Pogled na modernu povijest Hrvata

-

Matica hrvatska je u višegodišnjem i zahtjevnom projektu biblioteke Povijest Hrvata objavila i javnosti predstavila sedmi svezak, čiji je naslov Prijelomna vremena: hrvatske zemlje nakon 1918. Riječ je o kronološki završnom svesku, iako zbog različitih okolnosti ekipiranja autorskih timova tek slijedi objava drugog i četvrtog dijela. Nezahvalno je suditi o kompleksnosti prezentiranja svakoga pojedinog povijesnog razdoblja, no zacijelo nema mnogo dvojbi o tome da je proteklo stoljeće najnezahvalnije za vrednovanje i davanje cjelovitih analiza i zaključaka. Tu je nemoguće izbjeći politička i ideološka vrednovanja, koliko god se autori trudili biti objektivni, jer je hrvatsko društvo i nadalje jako polarizirano, na društvenim rubovima i naglašeno antagonizirano.

Imajući to u vidu, uredništvo projekta, što je bilo temeljno pravilo i za ostale sveske, postupilo je na jedini znanstveno utemeljen i široj javnosti prihvatljiv način. Naglasak je, s jedne strane, bio na faktografskom pristupu, koji ostavlja najmanje mogućnosti za bilo kakve manipulacije i tendenciozna tumačenja. Čitatelju na taj način ostaje da sam izvlači zaključke na temelju relevantnih historiografskih spoznaja, umjesto da autore po vlastitim kriterijima dijele prema bojama ideološkog spektra.

Sveobuhvatan pristup hrvatskoj povijesti

S druge strane, uredništvo je tematskom širinom napravilo krupni iskorak u sintetiziranju hrvatske povijesti. U dosadašnjim se radovima, uglavnom vezanim uz pojedinačne autore, u prvi plan stavljala politička povijest, koja je redovito široj javnosti najintrigantnija, ali i najlakša za obradu i prezentiranje. U projektu Matice hrvatske, što je za posebnu pohvalu, izbjegnuta je ta zamka i nacionalna je povijest tumačena iz najrazličitijih kutova, u rasponu od najširih društvenih i posebno analiziranih ekonomskih, diplomatskih, pravnih, vojnih, crkvenih, socijalnih, demografskih i etnoloških domena pa do onih kulturnih, obrazovnih, medijskih i sportskih. Detaljno su obrađene i hrvatske zajednice u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, kao i cijela geneza hrvatske dijaspore. Treba naglasiti da je tu, za razliku od drugih projekata koji se bave najširom nacionalnom problematikom, prisutna i lokalna povijest, svrstana u pet regionalnih cjelina: sjeverozapadna i središnja Hrvatska, Slavonija sa Srijemom i Baranjom, gorska Hrvatska, Istra i Hrvatsko primorje te Dalmacija. Navođenje svih prezentiranih tema odnijelo bi previše prostora, tako da bi uredništvo projekta sa zadovoljstvom moglo ustvrditi da bi neusporedivo lakše bilo tražiti ono čega tu eventualno nedostaje.

Prijelomna vremena: Hrvatske zemlje nakon 1918, Matica hrvatska, 2022

Zapažen autorski i grafički trud

Posebno raduje i proboj u sferu dosad marginalizirane svakodnevice i kulture slobodnog vremena, s naglascima na stanovanje, prehranu, odijevanje, čak i popularnu kulturu, dakle estradnu. Većina se toga za generacije hrvatskih povjesničara doimalo odviše „banalnim“ za sustavna znanstvena istraživanja. No baš su takve teme u institucionalno razvijenijim i kadrovski bogatijim historiografijama temeljni orijentir istraživačke i nakladničke zrelosti, što i čitatelji odavno prepoznaju i pozitivno vrednuju. Što više prikaza životnih situacija i izazova pred kojima se u pojedinom razdoblju nalazio obični građanin mora biti orijentir i ambicioznim hrvatskim projektima koji će tek slijediti.

