pojavu punka. U natječaju za plakat 9. kongresa SKH (1980) predlaže provokativno rješenje u kojem praktički zahtijeva od klijenta (hrvatskog ogranka vladajuće partije) da prema njegovom predlošku umjesto prazne parole ispiše pitanje i dade odgovor relevantan za vrijeme u kojem se kongres održava, a same simbole radničke solidarnosti – srp i čekić – preoblikuje u interpunkcijske znakove upitnika i uskličnika, preinačujući ih tako iz ideoloških simbola u simbole dijaloga.

Krvatska, 1991.

Odgovor na rat i razaranje

Malo koji plakat je tako snažno označio politički trenutak u kojem je nastao kao Ljubičićev plakat za 11. kongres SKH (1989), s fotografijom Tita u ekstremno krupnom kadru poput Orwellova Velikog Brata, i crvenom zvijezdom koja se gasi u njegovu lijevom oku. Ozbiljan, mračan, gotovo tjeskoban dojam koji plakat ostavlja kao da je nagovijestio kraj jedne ere i propast sustava koji će se doista i dogoditi svega nekoliko mjeseci poslije.

To be or not to be, Dubrovnik, 1991.

Nijedan hrvatski dizajner nije tako snažno, uvjerljivo i pravovremeno odgovorio na rat i razaranje Hrvatske ranih 1990-ih kao Ljubičić. Dinamična tipografska kompozicija plakata Krvatska (1991), poškropljena dizajnerovom vlastitom krvlju, kanalizirala je krik užasa i strepnje, ali i nepokolebljive postojanosti i hrabrosti, posve apstraktnim sredstvima. Logo Vukovar (nastao na dan pada grada) ukazao nam je na instinktivnu, visceralnu stranu autora poznata po svom racionalnom i visoko konceptualnom načinu razmišljanja, demonstrirajući snagu sinergije značenjske i vizualne dimenzije teksta, a plakat Dubrovnik – To be or not to be sjajno je i suvremeno sintetizirao protest zbog razaranja Dubrovnika i njegovu veličanstvenu povijesnu i kulturnu tradiciju. Ti plakati, kao i plakat Read Between the Lines (1994), koji je u isti mah poetska posveta razrušenom i okupiranom Vukovaru i tipografski esej o medijskoj kulturi, doista su antologijski svjetski primjeri antiratnog plakata, mnogo puta nagrađivani i reproducirani, a njihova univerzalna komunikativnost nije nimalo izblijedjela s protokom vremena.

Manje je poznato da Ljubičićev životni projekt integralnog dizajna hrvatske države ima  prapočetke u razdoblju prije osamostaljenja. Samo dvije godine prije teksta Dizajn domovine, u kojem je iznio svoja dva prijedloga nove hrvatske zastave, u ČIP-u je tekstom Redizajn zvijezde zagovarao kompletan redizajn tada nedodirljivih državnih obilježja, oštro kritizirajući i njihov nedodirljiv status i načine njihove primjene u privredi i institucijama. Premda nikad nisu službeno implementirani, njegov prijedlog nove hrvatske zastave, a potom i jedinstvenog vizualnog koda Hrvatske (zasnovana na sintezi elemenata hrvatskog grba i trobojnice), snažno svjedoče o povjerenju u neku bolju budućnost i prilici osvojenoj osamostaljenjem 1990. Ljubičić je tim prijedlozima stavio dizajn u ulogu jednog od mogućih instrumenata ne samo brendiranja Hrvatske kao novog aktera na međunarodnoj sceni nego i, barem simbolički, njezina uređenja temeljena na modernim, progresivnim načelima. Ljubičiću je di­zajn religiozno važan upravo zato što vjeruje u njegov transformacijski potencijal, di­zajn za njega podrazumijeva odgovornost da se u vizualnoj komunikaciji kaže nešto relevantno za razumijevanje vremena u kojem je nastao. Uza sve te slike koje struje našim svijetom, konstanta njegova rada upravo je u tome – da nam pokaže kako je ključno da ih naučimo čitati.