Pola stoljeća Doma sportova

-

Ovih dana napunilo se pola stoljeća od otvaranja Doma sportova – Velika dvorana, naime, otvorena je 17. lipnja 1972. Tom prigodom pred ispunjenim gledalištem odigrana je prijateljska košarkaška utakmica u kojoj su se ogledale odabrana vrsta sastavljena od ponajboljih europskih igrača i američka sveučilišna vrsta. Za europsku vrstu nastupila su i dva naša igrača, Krešimir Ćosić, najbolji europski igrač koji je u to vrijeme nastupao za američko sveučilište Brigham Young, te Nikola Plećaš, najbolji igrač zagrebačke Lokomotive i ljubimac zagrebačke publike poznat po nadimku Sveti Nikola.

Na tekmu u Kutiju šibica

Košarka, pak, u tadašnjoj državi bila je sport kojemu je ubrzano rasla popularnost. Na svjetskom prvenstvu održanu 1970. u Ljubljani jugoslavenska je vrsta osvojila zlatnu medalju, a domaća liga pružala je svaki tjedan nova uzbuđenja. Momčadi su bile izjednačene i, što je bitno, kvalitetne, natjecanje zanimljivo, a dvorane krcate. Zagrebački klub, tada još s imenom Lokomotiva, postupno se probijao prema vrhu, no velika prepreka na tom putu bio je nedostatak adekvatne dvorana. U cijelom gradu najveća, a zapravo i jedina, bila je dvorana na Trešnjevci, poznata kao Kutija šibica. Taj neformalni naziv ona je i dobila upravo zahvaljujući Lokomotivinim utakmicama, kada bi publika zauzela sva raspoloživa mjesta, no i u takvu, dupkom krcatu, dvoranu nije se moglo natiskati više od 2000 navijača. Za razliku od Zagreba, ostali gradovi u kojima se igrala prvoligaška košarka već su raspolagali boljim, većim i komfornijim dvoranama.

Dom sportova otvoren je 17. lipnja 1972. utakmicom ponajboljih europskih košarkaša i američke sveučilišne vrste  / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Izgradnja Doma sportova započela je 1964. i radovi su se oduljili. Idejni projekt Doma sportova izradio je arhitekt Vladimir Turina, a suradnici su mu bili kolege Boris Magaš i Mladen Vodička te građevinar Branko Žeželj. Imena projektanata jamčila su izvrsnost projekta – Turina je bio poznat kao autor maksimirskog stadiona, izgrađena tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih. Kada je otvoren, bilo je govora da će Dom sportova dobiti ime po nekoj zaslužnoj osobi iz prošlosti. Spominjao se narodni heroj Rade Končar, što je očigledno bio prijedlog tzv. političkih struktura, ali i Franjo Bučar, što je u sportskom kontekstu imalo više smisla. Naposljetku, ostalo je neutralno ime za dvoranu, dok je trg ispred nje, prvobitno nazvan Trgom sportova, kasnije nazvan po Krešimiru Ćosiću, velikom košarkašu koji je u Domu sportova nastupao doslovce od prvoga dana, a rodom je bio iz Zagreba.

Dom sportova zamišljen je i izgrađen kao višenamjenska sportska dvorana, zapravo cijeli sportski kompleks koji se sastoji od čak osam dvorana te uredskih prostora. Široj javnosti poznate su dvije najveće dvorane, tzv. Velika ili Ledena i druga po veličini, tzv. Mala dvorana, no i ostale dvorane važne su za svakodnevni sportski život grada. U njima i danas trenira tridesetak klubova iz najrazličitijih sportova i sportskih igara, no ipak, ono po čemu se Dom sportova doživljava kao svojevrsni hram dvije su spomenute, najveće dvorane. U proteklih pedeset godina u njima su se održavala najvažnija natjecanja vrhunskoga sporta te su postizani najveći uspjesi zagrebačkih klubova, i sve to pred krcatim tribinama uz zdušno navijanje i bodrenje publike.