Za takav zapaženi proboj iz okvira tradicionalne historiografije, uz nedvosmislenu potporu urednika biblioteke Zorana Ladića, treba posebno pohvaliti urednicu sveska Suzanu Leček, iskusnu povjesničarku koja je i autorski izrastala upravo na nepolitičkim i naizgled „malim“ temama. Koliko je to bio organizacijski i logistički zahtjevan projekt, najbolje govori podatak da je urednica okupila tim od čak 26 autora. Oni su u tridesetak poglavlja proizveli tekst na čak 888 stranica većeg formata, za koji je indikativna i težina luksuzno opremljena i na kvalitetnom papiru otisnuta sveska, čak 3,3 kilograma.

Korektno bi, stoga, bilo navesti tko su, uz samu urednicu, autori projekta koji otvara nove historiografske vizure, okupljeni iz niza najuglednijih hrvatskih znanstvenih institucija, mahom instituta, fakulteta i zavoda: Miroslav Akmadža, Anđelko Akrap, Tihomir Cipek, Hrvoje Čapo, Dalibor Čepulo, Željko Dugac, Darko Dukovski, Vladimir Geiger, Stipica Grgić, Ivan Grkeš, Ivan Hrstić, Mario Jareb, Zdravka Jelaska-Marijan, Mario Kevo, Đana Luša, Marino Manin, Josip Mihaljević, Ivica Miškulin, Aleksandra Muraj, Ante Nazor, Tihana Petrović Leš, Boško Picula, Zdenko Radelić, Robert Skenderović i Ivica Šute. Neki su od njih tu prisutni i s više naslova i detaljnijom razradom, poput Jareba, Radelića ili Dukovskog. Sve u svemu, iz popisa je vidljivo da urednica nije inzistirala na formalnom istraživačkom iskustvu i generacijskoj ujednačenosti, već je temeljni kriterij bilo sustavno bavljenje određenim tematskim cjelinama i metodološko uklapanje u planirani koncept. Tematsku je širinu odražavao i tročlani recenzentski tim, u kojem je bila više od pola stoljeća na historiografskoj fronti prisutna Mira Kolar, uz koju su svoj dio zadataka odrađivali Tomislav Anić i Nikica Barić.

Knjiga ne bi bila toliko atraktivna da u nju nije uložen angažman izvršnog urednika u Matici hrvatskoj Luke Vukušića te grafičkih urednika Nevena Osojnika i Željka Podoreškog, uz doprinos glavnog urednika izdavaštva Matice hrvatske Luke Šeputa, dok je stalni kartograf cijele edicije Tomislav Kaniški, djelatnik Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, izradio karte prema naputcima samih autora. Bogat ilustrativni materijal osigurale su brojne znanstvene, političke i kulturne institucije, dijelom i iz inozemstva, zatim razne udruge, profesionalni fotografi te pojedinci koji su materijale ustupali iz privatnih zbirki. Koliko je to bio opsežan posao, nakon kojeg je slijedilo i višemjesečno tiskanje, vidljivo je i iz podatka da je urednica sveska svoj predgovor oblikovala još u travnju 2021, dakle u razdoblju kad je promoviranje knjiga i projekata bilo potisnuto u drugi plan zbog pandemijskih okolnosti, tako da je promocija uslijedila tek trinaest mjeseci poslije.

Hrvatski put kroz korjenite promjene 20. stoljeća

Motivacija za znanstveno oblikovanje projekta jasno je došla do izražaja u predgovoru, gdje je Suzana Leček dala i sažeto viđenje globalnih povijesnih rezultata i posljedica burnoga, traumatičnog, krvavog, destruktivnog, ali istodobno obećavajućeg i prosperitetnog jednostoljetnog razdoblja: „…desetljećima je velik dio svijeta živio u još jednoj tvorevini 20. stoljeća – totalitarnim režimima, čije se žrtve broje u milijunima. Osim toga, još se uvijek umiralo (a umire se i danas) od gladi i bolesti, čak i onih za koje suvremena medicina ima lijeka. Dvije su bolesti na svoj način obilježile i granice razdoblja kojim se bavimo – španjolska gripa njegov početak i COVID-19 njegov kraj. No stoljeće je stvorilo i protutežu. Učvrstilo je i proširilo pojam prava čovjeka, bilo kao pojedinca ili zajednice, gradeći demokratske sustave i socijalnu državu. Znanstveni i tehnološki napredak potpuno su promijenili sve što poznamo – društvo, svakodnevicu, gospodarstvo, komunikacije, kulturu. Nikada toliko ljudi nije živjelo u tolikom obilju, niti je imalo toliku mogućnost izbora kako živjeti. No nikada nije bilo ni toliko svjesno suprotnosti koje još uvijek postoje i nesigurno pred budućnošću, koja obećava, ali i plaši.“

