Izostanak prekretničkih predstava i jenjavanje interesa publike

Najstariji plesni festival u nas, a među dugovječnijima u Europi, nakon pandemijski okrnjenih programa dviju proteklih sezona u eklektičnoj maniri nastavlja predstavljati inozemnu i domaću produkciju, pružajući mogućnost i umjetnicima u usponu i još neotkrivenim talentima, primjerice među učenicima Škole suvremenoga plesa Ane Maletić te studentima Akademije dramske umjetnosti. Krovna tema održivosti, koja se može razmatrati na planu pojedinačnih karijera pa do održivosti struke istaknuta je dvjema konferencijama, Zajedno jači: izvedbene umjetnosti i teritorijalni razvoj organiziranoj u suradnji s Francuskim institutom i Mrežom za izvedbene umjetnosti jugoistočne Europe Teatroskop te Gradimo budućnost u suradnji s dvjema spomenutim obrazovnim institucijama, a upotpunjena radioničkim i drugim pratećim sadržajima. Uspoređujući s godinama kad je Tjedan suvremenoga plesa bio u zenitu, predstave koje najavljuju preokrete u plesnoj umjetnosti ili su ključne za recentni trenutak plesa ipak izostaju iz festivalskih sastavnica, dok zanimanje publike jenjava. Velikih imena kao da i nema ili su njihova djela zalutala u program s priličnim kašnjenjem.

Scena iz predstave May B istaknute francuske koreografkinje Maguy Marin / Snimio Herve Deroo

Kaskanje za reentom produkcijom

Jedna od takvih je i predstava May B istaknute francuske koreografkinje Maguy Marin, koja je umjetnicu 1981. i plasirala u središte interesa međunarodne plesne scene. Nadahnuta Beckettovim imaginarijem, čvrsto strukturirana, intenzivna tempa, izvođački zahtjevna, a izvedena s velikom posvećenošću, sva u istančanim gestama i mimici, i danas plijeni pozornost, iako se gleda sa sviješću da pripada plesnoj povijesti. S elementima plesnog kazališta i koreodrame, u devedeset minuta zgusnuta događanja u stalnoj su mijeni prelijevajući se iz jednog prizora u drugi, pri čemu se sa svakom promjenom talože nova značenja. Tijela obijeljenih finom glinenom prašinom, pogrbljenih figura, groteskno napregnuti, krećući od unisonih sekvencija kojima se sakupljaju u formacije i prostorno raspršuju da bi se iz tako sraštena korpusa postupno diferencirali u pojedinačne tipove i karaktere, izvođači uprizoruju kor vječnih putnika, zatočenih bezvremenskih duša, osuđenih na stalno kretanje bez konačne destinacije i spoznaje. Riječi bez smisla, iskrivljene u pokušaju ocrtavanja nutrine, ritmični uzdasi, glasovna grgoljenja, mrmljanja, stilizirani smijeh naglašavaju (pred)jezičnu igru u pokušaju zaustavljanja silovita mehanizma.

Hardly Ever Francesca Scavette, autora koji je u nekoliko navrata ostvarivao projekte i s hrvatskim umjetnicima, izrazom bliža fizičkom kazalištu, propitujući koncept istinitosti i lažnosti u kazališnome kontekstu, također počiva na apsurdnosti, poigravajući se percepcijom gledatelja, a polažući na proturječnost izgovorenoga i prikazanoga i neiscrpnost asocijativnih nadovezivanja s izvedenim. Slično kao i kod Maguy Marin, premda u posve drukčijem izvedbenome modusu, izvođačko tijelo shvaća se kao čista ploha na koju je moguće zabilježiti bilo koju priču, koja istinitom, vidljivom postaje tjelesnom artikulacijom izvođača, zahvaljujući njihovoj sposobnosti transformacije i stalna pregovaranja o prikazanoj ili izvedenoj situaciji. Izvedbena građa temelji se na jednostavnim zadacima prema nekoliko načela. Jedno od njih je, primjerice, imenovanje radnje pa onda činjenje koje bi trebalo odgovarati rečenome, a apsurdnost i humor postižu se njihovom nepodudarnošću. Apsurdnosti pridonosi i čuđenje nad svakom akcijom te otezanje u ispunjavanju zadataka. Transformiranje prizora, ulančavanje i promjene značenja ovisno o minimalnim scenskim mijenama koji sežu i u širi društveni kontekst te dosljednost u izvođenju jake su točke, no zbog ustrajavanja na nedoglednim nizanjima i neprekidnome spajanju nespojivoga predstava upada u jednoličnost, a njezina se načelna duhovitost brzo potroši.

