Legendarni Dinamo 1982.

-

Prošlo je punih četrdeset godina od kada je u proljeće 1982. čak nekoliko zagrebačkih sportskih klubova postalo prvacima tadašnje socijalističke Jugoslavije. No dok su uspjesi odbojkaša Mladosti i košarkašica Montinga, ne samo te godine nego i tijekom 1980-ih, ipak ostali u analima povijesti, odnosno o njima se tek ovlašno piše, uspjeh košarkaša Cibone te napose nogometaša Dinama ostao je trajni zalog hrvatskoga sporta, tako da ne čudi niz napisa posvećenih tzv. Dinamovu proljeću, kao i čitavoj nogometnoj sezoni 1981/82. I ovome ću se tekstu osvrnuti upravo na najvažniji uspjeh Dinama u posljednjem desetljeću Jugoslavije, iako će kronološki okvir biti i znatno širi.

Između sporta i ideologije

I unatoč činjenici da je Dinamo tijekom 1980-ih tek jednom bio prvak Jugoslavije te da je 1980. i 1983. pobijedio u Kupu maršala Tita, upravo je osvajanje prvenstva imalo ponajveće značenje u sportskom, kulturnom, pa čak i društvenom smislu. Tako su uspon i uspjesi Dinama postali otponac neraskidive sinergije kluba: igrača, stožera i uprave s navijačima. Kao što se često tvrdi – Dinamo je u proljeće 1982. postao pokret, ne tek običan klub, a razlozi su neupitno spoj povijesnih okolnosti u fokusu sportskih zbivanja.

Dinamo je uvijek bio klub s više hrvatskim nego jugoslavenskim identitetom / Izvor www.dinamo-zg.com

Prisjetimo li se da su u razdoblju od 1945. do 1991. tzv. veliku četvorku jugoslavenskoga nogometa činila dva srpska kluba, Crvena zvezda i Partizan, kao i dva hrvatska, splitski Hajduk i Dinamo, uz naglasak dominacije beogradskih klubova kao prvaka Jugoslavije te podatak da im se brojem naslova približio Hajduk, dok je Dinamo četiri puta bio prvak. Značenje naslova u sezoni 1981/82. sagledavamo i u svjetlu činjenice da su prošle pune 24 godine od prethodnoga naslova – jer je Dinamo prvenstvo prije toga osvajao 1948, 1954. i 1958, dakle tek u prvih petnaestak godina postojanja tzv. druge Jugoslavije. Pritom ne treba zaboraviti podatak da je u razdoblju od svršetka Drugoga svjetskoga rata pa do četvrtoga naslova čak devet puta bio viceprvak, a naslovi su mu izmicali iz raznih razloga. Tako je primjerice u sezonama 1951. i 1968/69. u posljednja tri kola prokockao prednost od pet bodova pred Crvenom zvezdom (sve do SP 1994. za pobjedu se dobivalo dva boda, op. a.). No razlozi su mogli biti i ideološki. Jer Dinamo se osnutkom 1945. neizravno definirao kao nasljednik prijašnjih zagrebačkih klubova Građanskog, HAŠK-a i Concordije – s naglaskom na Građanskom. To su klubovi koji su neposredno poslije rata dekretom ukinuti jer su sudjelovali u prvenstvu NDH, za razliku od Hajduka, koji je zbog nesudjelovanja u prvenstvima pod talijanskom okupacijom ili u NDH čak dobio zabranu rada, a obnovljen je 1944. u antifašističkom duhu. Dinamo je nosio stečeno breme, ako ne baš tragova ustaštva, barem simbola hrvatstva, a nova je vlast redovito potpirivala razmirice sjevera i juga, kao i razmirice s Hajdukom, što je najviše izraženo u posljednjem kolu prvenstva 1959/60, kada je u susretu dvaju hrvatskih klubova Dinamu bio dovoljan neodlučan rezultat. Hajduk je grubom igrom došao do pobjede 3:2 i prvak je postala Crvena zvezda.