Sve se to snažno odražavalo i na hrvatsku povijest 20. stoljeća, koja se s istim strahovima i nadama prelijeva i na stoljeće kojem smo svjedoci. Iz toga je logički proizlazila i struktura priloga u Prijelomnim vremenima. Kako je to ponajprije bilo razdoblje međusobno nepomirljivih ideologija, svezak i započinje njihovom analizom, kao i utjecajima na hrvatske prilike. U većini europskih zemalja razdoblje nakon Prvoga svjetskog rata obilježile su demokratske ideologije, ponajprije liberalizam, ali krajem tog dva desetljeća duga razdoblja situacija se, kako to naglašava autor Tihomir Cipek, stubokom promijenila. Europa postaje izvorište i žarište dva totalitarizma: komunizma i fašizma s još radikalnijom i pogubnijom nacističkom varijantom, što je i dovelo do Drugoga svjetskog rata, najveće tragedije u ljudskoj povijesti. Hrvatska je u punom opsegu kao dio monarhističke Jugoslavije osjetila klizanje liberalne demokracije u monarhističku diktaturu, a zatim u oba totalitarna sustava, koji su ukupno trajali punih pola stoljeća. Vrhunac je tog nevoljnog tijeka povijesti bio iznuđeni rat za slobodu i državni integritet, u čemu Hrvatska nije imala alternative, u početku ni pomoć međunarodne zajednice.

Vrijednost je sveska u tome što on nije slijed dociranja i žalopojki o teškim, nerijetko i tragičnim povijesnim epizodama i trendovima, makar je to nesporna činjenica. Iako Hrvatska pripada u skupinu zemalja u kojima je borba za suverenitet i nacionalni opstanak bila način življenja i djelovanja, to ne znači da njezini intelektualni i svakovrsni stručni kapaciteti istovremeno nisu bili okrenuti i razvoju i kvaliteti življenja. Radovi niza autora pokazuju da je Hrvatska, unatoč ekonomski podređenu statusu u višenacionalnoj jugoslavenskoj državi, prilično uspješno provodila svoju tranziciju iz zaostale ruralne strukture, zasnovane na primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji, u srednje razvijeno industrijsko područje, što je praćeno i naglom urbanizacijom. Posljedica su bile masovne migracije stanovništva, i unutarnje i vanjske, te sukladno tome i brojni infrastrukturni i socijalni problemi. To je bila cijena nužnih promjena cjelokupne društvene strukture, kakva je karakterizirala razvijene europske zemlje desetljećima ranije, mahom još na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Hrvatska je situacija u tim procesima bila dodatno opterećena komunističkom ideologijom, koja nije dopuštala privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, što je bitno usporavalo poduzetničke inicijative, na kakvima se i temelji moderno tržišno gospodarstvo.

U Marseilleu je 9. listopada 1934. kralj Aleksandar pao kao žrtva atentata koji su organizirali Ustaška organizacija i makedonski VMRO. Ova fotografija snimljena je nekoliko sekundi nakon što je atentator ispalio hice / Izvor Povijest Hrvata, VII. Prijelomna vremena, MH, 2022.