Scena iz predstave Hardly Ever / Snimio Krunoslav Marinac

Opasnost negativnih emocija

Rado viđeni gosti na hrvatskoj sceni, bugarski umjetnici Iva Sveštarova i Willy Prager u predstavi Shamebox bave se problematikom srama. Počevši od bezazlene igre, međusobna izazivanja i nadmetanja, Shamebox upozorava da negativne emocije izazvane kršenjem društvenih normi, često u domeni intime, mogu rezultirati ozbiljnim psihološkim stanjima, od gubitka samopoštovanja i izbjegavanja društvenih kontakata do anksioznosti i depresije, pa i patološkim devijacijama koje u okrilju društvenih mreža i prostranstvu interneta ostaju neopažene. Autori konstatiraju da već i izlazak na pozornicu, izlaganje pogledu i otvaranje prema drugome u trenutku iznošenja fragilne izvedbene građe koja tek u relaciji s promatračem dobiva puninu izaziva stanovitu dozu nelagode. Pritom je relevantno pitanje koliko daleko umjetnik u službi vlastite umjetnosti u scenskom ogoljivanju treba ići ili, drugim riječima, koje su granice društveno prihvatljive u kazališnome kontekstu i jesu li te granice jednake u drugim medijima ili se oni, poput filma, blaže odnose prema izlaganju intime. Kao i u prethodnoj predstavi Made for Happiness, koju smo prošle godine gledali u programu Antisezone, dio građe razvijaju na repetitivnome tremoru tijela, usporenome gibanju i ustrajavanju u izvršenju radnje koje je zbog izražena tremora otežano, iz čega potom proizlaze komične situacije. Tremor ovdje pomaže da se potencijalno sramne radnje, koje bismo u uobičajenim okolnostima rado zatajili, kao nešto što nam raspiruje maštu i budi seksualnu želju, oslobode tereta srama, pa prskanje mlijekom ili gađanje jajima u intimne dijelove tijela samo izaziva salve smijeha bez ikakve osude ili manifestiranja srama. U drugome se dijelu iz katkad neobuzdane, katkad okrutne igre u kontekstu scene prebacuju na virtualne predjele prostora interneta, koji u anonimnosti virtualna uranjanja s jedne strane može voditi oslobađanju stega, a s druge još većoj izolaciji i potenciranju srama, nerijetko postajući i teritorijem seksualnih predatora.

Posljednje retke posvetit ću predstavi Translations kanadske koreografkinje Naomi Brand nastaloj u suradnji s hrvatskim plesačicama, koja od ostaloga programa odstupa time što je prilagođena za slijepe i slabovidne, premda, s obzirom na to da je izvedena za mali broj posjetitelja, nije izvjesno je li doprla do publike kojoj je primarno namijenjena. U uputama prije ulaska u izvedbeni prostor koreografkinja ističe da je predstava nastajala s intencijom da svi recipijenti imaju jednak pristup sudjelovanju u izvedbenome događanju. U pravilu mišljeno s dobrom namjerom, previđa činjenicu da je jednakost samo uvjetna, od obrazovanja i uključivanja u društvo, dostupnosti informacija o događanju do toga da u izvedbi u kojoj je osjetilo vida suspregnuto prednost ipak imaju osobe kojima je to životna stalnost. Izvedbeno, predstava se oslanja na auditivne, dodirne, olfaktorne i kinestetičke elemente, na predodžbe koje kreiramo nevizualnim sredstvima, i na povjerenje recipijenta koji se prepušta izvođačevu vodstvu. Predstava je, pojednostavnjeno rečeno, sastavljena iz slušne i estetske komponente, pri čemu u slušnoj nije važno kakav je pokret u estetskome smislu, dok plesne kompozicije izvođači narativno opisuju recipijentima, što je u interpretaciji građe više smetalo negoli pridonijelo. Translations ni u kontekstu Tjedna suvremenoga plesa ni u kontekstu hrvatske scene nisu prva predstava primarno usredotočena na druga osjetila, ali svakako se obračunava s ustaljenim predodžbama o suvremenom plesu.