Ipak, valja se prisjetiti sezone 1978/79. i slučaja Edmond Tomić koji se vukao od prvoga kola jer je za Rijeku u susretu protiv Dinama nastupio tek pristigli igrač Tomić, a pritom nije odradio kaznu zbog dva žuta kartona iz prethodnoga kluba, prizrenske Lirije. Dinamo se žalio pa je pobjeda Rijeke 2:1 preinačena u Dinamovih 3:0. No kako je prvenstvo odmicalo, postalo je jasno da je zagrebački klub – s izvrsnom momčadi i pod vodstvom trenera Vlatka Markovića – mogući prvak, pa je FSJ poništio odluku. Nakon nove žalbe pravna komisija prvu odluku obnavlja, ali je FSJ ne provodi i prvak postaje Hajduk s istim brojem bodova kao Dinamo – 50, ali uz bolju gol-razliku. Dinamo se žalio i Sudu udruženog rada, koji je dvije godine poslije žalbu uvažio. Odluka o Dinamu kao prvaku ipak nije provedena u FSJ, pa taj niz presedana i nepotvrđivanja odluka pravnoga sustava ostaje pokazateljem političkoga pritiska komunističke države kojoj nije odgovaralo da klub više hrvatskoga nego jugoslavenskoga identiteta bude prvak. Nije dakle upitno da je oštećen, a ideološka trauma što je zadesila klub sigurno je utjecala i na činjenicu da je u sljedećem prvenstvu Dinamo posrtao i završio tek na 12. mjestu.

Sezona 1979/80. pamti se više po dramatičnom slijetanju zrakoplova s dinamovcima u Italiji u rujnu – kada su piloti vješto izbjegli pogibelj na nos prizemljivši zrakoplov pokvarenoga prednjeg kotača. A svakako se pamti i po osvajanju Kupa maršala Tita u svibnju 1980, kada je Dinamo u dvije utakmice nadvladao Crvenu zvezdu (1:0, 1:1, odlučujući zgoditak Drage Dumbovića). Bio je to prvi kup nakon smrti njegova pokrovitelja – predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita – početkom svibnja te godine.

Od trnja prema zvijezdama

U početku iduće sezone na trenerskoj je poziciji Vlatka Markovića zamijenio Ivan Đalma Marković, znan ponajviše kao jedan od voditelja Dinamove Omladinske škole Hitrec-Kacijan. Iako je bilo i pojačanja, mnogo toga u jesenskoj polusezoni nije štimalo i Dinamo se našao na 14. mjestu, pa je Marković odstupio. Posljednja dva kola momčad je vodio pomoćnik Rudolf Cvek, za novoga trenera je 10. prosinca – unatoč nizu poznatijih kandidata kao što su bili Branko Elsner, Ivica Horvat, Tomislav Kaloperović ili Branko Zebec – odabran Miroslav Ćiro Blažević, dotadašnji trener Rijeke. Premda početak nije bio bez poteškoća, Rijeka je naime tvrdila da je Blažević još pod ugovorom, a i u prvim utakmicama Dinamo se spustio čak i mjesto niže, prijelomna je bila australska turneja od 21. siječnja do 12. veljače 1981. Kako je velika većina igrača iz te sezone ostvarila povijesni uspjeh godinu poslije, a mnogi su nastavili igrati i u sezoni 1982/83, jasno je kolika je Blaževićeva uloga u rekonstruiranju momčadi. Prije svega, tijekom navedene turneje rehabilitirao je Marijana Vlaka kao prvoga vratara, Marku Mlinariću dodijelio majicu s cijenjenim brojem 10 – čime je postao kreatorom napadačke igre plavih, a Milivoj Bračun i Zvezdan Cvetković postali su standardni braniči, premda je Bračun u prijašnjem nižerazrednom klubu bio napadač, dok je Cvetković trenera podsjetio na sjajnoga talijanskog lijevog braniča – velikana Giacinta Facchettija! S pouzdanjem, iako ne bez teškoća, Dinamo je sezonu završio na petom mjestu – dakle u gornjoj polovici tablice i daleko, daleko od zone ispadanja koja mu je prijetila početkom godine.

Nogometne utakmice bile su nabijene političkom pozadinom / Izvor www.dinamo-zg.com

Dinamo za pamćenje – 1981/82.

Početak sezone s četiri neriješena rezultata možda i nije mnogo obećavao, no Dinamo se ubrzo zahuktao i do kraja jeseni nanizao osam pobjeda, još dva remija i tri poraza – upravo se zbog zadnjega u 17. kolu od Budućnosti na ljestvici našao drugi, iza vodeće Crvene zvezde. Te je jeseni odigrano i nekoliko utakmica Kupa kao i pregršt prijateljskih utakmica, a nakon 12. kola Blažević je suspendiran – utakmice je vodio njegov pomoćnik Rudolf Belin – jer ga je na ljetnom Trofeju Marjana prijavio pomoćni sudac. Ipak, koordinacija glavnoga i pomoćnoga trenera, kao i momčadi, bila je besprijekorna. Pregled postava Dinama tijekom jeseni upućuje da je Blažević tražio formulu za uspjeh. Odlasci u JNA, nekoliko crvenih kartona i druge poteškoće naposljetku se nisu pokazali preprekom već izazovom.