Demografske mijene i međunacionalni odnosi

Gledajući iz današnje perspektive, ključnim se problemom, složenijim od bilo kakvih političkih i gospodarskih zabluda, čine drastične demografske promjene. Riječ je o naglom padu broja stanovnika, što zbog hrvatskog iznimno niskog nataliteta, što zbog više valova iseljavanja. Potonja su uvjetovana razornim ratnim djelovanjima, 1941–1945. i 1991–1995, ali su bila i snažno ekonomski uvjetovana traženjem posla u zapadnim državama i osjetno višim zaradama, mahom pretvarajući se iz privremenih (fenomen tzv. gastarbajtera) u trajna.

U svesku prezentirani rezultati istraživanja demografa Anđelka Akrapa pokazuju da je problem depopulacije hrvatskih prostora, kao splet svih tih okolnosti, počeo znatno prije nego što je dovršen proces deagrarizacije. Prvi i Drugi svjetski rat rezultirali su time da je Hrvatska u odnosu na popise iz 1910. i 1931. u brojčanom smislu stagnirala, što se vidi u usporedbi s narednim popisima iz 1921. i 1948. godine, a to govori o demografski izgubljenim desetljećima. Još je teži problem uslijedio u usporedbi 1991. i 2001, jer je politički uvjetovan odlazak srpske manjine s područja „SAO Krajine“, kao i prisilni odlazak Hrvata iz agresijom pogođenih regija, koji se nerijetko pretvarao u trajno izbivanje, doveo do minusa od čak 350 tisuća stanovnika. Na to se u nadolazećem razdoblju nadovezalo i ekonomski uvjetovano iseljavanje, ponajprije zbog mogućnosti koje je otvorio hrvatski ulazak u Europsku Uniju. U usporedbi s demografskim vrhuncem iz 1991, Hrvatska je do 2011, što je u vrijeme pripreme Akrapova teksta bio posljednji popis, bila siromašnija za krajnje zabrinjavajućih pola milijuna stanovnika, a deset godina poslije to je u negativnom smislu rezultiralo sa još 400 tisuća iseljenih. Očito je da u navedenom svesku analize autora iz brojnih društvenih domena mogu biti i polazište za zaključke gdje je i kada mnogo toga krenulo u krivom smjeru.

Zasjedanje Sabora SRH 30. svibnja 1990. simbolički označava obnovu političkog višestranačja i jačanja vjerskih sloboda bez obzira na konfesiju / Izvor: Hrvatski sabor

Prijelomna vremena nisu mogla zaobići i brojne neuralgične teme hrvatske i ex-jugoslavenske historiografije. Ponajprije se to odnosi na međunacionalne odnose, redovito između Hrvata i Srba, koji su i rezultirali najvećim stradanjima na hrvatskim prostorima. Autori su se iz raznih vizura osvrtali na genezu i posljedice toga problema, oko kojega hrvatska i srpska historiografija već desetljećima ne mogu naći dodirne točke. Slični je problem, ali unutarhrvatski, i odnos ustaškog i partizanskog pokreta, samim tim i ratni i poratni zločini koje su činile obje ideološki sukobljene strane. Ako je kriterij u traženju svakovrsne povijesne istine svezak koji je pred nama, onda je ipak izvjesno da se o tome može govoriti kritički i staloženo, bez uobičajenih političkih floskula i etiketa. Kad se radi o međunacionalnim odnosima, očekivano je da autori sveska uvijek polaze iz hrvatske perspektive, no to ih ne sputava da inzistiraju na provjerljivim činjenicama iz izvora raznih provenijencija.

