Kritički odgovor na apsurd sadašnjosti

U knjižici predstave Protekcija, koju je prema motivima istoimene komedije Branislava Nušića u Narodnom pozorištu u Sarajevu režirao Kokan Mladenović i koju je zagrebačka publika imala prilike pogledati 17. lipnja, u sklopu 46. Dana satire Fadila Hadžića, ravnatelj toga kazališta Dino Mustafić kaže: „Teatar je društveni događaj, urbani ritual koji kroz intenzivan susret i razmjenu otvara bolna pitanja i, beskompromisno se suočavajući s neuralgičnim pojavama u društvu, iskušava granice slobode.“ Mustafić ide i korak dalje, obećavajući novu epohu toga kazališta čiji početak, po njegovim riječima, označava upravo ovaj komad, njegova prva produkcija otkad je u rujnu 2021. preuzeo čelnu poziciju u Narodnom pozorištu. Premijerno odigrana u listopadu iste godine, Nušićeva Protekcija nije odabrana slučajno – riječ je o tekstu kojim je to kazalište točno stotinu godina ranije počelo s radom, a koji se pokazao kao odličan poligon za testiranje stoljetnih društveno-političkih koordinata susjedne Bosne i Hercegovine i koji, u radikalnoj adaptaciji koju potpisuje Milena Bogavac, vješto spaja Nušićevu zabavljačku i melodramatičnu buržoasku političku komediju i prepoznatljivu društveno-politički angažiranu burlesknu poetiku srpskoga redatelja Mladenovića u metateatarski kovitlac suvremeno kontekstualiziranih motiva i značenja.

Stilistički atraktivna predstava dočarava atmosferu nijemog filma / Izvor Arhiva Narodnog pozorišta

Neke od tih aluzija gledatelju neupoznatu s recentnim gospodarskim aferama u vrhu bosanskohercegovačke politike ostat će možda donekle skrivene – neće ga udarati u želudac istom snagom kao što zasigurno udaraju one kojih se predstava neposredno tiče – no ako shvatimo pozornicu kao ogledalo širega društva, ovaj komad, sa svim svojim polemičkim referencijama, uspijeva odgovoriti na ono osnovno poslanje teatra o kojemu govori Mustafić, rekreirajući na sceni radikalan umjetnički portret stogodišnjeg statusa quo stanja svijesti društva ogrezla u korupciju i nepotizam, jednako udaljena od temeljnih demokratskih vrijednosti danas kao što je bilo davne 1889, kada je Nušić, za vrijeme boravka u zatvoru zbog ismijavanja monarhije i kralja, i napisao taj tekst.

Upravo je u tome Milena Bogavac pronašla gradivni element za jednu od najdrastičnijih dramaturških intervencija adaptacije – pretvaranje glavnog lika, novinara Svetislava Svete Kukića (Dino Bajrović), u autorov kazališni alter ego. Predstava počinje čitanjem presude Kukiću zbog objave teksta na portalu Narodni prijatelj, nakon čega on završava u zatvoru, gdje počinje pisati „šalu u pet činova“, Protekciju. Protagonist odmah na početku postaje sveznajući pripovjedač koji, dok na pisaćoj mašini s rubova pozornice raspisuje likove i radnju, preuzima ulogu ključnoga pokretača scenskih zbivanja, dok u njima sudjeluje tek sporadično, ulazeći u svoj lik već prema potrebi. Kao da se time želi na neki način distancirati od komada i istodobno jasno izdvojiti, što je dodatno kontrapunktirano njegovom naglašenom fizičkom pasivnošću – lik Svete Kukića pomalo je utišan u odnosu na sve ostale, vodviljski šarene, akutno osebujne protagoniste tragikomične društvene satire. U tome je možda i ključna slabost Bajrovićeve izvedbe, jer djeluje pomalo neuvjerljivo i bezbojno naspram eklektične galerije živopisnih likova ostatka ansambla, čija ekstravagantna kabaretska vizualna estetika, isporučena kroz nadrealističku mješavinu pantomime, klaunerije, nijemog filma, slapsticka, mjuzikla i drame, u osnovi ima služiti kao protuteža Kukićevu deklarativnom političkom komentaru.

Zato nije slučajno ni što Sveta (u, doduše, donekle banalnoj i agresivnoj dramaturškoj diverziji koja predugo traje) istinski oživljava samo u jednoj epizodi čitavoga komada, u kojoj naglo odbacuje kožu čovjeka nošena strujom povijesti i pretvara se u revolucionara na barikadama koji energično poimence nabraja 34 ministarske afere, dok se njegov kolega novinar Živojin Žika Jauković (Mak Čengić) „probija kroz masu“ dijeleći letke publici.

Svakako valja spomenuti nekoliko izvanrednih glumačkih utjelovljenja, ponajprije Aleksandra Seksana u ulozi Svetina oca, provincijskoga predsjednika suda Aćima Kukića, i Amre Kapidžić u ulozi njegove majke, ocvale ljepotice Savete, te Mirvada Kurića kao strica Manojla, bogatog mesara koji se nepristojno razbacuje novcem i neznanjem. Suvremeni kontekst daje im uloga Svetine sestre influencerice Julke, za koju je Merima Lepić Redžepović dobila nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu 46. Dana satire.

Stilistički je predstava izrazito atraktivna: kostimi Lejle Hodžić reminiscencije su elegične sofisticiranosti 1920-ih godina, scena Marijele Hašimbegović simulira vremenski kontinuum povijesti otvarajući se koncentrično u dubinu, činjenica da su na sceni glazbenici pridonosi efektu začudne atmosfere nijemoga filma, a metainterpretativnu kompoziciju naglašavaju i lucidno upleteni citati projicirani na pozadinu scene, od onih Karla Marxa, preko Alana Forda, Tolkiena i Tita do Olivera Frljića.

Mladenovićevoj se režiji možda može zamjeriti prevelik naglasak na songove, koji su ponekad zamorni, no ta estetska disonanca donekle čak i pridonosi pomalo anarhističnom ironijskom podtekstu povremeno urnebesno duhovite makabrično-burleskne dramske operete, naglašavajući ono što je bila i osnovna namjera adaptacije – stvoriti potpuno nov, suvremeno kontekstualiziran komad, koji kritički odgovara na sadašnjost, istovremeno odajući počast Nušićevu komediografskom geniju. Uz obavezni ironijski odmak na kraju: #IzviniNušiću. Ako je ova predstava tek početak nove ere sarajevskog Narodnog pozorišta, nestrpljivo čekamo sljedeća gostovanja toga teatra u Hrvatskoj.