Nespokojstva svekolike ljubavi

Ako pjesnički čin upućuje na sanjarenje, onda mi možemo uvijek i ponovno proživljavati tu čaroliju riječi. U ponovljenoj artikulaciji pjesničke riječi proživljavamo afinitete pjesnikovih nostalgija i ponovno dozvanih uspomena. Zapravo se ponovnim čitanjem zbiva pritajena drama oživljena riječima, ničim ograničena permanentnost u kojoj su mitologemi djetinjstva i trajno nazočna žudnja za korijenima u kojima su paradigme mladosti i gotovo vjerska oduhovljenost, odanost zemlji u kojoj smo rođeni. Blagotvornost mira koji iz toga proizlazi živi u jednostavnom fenomenu iskrenosti koja oplemenjuje. Ta iznova zamišljena prošlost blaguje unutarnju supstanciju stvaralačke memorije. I tako smo milošću pjesnikinje postali dijelovi kognitivnih dijaloga s bliskim bićima kojih više nema: „Radoznalost nepovratna u oproštajnom zaokretu kruga. / Prepoznata ljubav sklapa tragove nespokoja. Zavaravaš pohotu / strasti! Pripazi na ludosti jer slomljeno srce kruži plačno.“ (Raz­noglasja).

Izd. Naklada Bošković, Split, 2020.

Pjesnikinja Ljerka Toth Naumova komunicira s čistoćom emocija i iskrenošću neporaženih reminiscencija. I tako se zbiva da čitatelj zajedno s pjesnikinjom vjeruje u ono što čita, jer i knjige imaju osobnu sanjariju u koju se mora prodrijeti. Upravo zato potrebno je ponavljati riječi odabrane pjesnikinje da bi ta poetika osjetilnosti doprla u naš svijet, u svijet povjerenja, u nasušnost potrage za opčinjenim riječima: „Zaboravljena mjesta blaženstvom poznanstva upijaju / zagrljena maštanja. Neke duge nepovratnosti traže spokoj. U danu punom sunca sjećanja su samo san žudnje. Iskaz divljenja / krhke granice srca što grle zauvijek daljine prije svjetlosti.“ (Beskrajne zore).

Uostalom, treba znati primati i prihvaćati. Uz to dolazi i uživanje u čitanju stihova. To su ta nespokojstva svekolike ljubavi. Jer ljubav je dijalektika svjetlosti i sjena. Ona je i ljubav prema Vremenu iako nas ono nemilice troši. To je ljubav prema odsanjanom djetinjstvu iz nekih nedohvatnih zavičajnih daljina i ljubav prema samoći koju donosi život usprkos životnim varijacijama koje žive život: „Nemoć govora u čežnji. Emocije bukte u vrtlogu govora srca. / Ne, ne nestaju ljubavi sjene. Vihor diše unutar zvuka tišine.“ (Koraci).

Pjesnikinja Ljerka Toth Naumova stavlja riječi u pokret odupirući se bivstvovanju katarze. Poetska bliskost obnavlja se u dinamici koja oživljava nebo obasjano suncem i zemlju strpljivu po mjeri pjesnika. Je li to subvitalno disanje pjesmom ili zaljubljenost u svekoliku ljubav: „Otrgnutost raspolovljeno opsjeda. Dijalog s vlastitim životom. / Ovdje i ondje – gdje je moje mjesto? Na razdraganim padinama / Papuka ili daleko tamo u tuđini – gdje mi je dom i obitelj. / Život između svjetla i tame –svjetonazor.“ (Buđenje tišine).

Naša pjesnikinja želi vidjeti ono lijepo da bi to lijepo i izrekla. Ona bdije u suživotu sa slikama koje je sačuvala u sebi. I kako sve te supstancije dovesti u ravnotežu da bi se bilo u miru sa samim sobom:

„Dijeleći osjećaj gubitka voljenoga ponekad mislim / kako je smrt samo promjena svjetova. Ponovljivost misli. / Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave. Sjećanja su početak / besmrtnosti“ (Sjećanja su kao susret).

U kontekstu svekolikog nespokojstva kojemu smo danonoćno izloženi, izvrgnuti dijaboličnom životu i globalnom, neljudskom ludovanju u ratovima i ubijanju, poetika knjige našijenke Ljerke Toth Naumove Zjenica bježi od zjenice etički se i imaginativno otvara drukčijem poimanju svijeta uz stvaran osjećaj oslobođene osobnosti.