O kraju braka iz triju motrišta

Kad govori o radu na svom dugometražnom redateljskom prvijencu, nagrađivana kazališna, filmska i TV-glumica Nina Violić tvrdi da joj je sjedanje u redateljski stolac bilo manji izazov od glumačkog dijela posla. Nakon odgledane obiteljske psihološke drame Baci se na pod, njezina trećeg redateljskog projekta nakon kratkometražnih ostvarenja Odvajanje i Janje, tu je tvrdnju u dobroj mjeri lako razumjeti. Naime, premda je režija načelno komorne priče o posljednjih po prilici sat vremena u raspadu jednog braka i dezintegriranja obitelji neosporno izazovan i zahtjevan posao, u kojem se Nina Violić snašla dosta uspješno, kreiranje glavnog ženskog lika nazvana Bivša barem je podjednako izazovno, ako ne i izazovnije. Jer ta Bivša urbana je Zagrepčanka srednjih godina koja se s mnogo ljubavi odnosi prema sinčiću Igoru (odličan debitant Bruno Frketić Bajić), i ponajviše iz relacije prema njemu razvidno je da joj ono što slijedi teško pada. No ono što se iz njezinih suspregnutih kretnji, tjeskobnih pogleda i povremeno suznih očiju također jasno razaznaje jest da više ne voli supruga nazvana Bivši, kojeg sugestivno tumači Goran Bogdan, koji je ipak donekle ograničen dramaturškim konceptom i gabaritima kojima se u kreiranju lika može izražavati i kretati. Također je razvidno da je Bivšem još stalo do supruge, da ju voli i da bi želio sačuvati obitelj, no s druge strane nailazi na distanciranost, samoobrambeni cinizam pomiješan s tugom i nespremnost na dalje kompromise.

Premijera filma Nine Violić Baci se na pod na Ljetnoj pozornici kina Tuškanac / Snimilo Julien Duval

Spomenutih posljednjih sat vremena bračnog života izloženo je iz perspektiva triju likova, supružnika odnosno roditelja i dječaka, pri čemu je klinac Igor istodobno i sudionik drame i njezin promatrač, a u nekoj mjeri i komentator. U priči dramaturški strukturiranoj u skladu s rašomonskim načelom izlaganja istih zbivanja iz različitih motrišta, zbog čega ta zbivanja u segmentima s različitim formalnim protagonistima, odnosno likovima iz čijih ih perspektiva sagledavamo, bivaju izmijenjena te obogaćena dijelom drukčijim kontekstima i konotacijama, lik čije motrište otvara film upravo je dječakovo. Posve logično, ono je s jedne strane infantilno i zaigrano, u tom smislu primjereno realizirano kao lutka-film s dijelom stop-animacijom. No s druge i u njegovoj igri i u povremenim obraćanjima roditeljima, primjerice kad iz svoje sobe upadne u dnevni boravak vičući oboma „dosadni ste!“, što također u trima segmentima ima unekoliko različite kontekste, postaje jasno da je i za njega čitava situacija nelagodna te da je i on pod stresom. Ta se uznemirenost očituje i u Igorovoj igri, ne samo u smislu da ona predstavlja njegov bijeg od stvarnosti nego i u priči koju kreira o dvjema mucicama prašine koje zajedničkim snagama pokušavaju pobjeći od usisivača i spasiti se. Središnje je motrište ono očevo, a činjenica da on još voli uskoro bivšu suprugu, i da mu je stalo do nje i braka, ogleda se i u detalju da njihov kontakt koji je on doživio kao nevoljku i grčevitu izmjenu poljubaca, u njezinoj perspektivi ostaje na razini njegovih nemuštih i pomalo agresivnih pokušaja da ju poljubi, dok ga ona odguruje i zaustavlja na distanci.

Isprva se čini da će kao svojevrsni most ili dramsko zatišje među trima perspektivama funkcionirati primjereno zaigrana i infantilna pjesma Pas sa plastičnim plaštom splitskog benda TBF, no ipak u cijelosti ne biva tako. Zahvaljujući različitim situacijama u kojima je iskorištena, ta pjesma ne simbolizira samo Igorovu zaigranost i podsjećanje na neka ljepša zajednička obiteljska vremena, već na određeni način sugerira i umjereni optimizam za razdoblje koje slijedi, u kojem će majka i otac živjeti odvojeno, no trajno će ih povezivati upravo sin i ljubav prema njemu. Taj optimizam naznačava i nazočnost jedinoga sporednog lika u kadru, onoga suprugove tete iz inozemstva (glasom preko telefona prisutna je i suprugina histerična majka, koju tumači Mirta Zečević), koja u izvedbi američko-francuske glumice Lee Delong ne samo što se neprestano napadno smije, nego i posredno tješi dječaka. Možda je najintrigantniji dramski segment onaj s majčinim motrištem u fokusu, s tjeskobom i nesrećom koje se očitavaju na njezinu licu i u pogledu, kao i u naslućivanju svega onog što ostaje neizrečenim. Ono neizrečeno, što bi makar naznačilo ako ne i objasnilo razloge i pozadinu njihova razlaza, u potpunosti izostaje, i tu se Nini Violić možda može prigovoriti što nije izabrala nešto veću konkretnost. No izabrani koncept dosljedno je proveden, a autorica sugerira da konkretnija objašnjenja i nisu moguća, upravo zbog razlika u pogledima sudionika obiteljske drame. U cjelini, pobjedničko ostvarenje nedavno održana 15. Festivala mediteranskog filma Split, na čijem je svečanom otvaranju i premijerno prikazano, sasvim je solidno djelo koje pati od mjestimice tvrde i nezgrapne redateljske ruke, što je za debitanticu u dugom metru i razumljivo, te koje je u tom smislu zanimljivije na idejnoj i koncepcijskoj, nego na izvedbenoj razini. Ipak, valja se nadati da nećemo predugo čekati do novog redateljskog projekta Nine Violić.