Premda je sezona započeta u formaciji 4-3-3, nakon odlaska u JNA Borislava Cvetkovića i Zlatana Arnautovića te pomicanjem Snješka Cerina iz napada u vezni red, formacija je postala izrazito fluidna, otprilike 4-3-1-2, u kojoj je Cerin bio nešto poput tzv. polušpica, otvorenoga prostora djelovanja. A kada su se iz vojske vratili Ismet Hadžić i Zlatko Kranjčar, u proljetnoj sezoni neprestano su se rotirali Cerin, Kranjčar i Deverić – do ozljede protiv Partizana u proljeće – a poslije Panić i Emil Dragićević, što je urodilo nizom zgoditaka, iako je Panić bio više krilni napadač.

U proljetnom dijelu druga je utakmica odlučila – Dinamo je naime sjajnom igrom pobijedio Zvezdu 3:0 i igrači su postali svjesni da mogu postati prvaci. Nakon generacija moralnih pobjednika uz pomoć trenera utkan im je pobjednički moral, čvrsti gard pobjednika potvrđen i u idućoj utakmici s Hajdukom u Splitu i pobjedom 2:1. Juriš je nastavljen nizom od još pet pobjeda do neodlučenoga rezultata u teškoj i tvrdoj utakmici s Partizanom 0:0 u Beogradu. Zbog predstojećega Svjetskoga prvenstva ritam je utakmica bio srijeda – nedjelja, pa su ubrzo zaredale i ozljede, ali momčad se uspješno krpala te su zabilježene pobjede unatoč grubim naletima Rijeke 2:0 u Zagrebu te brutalnih Vardara 3:0 u Skopju. Obilježja Dinamove igre bila su organizirana ofenziva, visoki presing kojim su lomili protivnike već od početaka utakmica, lakoća igranja, čvrstina ali ne i grubost, zajedništvo i žonglerstvo. Tijekom proljeća odmicali su Zvezdi uglavnom na šest bodova, a slavlje je počelo nakon pobjede nad Željezničarom 2:0 u 31. kolu te nakon poraza od Radničkoga u Nišu 0:3 kolo poslije, jer je Zvezda izgubila od Osijeka te ni matematički više nije mogla dostići Dinamo. Završna je pobjeda nad Budućnosti 1:0 u Maksimiru 2. svibnja bila poput praznika.

Legendarna i šampionska generacija dinamovaca / Izvor www.dinamo-zg.com

Kako je čak 28 igrača nastupilo u prvenstvu, neki samo u kupu ili prijateljskim utakmicama, dok su poneki tek sjedili na klupi za rezerve, ovom prigodom osvrnut ću se na njih četrnaest koji su činili okosnicu momčadi te još trojicu što su se približili odigranih deset utakmica – uz naznaku važnosti i nespomenutih. Stabilnost i pravovremeno postavljanje vratara Marijana Vlaka, gorljivost i ofenziva desnoga braniča Milivoja Bračuna, kao i sjajno pozicioniranje te također opasnost po suparnička vrata lijevoga Zvjezdana Cvetkovića bili su okvir čvrste obrane. Zajedno s briljantnim liberom, kapetanom i neupitnim vođom momčadi Velimirom Zajecom kao i stoperima – elegantnim Draganom Bošnjakom koji je igrao i defenzivnog veznog ili tehnički potkovanim i neprelaznim Ismetom Hadžićem činili su nepropustan bedem protivnicima. U veznom redu neupitna je važnost izdržljivoga i neumornoga zadnjeg veznoga Džemala Mustedanagića, koji je u Zajecovoj odsutnosti igrao i libera. Prije odlaska u JNA stoper Zlatan Arnautović igrao je i s brojem 8 te se tijekom igre mijenjao pozicijski s Bošnjakom, a nije mu bilo strano ni postizanje zgoditaka, dok je velika važnost neumorne radilice, veznog igrača širokoga raspona kretanja Petra Bručića, all around igrača koji je po potrebi mogao igrati na više mjesta – najčešće desnoga i lijevoga braniča, pa zadnjeg veznog ili krilo. Ofenzivni vezni, desetka Marko Mlinarić, bio je zacijelo i srce Dinamovih napadačkih akcija, probojan i nepredvidljiv, preciznih dodavanja. Kada se Snješko Cerin s brojem 8 ustalio u momčadi, pokazao je iznimno čitanje igre, nos za postizanje zgoditaka, sposobnost pozicioniranja ondje gdje dolazi lopta. Dok mlađi Zvjezdanov brat Borislav s nadimkom lane s Korane prije odlaska u JNA kao krilo i napadač još nije bio u pravom zamahu, Stjepan Deverić to svakako jest. Činilo se da za njega nema prepreka, neprijeporna brzina i silina kao i osjećaj za gol bili su neupitni i šteta je što je bio ozlijeđen. Mladi Emil Dragićević igrao je i krilo i braniča, a nadareni Željko Hohnjec uglavnom desno krilo, Zoran Panić na krilnim pozicijama bio je također važna karika uspjeha. Igračka eksplozija Zlatka Kranjčara nakon povratka iz JNA pokazatelj je njegova potpunoga sazrijevanja i nogometnih sposobnosti.