Cibona, Zagreb, Medveščak

Idemo li kronološki, prvi su Dom sportova „zauzeli“ košarkaši Cibone. Nekadašnja Lokomotiva promijenila je ime u Cibona baš nekako u vrijeme preseljenja iz Kutije šibica. Košarkaši Cibone svoje su utakmice redovito igrali, sve do preseljenja u vlastitu dvoranu (danas Košarkaški centar Dražen Petrović) 1987, uglavnom u Maloj dvorani Doma sportova, koja je za razliku od Velike dvorane, otvorena još kasnije, točnije 1974. Uglavnom, pod krovom Doma sportova postignuti su najveći uspjesi kluba u 1980-im godinama. Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih primat u popularnosti držali su rukometaši Zagreba. Slično Ciboni, i oni su na svom vrhuncu bili europski klupski prvaci. Povrh klupskih natjecanja u Domu sportova održana su i europska prvenstva nacionalnih vrsta, u košarci 1989. i u rukometu 1999.

Koncerti svjetskih rock-zvijezda

Treći klub i sport koji zagrebačka publika poistovjećuje s Domom sportova zacijelo su hokejaši Medveščaka. Ledena podloga u Velikoj dvorani njihov je domaćinski teren bila desetljećima, a najveću popularnost hokejaši su imali između 2009. i 2019, kada su nastupali prvo u austrijskoj, a potom i ruskoj ligi. Ledena podloga u Velikoj dvorani poslužila je i za organizaciju natjecanja u umjetničkom klizanju pa je Dom sportova 1974. i 1979. bio domaćin Europskoga prvenstva u tom sportu.

No, osim sportskih priredbi, Dom sportova bio je i mjesto održavanja vrhunskih koncerata rock-glazbenika. Prva velika svjetska atrakcija u Domu sportova bio je sastav Deep Purple 1975, iste godine koncerte su održali Jethro Tull i Santana, da bi 1976. nastupili i Rolling Stones. Slijedili su i mnogi drugi, primjerice Talking Heads (1982), Elton John (1984) ili Iron Maiden (1986). Ništa manje nije impresivna ni lista onih što su nastupili u Maloj dvorani, primjerice Frank Zappa (1975) ili Eric Clapton (1979). Veliku dvoranu znali su napuniti i domaći izvođači, već 1975. u njoj je održan tzv. Boom festival, godišnja smotra najboljih jugoslavenskih izvođača, a 1993–98. pod nazivom Fiju briju u predbožićno ili božićno vrijeme nastupali su vodeći hrvatski sastavi uz poneko inozemno ime. Održavale su se u Domu sportova i priredbe i skupovi drugih vrsta i sadržaja, političkih, duhovnih, komercijalnih pa je tako, primjerice, 2002. u Velikoj dvorani javno predavanje održao tibetanski vjerski poglavar Dalaj-lama.

U sportskom, ali i estradnom životu grada Dom sportova zauzima središnje mjesto. Gotovo da nema Zagrepčanina kojega uz Dom sportova ne vežu neka lijepa sjećanja uz uspjehe naših sportskih junaka ili nezaboravne nastupe glazbenih ljubimaca

Uspomene iz đačkih dana

A kada je o uspomenama riječ, i sam ih imam na pretek. Dobro se sjećam tople lipanjske večeri kada se Dom sportova prvi put ispunio publikom. Kao redoviti posjetitelj Lokomotivinih utakmica, košarkaški spektakl u Domu sportova pretpostavio sam priredbi u naselju Trnsko gdje su se učenici osmog razreda opraštali od svoje osnovne škole. Budući da sam i sam bio jedan od tih osmaša, preda mnom je bila velika nedoumica: napustiti školsku priredbu prije njezina završetka i propustiti njezin najzanimljiviji, neformalni dio ili pak propustiti otvaranje nove, k tome i prostrane dvorane koju su svi dugo očekivali. Nije to bila jednostavna dilema za tinejdžera, no prevagnula je očigledno želja za novim, za nečim što je nagovještavalo bolje vrijeme za poklonike sporta i popularne kulture u Zagrebu.

Kada znamo što se sve u proteklih pedeset godina u Domu sportova dogodilo, nameće se dojam da je dvorana svoje postojanje itekako opravdala. Njezino zlatno vrijeme povezano je s najvećim uspjesima spomenutih zagrebačkih klubova, od kojih je jedan (Medveščak) već doživio neslavni kraj, a drugome (Ciboni) takav scenarij upravo ovih dana prijeti. Stoga, čini se, budućnost Doma sportova vjerojatno neće biti usporediva s prošlošću.