Tipični su primjer takva pristupa u projektu Matice hrvatske ratne žrtve, većinom Jasenovca i drugih ustaških logora, ali i komunističke odmazde koja je terminološki objedinjena kao bleiburška tragedija. Autor je teksta koji vrlo detaljno i precizno analizira sve te kontroverzne brojke, ali i njihove najčešće politički uvjetovane izvore, iskusni povjesničar Vladimir Geiger. Svaki čitatelj može dobiti preciznu sliku o velikosrpskim metodama i motivima svjesna umnožavanja žrtava, kao i o racionalnim prosudbama pojedinih povjesničara i demografa istoga fenomena. Geiger, međutim, ne amnestira ni hrvatske revizioniste, koji na sve načine umanjuju i relativiziraju logorske žrtve. Autor, isto tako, daje i vrlo trezvenu ocjenu bleiburških žrtava, suprotstavljajući se pokušaju mitologizacije i tog teškog pitanja. Zato je iznimno važan i Geigerov zaključak o neprihvatljivosti bilo čijeg manipuliranja žrtvama: „Dodatan problem unosi i politička pristranost. U istraživanjima ljudskih gubitaka prednost su najčešće imali oni ljudski gubici, u pravilu ‘naši’, koji su izazivali nemali emocionalni naboj, potreban za javne rasprave ‘lijevih’ i ‘desnih’, pri čemu se zaboravlja da svi ljudski gubici imaju pravo na sjećanje… Usto, i zagovornici ‘lijevog’ i zagovornici ‘desnog’ svjetonazora u Hrvatskoj upinju se i dalje, unatoč svojim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje koje ne podržava njima poželjnu sliku prošlosti odnosno minimalizirati žrtve druge strane.“

Ohrabrujuće je, sve u svemu, što kapitalni projekti, poput Prijelomnih vremena, cjelinom svoga uredničkog koncepta i autorskog pristupa širom otvaraju prostor znanstveno utemeljenim historiografskim spoznajama koje neće biti razlog političkim i ideološkim razračunavanjima.

 POVIJEST U SLICI

---------------
1. U skladu s vojnom doktrinom JNA teritorijalna obrana sastavljena od muškaraca u dobi od 18 do 60 godina i u svakodnevnom životu morala je simbolično braniti teritorijalni integritet Jugoslavije (Izvor Povijest Hrvata, VII. Prijelomna vremena, MH, 2022. /  Oružane snage SFRJ, Novinsko-izdavačka ustanova Narodna armija)

-----------------------------------------------

 2. Od početka 20. stoljeća žene su u zapadnom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, kroz obrazovanje i sudjelovanje u društvenom životu razbijale stare okvire patrijarhalnog društva – na slici hrvatski ženski tamburaški sastav, Chicago, 1934. (Izvor: HR-HDA-1610, SAD, 32-0416)

--------------------------

 3. Josip Broz Tito (1892–1980) na naslovnici njujorškog tjednika Time godine 1944.
(Izvor Povijest Hrvata, VII. Prijelomna vremena, MH, 2022)

-------------

 4. Proglas vođa ustaške domovinske skupine pukovnika Slavka Kvaternika o proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941.

-------------

 5. Suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu, Erihu Lisaku i šesnaestorici franjevaca (9. rujna–11. listopada 1946) (Izvor Povijest Hrvata, VII. Prijelomna vremena)

-----

 6. Suđenje „narodnim neprijateljima” 1945. godine (Izvor Povijest Hrvata, VII. Prijelomna vremena, MH, 2022)

------------------------------------

 7. Sirotinja u gradu – kontrasti gradskog života najviše dolaze do izražaja na slikama siromašnih s pozadinom imućnog života građana (Izvor: HR-HDA-1438, Zbirka fotografija Milana Fizija)

-------------------------------

 8. Pod utjecajem zapadne kulture od 1960-ih u Hrvatskoj dolazi do razvitka popularne kulture, posebice na području glazbe (Izvor Povijest Hrvata, VII. Prijelomna vremena)

-------------------------

 9. Bokeljska mornarica prikazuje Kolo svetog Tripuna na riječkom Korzu prigodom proslave blagdana sv. Vida 15. lipnja 2018. (Izvor Povijest Hrvata, VII. Prijelomna vremena, MH, 2022. / Album Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Rijeka, snimio Stipe Cigić)

-----------------------------------------

10. Papa Ivan Pavao II. za prvoga posjeta Hrvatskoj (1994) – misa na zagrebačkom hipodromu pred milijun vjernika (Izvor Zagrebačka nadbiskupija)

-----------------------------------------

11. Premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Ivo Josipović na svečanosti u Bruxellesu u prosincu 2011. potpisuju Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj Uniji (Snimio Patrik Macek/PIXSELL)