Dinamo je u Jugoslaviji nosio stečeno breme simbola hrvatstva, a nova je vlast redovito potpirivala razmirice sjevera i juga, kao i razmirice s Hajdukom

Iako je većina igrača bila u reprezentativnoj formi, po statistikama ocjena i najbolji na mnogim pozicijama – npr. Petar Bručić ili Marko Mlinarić, a Snješko Cerin je s 19 pogodaka bio najuspješniji strijelac lige, dok je Kranjčar u 17 proljetnih utakmica zabio 12 golova, uslijedilo je gorko razočaranje – izbornik Miljan Miljanić za predstojeće SP u Španjolskoj odabrao je samo Velimira Zajeca i nedovoljno oporavljena Stjepana Deverića, tvrdoglavo ustrajući na izboru zaslužnih iz kvalifikacija. Ili je jednostavno opet bilo posrijedi zakidanje Dinama po političkom ključu? Kako god bilo, Dinamo je imao priliku za osvajanje dvostruke krune – u finalu Kupa susreo se iznova sa Zvezdom. Dok je u Zagrebu bilo 2:2, odnosno vrlo dobra utakmica uz neke taktičke pogreške i nove ozlijede, uzvrat u Beogradu bio je spektakularan, među najboljim finalima domaćega kupa uopće, a Zvezda je slavila s 4:2, unatoč sjajnim obranama vratara Tomislava Ivkovića. Nekoliko dana poslije Dinamo je u novoj proslavi titule pobijedio njemački Stuttgart 3:0 i pokazao da kvalitetom izmiče iz nacionalnih okvira. Premda nije bilo većih pojačanja – Bručić je dapače otišao u inozemstvo – povratnici iz JNA Ivković i Srećko Bogdan ipak su osnažili momčad.

Smiraj generacije

Slijedeće je prvenstvo počelo izvrsno, nanizano je nekoliko pobjeda, ali su se zaredale i ozljede kao i neki porazi pa je jesen završena na 2. mjestu, iza Partizana. Proljetni dio započeo je sjajno, ali vrlo brzo pokazalo se da momčad puca po šavovima, a usprkos povremenim pobjedama činilo se da se raznim remijima i porazima redovito koristi prigoda da se ne poveća bodovni saldo, pa je Dinamo sezonu završio na trećem mjestu, dva boda iza prvaka Partizana te s istim brojem bodova kao drugoplasirani Hajduk, no sa slabijom gol-razlikom. Utjeha je opet bila osvajanje kupa pobjedom 3:2 protiv Sarajeva, vrlo dobrom utakmicom na kišom natopljenu beogradskom terenu u kojoj je briljirao Kranjčar. No odnosi igrača, trenera i uprave nisu bili dobri, pa je Ćiro Blažević dao ostavku, zamijenio ga je nakratko Rudi Belin da bi se vratio Vlatko Marković. Itekako je bilo jasno da je šampionski gard splasnuo, postao dijelom prošlosti, pa su u novoj sezoni započeli posrtaji prema dnu ljestvice i za spašavanje kluba zadužen je novi trener, slavni Branko Zebec. Ali bilo je jasno da je posrijedi potpuni smiraj generacije ‘82. Jer još od šampionske sezone igrači su selili u druge klubove – ili su s navršenih 28 godina odlazili u inozemstvo, gdje su poneki poput Bručića, Mustedanagića ili Kranjčara u Austriji te Zajeca u Grčkoj i poslije Mlinarića u Francuskoj imali vrlo zapažene uloge. Mlinarić je dapače impresionirao i mladoga klupskog kolegu Zinedinea Zidanea! Ne treba zaboraviti ni da su Zajec 1984. i Mlinarić 1987. proglašeni najboljim igračima Jugoslavije, da je Dinamo s novim naraštajima 1985. i 1986. bio finalist kupa, kao i viceprvak u zadnje dvije sezone jugoslavenske lige.

Europski kupovi

Zahvaljujući dvama uspjesima u Kupu maršala Tita i osvajanju prvenstva, Dinamo je dva puta sudjelovao i u Kupu pobjednika kupova, a jednom u Kupu prvaka. Ždrijeb mu je svaki put dodijelio portugalske klubove – i to ne bilo koje već one najsnažnije, Benficu 1980, Sporting 1982, a Porto 1983, a svaki put prvi je susret odigran u Zagrebu, a drugi u Lisabonu, odnosno Portu. Nažalost, Dinamo nije prošao ni jedan od njih i zastao je na prvom kolu europskih kupova. Iako je 1980. u prvom susretu bilo 0:0, Benfica je u uzvratu pobijedila 2:0. Godine 1982. u Zagrebu bilo je 1:0 za modre, a čudesan zgoditak Snješka Cerina jedan je od najljepših u njegovoj bogatoj karijeri. No u uzvratu je igrač i trener Sportinga Oliveira hattrickom srušio nade dinamovcima. Podjednako je poguban za njih 1983. bio i napadač Porta Gomes – europska zlatna kopačka. Ne samo da je u prvom susretu kod pobjede Dinama od 2:1, postigao gol za goste nego je u uzvratu postigao jedini zgoditak utakmice – četiri minute prije kraja. Za utjehu, u portugalskim klubovima igrali su igrači europske kvalitete, Porto je u sezoni 1983/84. stigao i do finala Kupa kupova, a bio je to i početak uzleta u kojem su 1987. pobijedili u Kupu prvaka.

Dinamo je gotovo od osnutka često odlazio na izvaneuropske turneje, pa u rečenom razdoblju bilježimo čak tri. Važnost australske u zimi 1981. već je naznačena, ali valja napomenuti i susrete s hrvatskim iseljenicima, bivšim igračima ili pak s australskim Hrvatom Edijem Krnčevićem, koji je u proljeće 1982. postao Dinamov igrač. A u povratku su navratili do Hongkonga i Singapura, gdje su pobijedili u svim susretima. U ljeto 1982. održana je turneja u Kanadi, SAD-u i Meksiku. Najvažniji doseg je pobjeda na turniru u Torontu, uz to je Velimir Zajec proglašen i najboljim igračem. Ipak, turneja nije bila bez poteškoća – nepoznati počinitelji jednom su prigodom opljačkali hotelske sobe dinamovaca. Turneja Srednjom Amerikom početkom 1983. kao priprema za nastavak sezone obuhvatila je utakmice u El Salvadoru i Kostariki. Bez obzira na osvajanje trofeja Sanyo, veći su problem bili pristrani suci te činjenica da su tek pred polazak u Peru saznali da peruanske vize nisu dobivene! Za te je turneje ipak važno da se više nisu upletale komunističke vlasti ni tajne službe s izmišljenim optužbama o vezama s emigrantskim ustaštvom, što se prije događalo. Ujedno, osim okušavanja snaga s klubovima s drugih kontinenata, riječ je i o bitnim akulturacijskim procesima, proširivanju granica i obzora u humanom, društvenom i civilizacijskom smislu.

Što se tiče ostalih turnira u predsezonama, uz sudjelovanje na Trofeju Marjana 1981. gdje su pobijedili Hajduk, pa izgubili od brazilskoga kluba Vasco da Gama ili 1983, gdje je nakon poraza od Partizana i Crvene zvezde Blažević objavio da odlazi iz kluba, najvažniji je svakako Tournoi de Paris početkom kolovoza 1982. domaćina Paris Saint-Germaina na kojem je Dinamo u polufinalu pobijedio njemački 1. FC Köln s 1:0, ali je u finalu poražen od brazilskoga Atletico Mineira istim rezultatom – iako je Dinamo bio bolji. Kako su pritom u oba kluba bili i reprezentativci sa svjetskih prvenstava 1978. i 1982, a upravo je brazilski bio u jednom od svojih vrhunskih razdoblja, potvrda je to vrijednosti zagrebačkih modrih.

A te se vrijednosti ne iscrpljuju ni punih četrdeset godina od šampionske sezone. Dapače, s vremenskim se odmakom čine trajnima, gotovo bezvremenima. Nećemo ni pogriješiti ni pretjerati nazovemo li taj Dinamov naraštaj legendarnim.